Predavanjem Method for Devising Physical Theatre 20. studenoga 2018. Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku nastavila je suradnju s japanskim kazališnim redateljem Kenjirom Otanijem koja je započela prije dvije godine kada je Otani održao radionicu neverbalnog teatra za studente glume i plesače te gostovao s predstavom Ayanasu u osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Predavanje je bilo otvoreno za sve zainteresirane pa su razne struke publike povezane s kazalištem diktirale općenitiji pristup eksperimentalnom istočnjačkom kazalištu koje je bilo okosnica predavanja.
Kenjiro Otani studirao je kazališnu umjetnost u San Franciscu gdje je, kako sam ističe, neverbalni teatar otkrio kao odgovor na jezičnu barijeru. U Americi se studirajući glumu uz nužnu zapadnjačku civilizacijsku uronjenost u umjetnost počeo baviti kazalištem kulture iz koje proističe pa je veliki utjecaj na njegov daljnji umjetnički rad imao upravo japanski, što tradicionalni što avangardni, neverbalni teatar. Nakon povratka u Japan bavi se butoh plesnom formom, nastalom u drugoj polovini prošlog stoljeća, danas najpoznatijom vrsta japanskog neverbalnog kazališta. Mentor mu je bio istaknuti butoh umjetnik i jedan od osnivača butoha Kazuo Ohno. Danas Otani predaje na Sveučilištu u Tokyju, režira predstave za djecu i odrasle u Japanu i inozemstvu, vodi radionice i vodi kazališnu trupu company ma.
Predavanje je koncipirano kao kratki uvod u avangardu japanskog neverbalnog teatra i ispreplitanja teorijskog dijela s iskustvenim putovanjem umjetničkog izražaja Otanija. Dinamično i zanimljivo pojasnio je utjecaje na razvoj japanskog modernog fizičkog kazališta, naveo i objasnio temeljne pojmove potrebne za konceptualizaciju takve forme i usporedio sa suvremenim i klasičnim plesnim tehnikama zapadne civilizacije. Od mladenačkog bunta koji ga je privlačio amerikaniziranim umjetničkim sadržajima, preko iskustava istih, opisuje povratak japanskom izričaju koji modificira igranjem s granicama forme i okvira koje su u japanskoj kulturi veoma izražene. Objasnio je i postupak takozvanog skupno osmišljenog kazališta (eng. devising methods) kojim se koristi kada radi na predstavama. Umjesto propisanog scenarija ili neke druge vrste unaprijed zadanog sadržaja ili priče, koristeći se ključnim riječima koje svakodnevne pokrete i geste pretvaraju u scenski stiliziran izraz omogućava odmak od forme tradicionalnog japanskog kazališta.
Otani je prikazao i nekoliko scena iz svoje dvije plesne predstave da vizualnim zapisima zaokruži sve rečeno o svome radu i kazalištu isprepletenog japanskog i zapadnjačkog utjecaja. Ayanasu (Woven) predstava je koju je Osijek, kao i neki drugi gradovi Hrvatske i Europe, imao priliku vidjeti prije dvije godine. Druga je predstava Memory in the Bag nastala ove godine. Prikazivanjem dijelova obje predstave jasno se mogao vidjeti njegov redateljski pečat korištenja simbola u sceni i kostimu, tematsku približenost japanskim kulturološkim problemima i (epi)genetskom nasljeđu tragičnih ratnih zbivanja. Predstava Memory in the Bag je nadahnuta fotografijama Joea O'Donnella koje je tek godinama nakon Drugog svjetskog rata objavio i usadio u kulturno sjećanje Japana.
Zanimljivi spoj japanske avangarde i klasičnog zapadnjačkog kazališnog obrazovanja Otanija čini redateljem koji ima mogućnost spojiti dvije dijametralno suprotne kulture. Tražeći i stvarajući zajedničke im točke Otani premošćuje civilizacijske razlike i stvara etnološki i kulturološki obojane, a ipak univerzalne, predstave sa snažnom angažiranošću protiv moralne dekadencije svijeta koji se sve više gubi u svojoj okrenutosti tehničkoj kibernetici, a time kroz povijesne slike vraća svijest o humanosti.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2018.
