Razgovarali smo s multimedijalnom umjetnicom Nikolinom Butorac u povodu njezina performansa Iza Crvenog, koji je izvela na nedavno održanom 18. Performance Art Festivalu u Osijeku (16.–18. studenoga 2018.), kao i nagrađene instalacije Praznina doma (2018) na nedavno održanom 16. Festivalu prvih (rad je osvojio nagradu žirija ovogodišnjega Festivala održanog od 28. rujna do 3. listopada 2018. u Zagrebu). Riječ je o umjetnici, kao što često za samu sebe ističe, koja u svome radu koristi materijale iz prirode (npr. bilje) kao medij za provođenje koncepata kroz performanse, akcije i instalacije. Riječ je o izvedbenoj strategiji introvertiranih performansa tišine sa snažnom političkom porukom (koja doslovno vrišti iz te izvedbene kontemplacije prema van, centrifuge tišine), što, primjerice, demonstrira gore navedeni performans Iza Crvenog, u kojemu se umjetnica odlučila na izvedbu vlastite krvi kao žrtvene ponude socijalnoj situaciji u kojoj smo predani na strategije preživljavanja. Odnosno, kako sama kaže, performativnim činom materijalizira vlastitu ukočenost i sram pred okolinom i društvom u kojemu teško pronalazi posao u struci i koje je indiferentno prema suvremenim kreativnim izričajima. Kontemplacijom, introspekcijom Nikolina Butorac, danas kada je većina nas određena kao kartično roblje (u tome smislu nije slučajno što u spomenutom performansu umjetnica prinosi vlastitu krv na bankovnu karticu i novac), izvodi otpor protiv sustava koji kao i onaj prethodni ne voli slobodu.
Nedavno ste na osječkom Performance Art Festivalu izveli performans Iza Crvenog gdje ste vlastitom krvlju radili otiske svega onoga što prividno čini Vaš identitet – npr. osobne i zdravstvene iskaznice, indeksa, radne knjižice, novca, kreditne kartice itd. Pritom navodite kao su neki otisci jasni, no većina njih ostaju krvave apstraktne mrlje. Pritom ste se tijekom otiskivanja predstavili publici; ukratko ste tematizirali fokus svog umjetničkog stvaralaštva. Kako nažalost nisam gledala performans, zanima me na koji ste način koncipirali naraciju o vlastitim radovima?
Naracija je koncipirana kao opis svakodnevice jedne umjetnice koja živi u Hrvatskoj. U monologu koji govorim uz otiskivanje krvlju dokumenata koji me čine hrvatskom državljankom, naglasak je na financijskoj nesamostalnosti koja utječe na moj kreativni rad i psihičko stanje. Ono na čemu bih dalje željela raditi je komunikacija publike i mene tijekom izvedbe. Publika je pristojno i šutljivo gledala performans, tek na kraju sugeriravši moj zadnji fizički potez: potpisivanje grafika krvlju. Samu sebe pitam kako potaknuti publiku da bez straha intervenira riječima ili gestama u proces stvaranja. Jer ona je sjeme stvarnosti koje procesuira naš performativni čin, te na taj način raste skupa s umjetnikom, formirajući značenje rada.
Na Festivalu prvih nagrađeni ste za svoju zvučnu i prostornu instalaciju Praznina doma (2018) kojom ste tematizirali egzistencijalno, socijalno pitanje o tome kako si mlade osobe danas ne mogu priuštiti prostor stanovanja. Za zvučnu instalaciju napravili ste i intervjue s prijateljima/prijateljicama koji žive u iznajmljenim stanovima ili kod roditelja. Pitanje koje ste im postavili jest na koji su način njihovi roditelji priskrbili stan u kojem žive. U kojem su se pravcu kretali odgovori?
Roditelji mojih prijatelja kao i moji kupovali su stanove za vrijeme socijalizma a dosta njih je preko firme dobilo stan. Većina je bila pošteđena kredita i visokih kamata, a nekima je u osamdesetima za vrijeme poznate inflacije rata kredita bila kao kutija cigareta. Kada to slušate, zvuči kao čista znanstvena fantastika.
Naglasak ste pritom postavili na nekad i sada, odnosno, kao što navodite u opisu rada, željeli ste se prisjetiti radničke klase koja je u socijalizmu dobivala stanove od poduzeća. Na koji su način te mlade osobe interpretirale vrijeme danas u odnosu na doba socijalizma?
Po pričama naših roditelja, svi imamo osjećaj da je prije bilo lakše doći do posla i stana. Danas je sve neizvjesno. Jedna djevojka koja je jedina od osoba iz intervjua uspjela kupiti stan pričala je kako joj rata kredita raste svakih pet godina; uzela je kredit na petnaest godina a zadnjih pet će plaćati pet tisuća kuna mjesečno. Plaća joj je šest tisuća kuna. Ni sama nije sigurna kako će živjeti.
Pritom ste od jestive smjese sušenog voća oblikovali tlocrt stana svojih roditelja i tlocrt fiktivnog stana. Kako ste zamislili svoj mogući, fiktivni stan?
Glavna prostorija mog fiktivnog stana je bio atelje, odnosno odvojeni prostor samo za umjetnički rad. Sve ostalo – kuhinja, spavaća soba, kupaonica – su mali prostori. Atelje kao najveća, zasebna prostorija dominira.
