U ponedjeljak, 22. listopada u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku u okviru projekta Plesne mreže Hrvatske, gostovala je predstava Marije Šćekić Odraz koju izvode Lucija Mikas i Elvis Hodžić – dva suprotstavljeno supostavljena bića. Između njih je izniman balans aktivnog bivanja i tjelesne refleksije iako je kontrast naglašen na svim razinama. Lucija Mikas je plesačica suvremenog plesa: krhka, napeta, asketska ženska figura žive guste kose koja veći dio izvedbe sakriva lice, dok Elvis Hodžić, dubokih izvođačkih korijena u breakdanceu, izložena nagog torza i obrijane glave isijava energiju u angažiranom srazu sa samim sobom. Nakon izvedbe umjetnici su ostali u iskrenom i nadahnjujućem razgovoru sa studentima Kazališnog odsjeka Akademije za umjetnost i kulturu (koja je od početka partner Plesne mreže) što je na neki način potaknulo i ovaj razgovor s Elvisom Hodžićem, iznimno zanimljivim plesačem koji je već dulje vrijeme prisutan i na suvremenoj plesnoj sceni.
Mislim da sam te prvi put vidjela na sceni u Velikoj Gorici, u tada vrlo drugačijoj i uopće odličnoj predstavi M Butterfly (2009) koju je koreografirao Vladimir Atomic Smud. Obojica ste tada bili članovi kluba koji je iznjedrio prve hrvatske b-boyse tako da je to bio zajednički izlet u suvremeno i kazališno.
Točno, 2009. je bila jako bitna godina za nas brejkere. Otvorila se prilika da napravimo kazališnu predstavu, prvu break operu. Vlado i ja smo tada bili (i još uvijek smo) članovi Freestyle Kings, brejkerske skupine koja djeluje već dvadeset godina. Goran Kolarek bio je prvi od nas u Zagrebu koji je stao na kazališne daske i predstavio break u drukčijem svjetlu. Bio nam je nadahnuće i kad nam se pružila prilika, nismo više imali što čekati. Bio je to izlet u totalno novi svijet za nas. Nakon Madam Butterfly krenule su i druge predstave, kako u Hrvatskoj tako i izvan granica. U nekoliko godina skupilo se lijepo iskustvo a i naučilo jako puno novog o plesu i umjetnosti. Smatrali smo da radimo bitnu stvar stavljajući break na kazališne daske jer smo smatrali da je kazalište sljedeća stepenica i smjer u kojem se možemo dalje razvijati kao plesači.
Znači li to da misliš da bi unutar breaka plesački stagnirao? Zašto? Ne privlače te plesni dvoboji?
Bas naprotiv, u dvobojima uživam i sada kao i prije. Prije su motivi bili drugačiji ali jednom kad se nađeš u igri bettlanja, brzo se navučeš. Plesni dvoboji izravna su razmjena iskustva, strategije i vještine u određenom trenutku. Faktor improvizacije je ogroman, tvoji koraci i kombinacije moraju biti uvježbani ali i dalje podložni trenutnom dijalogu i glazbi. Što više različitih trenutaka uspiješ uzeti u obzir, zanimljiviji je dvoboj a time i dijalog. Ono što bi istaknuo kao propust u tumačenju i promišljanju plesnog dvoboja jest da se često puta svede na gladijatorsku bitku s ishodom na sve ili ništa, pri čemu vrijedni alati i dijalog padnu u drugi plan, a pobjeda postane fokus cijele priče. Nebrojeno puta sam znao navesti da sam znao s guštom izgubiti Battle ali ostvariti kvalitetan dijalog na podu nego pobijediti i ponijeti kratkotrajni okus satisfakcije koji u konačnici malo cijenim te ga prebrzo zaboravljam. Poraz te potakne da promišljaš o onome gdje si fulao u procesu i time postaješ bolji, pažljiviji a kasnije i opušteniji i kvalitetnijeg samopouzdanja. Bile su potrebne godine da brejkeri počnu željeti dobru plesačku razmjenu. Često sam u razgovorima znao čuti kako se razmjena događa u Cypherima (plesnim krugovima) a da je Battle dijalog s naglaskom na sukob i razliku u mišljenjima pri čemu svaka strana treba dokazati dominaciju. Ali isto tako sam znao svjedočiti i sudjelovati u krugovima, kao mjestima najžešćih dvoboja u kojima nije bilo sudaca, nagrade, prestiža nego samo zadovoljstvo i neko vlastito priznanje da si uspio izdržati borbu za ono u što vjeruješ. Svaki Battle pojedincu pomaže izgradit alate i mišljenje te, kroz ilustrativan i slikovit ulični folklor, pripremiti ga za bitke koje ga čekaju u životu. Battle je definitivno način kako da napreduješ u breaku, samo u toku procesa je dobro puno promišljati, pa da pobjede ne ostanu isprazne.
Dvije godine nakon M Butterfly nalazimo te u projektu ZPA Ispod zatvorenih očiju (2011).
