Plesna scena.hr

Duhovito i britko

Improspekcije 2018, međunarodni festival improvizacije, Zagreb, 15. – 22. listopada 2018.: Samo naizgled Ponekad Kao svi ostali, kor. Kaja Lorenci (bilješke s Kritičkog parkoura)

• 
  
  Festval Improspekcije, koji ove godina radi na pitanju Što je improvizacija u izvedbi danas? 15. listopada u polukružnoj dvorani teatra &TD, ugostio je predstavu slovenske autorice mlađe generacije Kaje Lorenci Samo naizgled Ponekad Kao svi ostali, otvorivši tako programsku liniju Improspekcije u regiji. Ovaj je festival trenutačno jedini na domaćoj, a vjerojatno i regionalnoj sceni koji dosljedno razvija svoju početnu ideju, improvizaciju kao mišljenje suvremenosti plesa. Pokrenut 2007. kao inicijativa s „ciljem razvoja i afirmacije improvizatorske scene u Hrvatskoj te promicanjem međunarodne i međudisciplinarne suradnje na području improvizacije kao izvedbene umjetnosti“, unutar naše scene pomiče brojne granice forme koju zbirno nazivamo suvremenim plesom, uvodi nove, radikalne teme za diskusiju, dovodi iznimno zanimljive umjetnike čiji radovi i radionice ostavljaju značajan trag. Improspekcije, iako male u obujmu, u organizaciji i programaciji Sonje Pregrad i Zrinke Šimičić Mihanović rijetko su dosljedan i uzbudljiv umjetničko-kuratorski potez, a ove godine kao svoju temu navode „trajanje u improvizaciji, kako unutar izvedbe, tako i kroz ustrajanje na praksama koje postaju životna djela“.
  
  Predstava Samo naizgled Ponekad Kao svi ostali Kaje Lorenci, živa je, duhovita, izvedbeno britka i vedra izvedba, koja je okupila ekipu upečatljivih plesačkih osobnosti. Uz autoricu na zagrebačkoj izvedbi to su: Žigan Krajnčan, Ivan Mijačević, Dejan Srhoj i Nataša Živković. Autorica u ovaj rad ulazi kroz odnos jezika i plesa, razvijajući specifičan idiom koji u pokret prenosi morfologiju jezika. Tako svaki plesač, razvija svoj leksik prateći određeni tijek misli, što njegovom/njezinom plesu daje gotovo govornu živost, ležernost, povremenu izrazitu jasnoću, povremenu nedovršenost, specifičnu gestualnost koja specificira svakog pojedinca, a cijeloj izvedbi komunikativnu izražajnost, pomaknuti ritam i logiku fraziranja. Središnji volumen predstave zauzima niz dueta, u kojima se ovaj razgovorni pristup jasno iscrtava kroz igru razumijevanja i komunikacijskih promašaja, ulančavanja pokreta, koreografskih i fizičkih zapetljavanja i duhovitih blokada, banalnih ponavljanja pokreta i prevođenja jednog leksika u drugi.
  
  Rad na odnosu jezika i tjelesne izvedbe učestala je koreografska tema, tako se primjerice Matija Ferlin minuciozno posvećuje radu na transponiranju jezika/teksta u tijelo iznalazeći u tom odnosu težinu nemogućnosti, neizrecivosti i odvojenosti. Kaja Lorenci pak simpatično prihvaća množinu komunikacijskih pokušaja i promašaja, a predstavu organizira kao niz kratkih filmskih isječaka-kadrova, u kojima su gotovo dokumentarno zabilježeni slučajni svakodnevni susreti. Struktura predstave nepretenciozna je i deteatralizirana. Plesači, radno odjeveni, sjede u prvom redu pri ulazu publike, i nakon izlaska na scenu, vraćaju se na svoje mjesto. Sjedenje i čekanje na svaki novi solo, duet ili grupnu scenu, daje izvedbi opuštenu, prisnu atmosferu.
  
  Prvi izlazak, solo-monolog Kaje Lorenci, jasno uspostavlja sistem vođenja kretanja koji svaki izvođač ostvaruje na svoj jedinstven, osoban, zapravo autorski način. Istovremeno, ma koliko da su izvođači pojedinačno različiti, predstava djeluje vrlo koherento i kompaktno, što daje jasnoću, lakoću i zadovoljstvo gledanja. Dueti u kojima prepoznajemo ishodišne zadatke-taskove poput zagrljaja, kontinuiranog tijeka pokreta ili variranja jednostavne plesačke sekvence, izmjenjuju se s grupnim scenama, u kojima se koreografija razvija sistemom ulančavanja i prelijevanja kroz grupu, koja se tako de-konfigurira i re-konfigurira iz jednog mirovanja u drugo.
  
  Kao prigovor predstavi, a sukladno temi festivala, mogla bih navesti potrebu da predstava traje dulje, i da se kroz trajanje otvori nejasnijim i riskantnijim registrima izvedbe. Samo naizgled Ponekad Kao svi ostali prema zagrebačkoj izvedbi čvrsto stoji unutar organizirane strukture, otvorene propozicije solo-monolog / duet-dijalog i izvrsnih izvođača koji svaki donosi razrađeni sistema kretanja i unikatnu višeslojnost izvedbe.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2018.

Piše:

Iva Nerina
Sibila