Pored toga što ste autorica video i filmskih radova te brojnih performansa i akcija u javnom prostoru, vodili ste filmske i kreativno-ekološke radionice s djecom i mladima. Uključujte li u navedenu praksu i izvedbenu strategiju performansa i akcija?
Na kraju radionica imamo izvedbeno-aktivistički trenutak u formi statemeta, nekad s megafonom u ruci, a kao tematsku inspiraciju za polaznike, često pokazujem elemente svojeg rada. Na osječkom Performance Art Festivalu vodila sam radionicu Prirodni anestetici. Donijela sam osušeno bilje valerijane, nevena, ružmarina i isprintane ilustracije Voynichevog manuskripta – misteriozne ilustrirane knjige nepoznatog sadržaja stare gotovo šesto godina, i naravno svoj rad, herbarij s biljkama i čajevima protiv korupcije, laži, namještenih natječaja i sl. Polaznici, inspirirani ilustracijama manuskripta i konceptom mojih čajeva, trebali su osmisliti svoj aktualan recept. Tako sam dobila čaj protiv vjerskih fanatika, čaj za introspekciju, za razbibrigu itd. U Portugalu sam tijekom rezidencijalnog programa Cultivamos Cultura također radila participativan rad. Pitala sam nasumično prolaznike kada su se zaljubili u znanje; njihove odgovore sam zapisivala na kamenje koje smo zajedno stavljali na različita mjesta po gradu. Evo jedne parole toga rada: „Knowledge is a process that takes the mistakes from the future and moves them into the past, they skip the present.“ (Znanje je proces koji pogreške budućnosti odnosi u prošlost, te tako one izbjegnu sadašnjost.)
Godine 2014. odlazite na rezidenciju u Finsku gdje radite participativnu instalaciju od ljekovitih biljaka u suradnji s učenicima osnovnih škola. Na koji ste način radili s ljekovitim biljkama. Jednako tako u programu KNAP-a ove godine radili ste performans s ljekovitim biljkama. Na koji ste ga način osmislili?
U sklopu Performerskog maratona, u programu KNAP-a, izvela sam performans
(Pro)cjenjivati greške. Ideja rada je bila kako prikazati današnje školstvo kroz oči djeteta. Pitam se kako i gdje učenik proživljava i praktično primjenjuje ova obrazovna postignuća: prikladnost, pravilnost, zorni dokaz, usustavljivanje, imenovanje, potenciranje? Dajem publici da čita prava učenika iz zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi RH. Ja ih ponavljam za publikom i malo po malo stišćem svoj vrat brezinom granom. Kada ih je publika pročitala, govorim im da smisle novo pravo koje bi oni uveli. Nakon toga kao artefakt sjećanja dajem prisutnima mladice kukuruza da ih posade negdje u vrtu Kulturnog centra ili odnesu sa sobom kući.
S obzirom da radite s djecom i mladima, kakav je naš obrazovni sustav u odnosu na finski?
Naš obrazovni sustav temelji se na repeticiji i štrebanju bez ili s vrlo malo prakse. U državnoj finskoj školi imate po pet-šest obaveznih predmeta koji su praktični i baza im je kreativnost. Kroz predmete kao rad u vrtu, pripremanje hrane, štrikanje i šivanje odjeće, djeca stvaraju osjetljivost i svijest o društvu oko njih. Cijelo se školovanje fokusira na proces učenja a ne krajnji rezultat. U finskoj školi nema ocjenjivanja kao kod nas a ispiti se pišu dva puta na godinu.
I završno, prisjetimo se Štaglinca. Naime, 2014. godine u svome performansu Trifolium vincit omnia / Crvena djetelina, djetelinu ste koristili kao izvedbeni remedij protiv mržnje te gestom dijeljenja, odnosno jedenja cvijeta djeteline s pojedincima iz publike, željeli ste potaknuti na razmišljanje o temi davanja i primanja ljubavi, kao i o zaboravljenom znanju da je cvijet djeteline jestiv, sladak, prikladan za salate ali i čajeve. I pritom ste nam ponudili i zanimljivo tumačenje narodne medicine o crvenoj djetelini. Evo što pučka mudrost kaže: „Crvena djetelina sadrži vitamin E, bjelančevine, selen, kalij, cink i magnezij, pa se odavna koristi za poticanje ženske plodnosti." Koliko u vlastitoj zdravstvenoj praksi koristite ljekovito bilje?
Prije četiri godine počela sam proučavati ljekovito bilje iz knjiga i narodna znanja vezana uz njega. Naučila sam prepoznavati neke biljke koje berem i od njih radim salate, sokove, čajeve npr. menta, divlji origano, majčina dušica, plućnjak, tratinčica, crvena djetelina itd. Sada, recimo, kada imam prehladu, znam da mi pomaže čaj od tratinčice. U svom radu spajam neka od tih znanja s aktualnim problemima. Tako konzumiram ovaj recept: Čaj za integraciju mladih u tržište rada. Čaj od sušenog matičnjaka, 1 čajna žlica na 1 šalicu, ne smije se kuhati, nego samo popariti vrućom vodom. Uzima se kod neuroznog lupanja srca kod nezaposlenih mladih osoba. Potrebno ga je piti tri puta dnevno i pisati sve ideje oko mogućeg radnog mjesta. Ako nema radnog mjesta, treba ga izmisliti i naučiti tražiti sredstva od inozemnih fondova. Uz to treba jako dobro savladati engleski jezik. Ako ništa od toga ne pomogne, treba napustiti Hrvatsku bez većeg plakanja.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 29. studenoga 2019.
