Trinaest godina duga povijest osječke Barutane lijepa je priča o dugovječnosti programa namijenjenog afirmiranju izvaninstitucionalne lokalne i nacionalne umjetničke scene. Barutana je kroz sedam godina izbivanja sa svoje izvorne lokacije, barutane u osječkoj tvrđi po kojoj je i dobila ime, pokazala zreli prkos koji uz ukazivanje na neadekvatno provođenje kulturnih politika grada dokazuje da nedostatak institucionalne podrške ne može ugušiti čvrstu viziju inicijatora. Projekt je stoga do sada udomila nekolicina gradskih prostora – od bivšeg kina Zvečevo, hotela Royal i Studentskog centra do Muzeja likovnih umjetnosti koji sada nekoliko godina za redom podržava Barutanu i omogućuje prostor za multimedijalne izvedbene sadržaje.
Ovogodišnja Barutana je u pet dana trajanja posjetiteljima pružila mogućnost da prisustvuju predstavljanju monografije Toma Gotovca autora Slobodana Šijana i projekciji filma Glenn Miller 1, projekciji filmova Brucea Bailliea, performansu Josipe Bubaš Horror Vacui, zvučne izvedbe Whatissound? Luane Lojić i (Ne)izdrživo Vande Kreutz. Plesno je najzanimljivija bila predzadnja večer, četvrtak 22. studenoga, koja je otvorena projekcijom plesnog filma Eme Crnić Svaki svaki dan, a nakon njega su posjetitelji prirodno nomadski (u maniri povijesti mijenjanja lokacija Barutane…) kretanjem kroz prostor Muzeja otkrivali nove izvedbe, prvo potpuno egzotičnu izvedbu Vrata Pendeta Gendis Putri Kartini, a zatim energičnu Not So Simple Sample Šimuna Stankova.
Prvi kadrovi filma Svaki svaki dan uvode u prostore koje i naziv sugerira – svakodnevice i doma. Plesačko tijelo nalazi se prvo u kupaonici i u dodiru sa stvarima koje ondje nalazi preispituje granice svakodnevnog pokreta i odnosa tijela i stvari koje nas u toj svakodnevici okružuju. Stalnom izloženosti fiksnom okruženju doma naša percepcija svijeta oko nas (onog najčešće varijante) postaje osjetilno otežana, a plesačica se u filmu vraća u eksperimentalno stanje susreta sa svakodnevnim okruženjem. Njezina igra nakon nekoliko minuta filma seli izvan sigurnog prostora doma na ulicu, točnije na tramvajsku stanicu. Ona ondje otkriva ne samo svoj pokret u otvorenom prostoru, nego i pokret prolaznika i onih koji čekaju svoj tramvaj. Zadnje minute filma odvijaju se u garderobi gdje plesačica promatra stvari u prostoriji i stavlja se u suodnos s njima, ponekad ih imitirajući, ponekad mijenjanjem funkcije određene stvari, odjeće iz garderobe. Montaža i glazba stvaraju ritam koji filmskim postupkom postaje umjetna tvorevina, za razliku onih otplesanih u drugim prostorima filma, na stanici ili u kupaonici.
Gendis Putri Kartini izvela je Vrata Pendeta u kombinaciji s projekcijom iste izvedbe na platnu prostorije Muzeja. Pendet je u tradicijskom smislu indonezijski ples otoka Bali s duboko mitološkim motivima, jer je predstavljao bogoslužni ples, inkorporiran u prirodu plesa. Sredinom prošlog stoljeća razvija se u ples dobrodošlice gostima, a Kartini minimalizira raspon motiva pendeta, njegove kostimografije i rekvizite, svoj autorski pokret stavlja u središte ritualnog čina i čisti ga od ostalih konotacija, kao što i sam pendet tradicijski ima funkciju čišćenja hrama u svrhu dobrodošlice onima kojima se pleše. Autorica je stvorila novi pendet koji je približila zapadnjačkim izvedbenim trendovima, kontekstu suvremenog plesnog pokreta kojim se i sama bavi i apsolutno individualizirala pendet u skladu sa svojim izvedbenim iskustvima.
Zadnja postaja plesne večeri Barutane bila je predstava Not So Simple Sample plesača Šimuna Stankova i glazbenika Die Zoonea koji je remiksirao glazbene uzorke iz jedne kompozicije i uvodio ih u druge, a Stankov ih je pretakao u plesnu izvedbu. Paralelnost varijacija glazbenog i plesnog uzorka prate izvedbu i čine ju predvidivom koliko i nepredvidivom. Stankov u programskoj knjižici objašnjava kako svoju plesnu sekvencu postavlja u situaciju remixa „tako da joj mijenjam uzorke (pokrete) te im principom montaže mijenjam drugi redoslijed. Moje tijelo podijeljeno je na pola – gornji i donji dio tijela kreću se naizmjence, što pruža mogućnost prijenosa oblika u prostor. Unutar prijenosa oblika tijela nasumično odlučujem hoću li promijeniti uzorak torza ili nogu, cijelog tijela ili pojedinog ekstremiteta. Ritam izvedbe mijenjam korištenjem gesti i pogleda u publiku, brišući bar na kratko granicu između privatnog i izvedbe.“
Od prve Barutane 06 do danas inicijativa nije uspjela u prvotnom naumu da se u prostorima Barutane kao centru nezavisnih kulturno-umjetničkih praksi stvori i izvodi cjelogodišnji program, ali svake godine uspije sastaviti raznovrstan program koji nekoliko dana u fokusu drži multimedijalne projekcije i izvedbe te popratne kulturne sadržaje. Plesna je večer predstavila pomladak hrvatske plesne scene, mahom studente ili nedavno diplomirane plesače Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedbe su ove godine spajanjem s projekcijama i glazbenim izvođenjem Osijeku pokazale novije pravce kretanja suvremenog plesa u Hrvatskoj u kontaktu s drugim performativnim medijima i postupcima.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 29. studenoga 2018.