Bio je to zanimljiv izazov koji nam je Laura priredila i u kojem sam naučio jako puno o metodama rada u pristupu tijelu, o tome što bi to suvremeni ples zaista bio i kako bi se neki principi i pogledi mogli reflektirati i na moju matičnu plesnu tehniku i pozadinu. Jednom prilikom dobio sam jedan komentar koji je bio opaska spram svih nas koji potječemo iz Street plesnih tehnika, a glasio je: „Vi brejkeri, svašta možete a ništa ne znate!” U naletu ega, ono što mi je munjevitom brzinom prošlo kroz glavu bila je brza kontra: „A vi suvremenjaci, svašta znate, a ništa ne možete!” Sada kad se sjetim te iste zgode, priznajem da smo štošta trebali naučiti o pokretu i tijelu te da je ulaz nas nekolicine pojedinaca u suvremeni plesni svijet višestruko oplemenio i naše ulične plesne tehnike. Ta se praksa danas manifestira jednako na domaćoj kao i na globalnoj plesnoj sceni. Ono što je definitivno bilo super za mene u tom procesu jest upoznavanje iz prve ruke s načinom rada u plesnoj kompaniji Ultima Vez. Oni su mi bili posebni kao izvođači, vjerojatno zato što su bili jako aktivni i u tijelu, na način koji me jako podsjećalo na break.
Čini se da stalno tražiš nove scenske izazove i različite kontekste plesnog kazališta. Što bi još bilo zanimljivo iz tvoje biografije izdvojiti do projekta Odraz i suradnje s Lucijom Mikas i Marijom Šćekić?
Pa da, kad dođete iz breaka i poželite raditi i plesati u plesnim predstavama, a živite u Hrvatskoj, ne preostaje vam previše opcija nego uzimati sve što vam se ponudi i raditi sve. Kasnije sam shvatio da je slična situacija i u drugim zemljama. Ali smatram da je i to šaranje po raznim plesnim izražajima donijelo lijepo iskustvo i znanje. U većini predstava u kojima sam plesao, naučio sam kako raditi ali i kako NE raditi s ljudima, plesačima i izvođačima.
Koja je poveznica između Lucije i tebe? (Tijekom razgovora u Osijeku smo se slatko nasmijali kad smo saznali da ste se upoznali kao aktivisti antikorupcijske akcije koju je vodio Ivo Sanader.)
Bila je to smiješna priča. Trebala se napraviti predstava s temom korupcije. I u jednom trenu je nedostajao jedan od likova u predstavi, pa je Lucija preko jednog mog prijatelja dobila moj kontakt i tako je krenula naša suradnja. Ubrzo je sve stalo, naime saznalo se da je projekt propao jer su nestala sredstva! Sve me to podsjetilo na jednu sliku koju sam vidio na društvenim mrežama, a na njoj je bio bivši premijer, usred neke press konferencije sa široko raširenim rukama i porukom na dnu slike koja glasi: „I onda se spustio svemirski brod i usisao sve pare.“ Kao što rekoh, projekt je propao ali sa Luce sam imao i zadržao dobru komunikaciju koja je kasnije rezultirala nekim drugim projektima.
I onda smo odlučili da bi bilo super kada bi nas dvoje napravili neki zajednički uradak na sceni kojim bi ne samo spojili naše različite plesne izričaje neko i stvorili jedan novi jezik razumljiv i suvremenoj i Street plesnoj sceni. E sad, kako ni jedno od nas nije koreograf onda smo se pitali tko bi to mogao biti i tu dolazi do suradnje s Marijom Ščekić i Histeria Nova. Jako sam zahvalan što smo sve troje imali dovoljno volje i energije da prođemo kroz proces Odraz. Cijeli proces smo jako željeli ostvariti i u tom trenutku nismo previše marili o sredstvima – želja je bila jača. Lucija je na neki način uspijevala dogovoriti prostore za probe a ja bi dolazio vikendima i onda bi radili. Većinu proba smo napravili u starom trošnom kinu u mjestu Sv. Filip i Jakov. Koliko sam tamo provodio vremena, skoro da sam se počeo osjećati kao doma. Kino je bilo trošno, osjećao se dah socijalizma, nije se previše stvari promijenilo niti ulagalo. Probe su trajale mjesecima a nas smo troje, Marija, Lucija i ja zajedno sa cijelom ekipom vrsnih profesionalaca koji su s guštom pristali pomoći nam u radu, uspjeli privesti predstavu kraju i izvesti u zadarskom HNK-u. Proces je bio jako slojevit, dizajniran po našoj osobnoj mjeri. Radili smo odvojeno i Marija je na svakoj probi duboko zaronila da bi iz nas izvukla naše kvalitete. Pristup i proces mi je bio jako nov i neobičan, te time neprocjenjiva škola koju ne možeš samo tako naučiti i dobiti. Smatram da nas je to djelo oplemenilo, svakog na svojstven način te nas zbližilo i povezalo kao ljude.
Nešto osobno i iskustveno vezano uz pretapanje breakdancea u suvremeni izraz?
Break koji sam ja upoznao 1996. bio je tvrd i energičan, u stalnoj potrazi za originalnosti novim izrazom. Ono što mi je pomoglo u radu sa suvremenim plesnim izrazom jest gledanje na tijelo kao alat koji ne mora nužno napraviti i izvesti čudo da bi ostavio fascinirajući trag na sceni. Bilo je i zanimljivo kako se pojam prisutnosti u plesu i na sceni postepeno mijenjao i kako time break dobiva vrijeme trajanja, intenzitet, drugačiji prostorni put i značenje. Počeli su se napokon iščitavati detalji koji su bili nužni da se ostvare sve one bravurozne forme i pokreti koje smo uglavnom servirali kao gotovo djelo. Break je uglavnom solo plesni izboj i ono što je bilo također jako zanimljivo jest kako dijalog i odnos između drugih sudionika mijenja zamisli i zaključke i stvara prostore za nov materijal. Poznajem jako puno prijatelja iz svih vrsta Street plesova koji su se okušali u suvremenom i kazališnom stvaralaštvu i koji su svojim primjerom oplemenili ne samo Street plesnu kulturu nego i suvremenu plesnu scenu.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. studenoga 2018.
