Charles Slender-White započeo je karijeru u Jekaterinburgu u Rusiji da bi nakon niza godina provedenih u plesu (u Europi, Rusiji, pa do Sjeverne Amerike, Hong Konga i Australije) 2008. osnovao FACT/SF plesnu kompaniju u San Franciscu gdje se napokon i skrasio. Jedan je od malobrojnih certificiranih učitelja Countertehnique (Kontra-tehnike) koju je imao priliku prenijeti i hrvatskim plesačima kroz niz jutarnjih treninga u Zagrebačkom plesnom centru. (Riječ je o tehnici koju je u radu s plesačima prva počela primjenjivati Anouk van Dijk a temelji se na kontinuiranom uspostavljanju dinamičke ravnoteže svjesnim suprotstavljanjem i kontriranjem nasuprotnih dijelova tijela.)
Charles Slender-White i Liane Burns koreografi su i izvođači predstave Platform inspirirane istoimenim albumom kompozitorice i eksperimentalne elekto-pop pjevačice Holly Hemdon. Kompozicije nastale elektronski obrađenim multipliciranim vokalnim slojevima, koji se ponekad pretvaraju u polučujni govor, stvorile su jedinstveni, ritmički prilično zahtjevni zvučni okvir unutar kojeg su plesači nastojali, kako kažu: „istraživati odnos između ljudi, digitalnih prostora koje zauzimaju te odnos prema homogenosti koja nastaje u takozvanim jekosobama“.
Plesači su omeđili prostor s tri strane, postavivši dio sjedala postrance uz pozornicu, što je omogućilo publici da sjedi vrlo blizu i uživa u njihovoj besprijekornoj tehnici, no samim time doveli su u pitanje razlog i značenje video projekcije njihovih likova ili dijelova tijela u raznim prirodnim ambijentima koja se odvijala na stražnjem zidu, jer ih zapravo dobar dio publike nije mogao doživjeti kao integralni dio predstave. Također je i odnos dvoje plesača jako apstraktno nagoviješten jer su prilično zahtjevne plesne sekvence izvođene dobrim dijelom unisono, te se gotovo nikada nisu ni dodirnuli.
Odnos se gradio na nekoj vrsti kontrapunkta promjene fronti, kanona ili kratkih repeticija pokreta koji se ponekad na zanimljiv načina kao premotavao unazad poput pokvarene filmske vrpce. Najbliži tjelesni kontakt plesači su zapravo ostvarili u trenutku u kojem se skidaju, ostavljaju svoju odjeću te puzanjem zamjenjuju mjesta i oblače znojem natopljenu odjeću svoga partnera. Nakon mirnije scene u kojoj hodanjem po rubnom kvadratu pozornice u polutami dozvoljavaju da se gledatelj koncentrira na tiho i nepotpuno izgovoreni tekst koji govori o njihovom odnosu, vraća se energičan pokret s početka.
Iako je u konačnici pomalo teško dokučiti koncept i poantu riječ je o nesumnjivo: plesnoj predstavi, sigurne prostornosti razigranih sekvenci i precizne izvedbe.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2018.
Platform
koreografija i izvedba Liane Burns & Charles Slender White
glazba Holly Herndon, oblikovanje svjetla Delayne Medoff & Darl Andrew Packard, styling Monique Jenkinson, kostimi Keriann Egeland, dramaturginja Cara Rose DeFabio, kreativni savjetnici James Fleming & Maurya Kerr, fotografije Kegan Marling
