Plešući za sebe
2. Dance Inn festival, Zagreb, 29. studenoga – 9. prosinca 2018.: UO 21:21, Zagreb, Vratiti nekoga kući, autori Petra Hrašćanec, Saša Božić
-
Premijerom predstave Vratiti nekoga kući u produkciji Umjetničke organizacije 21:21 u Kazalištu KNAP započeo je program drugog festivala suvremenog plesa Dance Inn Winter 2018. na kojem su se na više lokacija u Zagrebu predstavile produkcije kazališnih i plesnih projekata iz Slovenije i Hrvatske. Ovo je osvrt na drugu izvedbu predstave autorskog dvojca Petra Hrašćanec (koreografkinja) i Saša Božić (dramaturg). Predstava Vratiti nekoga kući u stvari predstavlja dva solo uratka s istim nazivom i identičnom tematikom: propitivanje vlastite intimnosti unutar iskustva clubbinga (u Wikipediji se clubbing pojašnjava kao klupska kultura, običaj druženja i plesanja u noćnim klubovima).
Početak pripada Filipi Bavčević, mladoj Zadranki koja se od završetka akademije u Salzburgu već nekoliko godina dobro snalazi u Zagrebu. Leđima okrenuta publici, pleše kao u klubu, katkad lagano, pa intenzivnije, koristeći vrlo muzikalno sve dijelove tijela u skladnoj sinergiji pokreta. Prateći zadan prostorni put, imaginarno žvačući slatkiše, obilazi sve zakutke pozornice ne obraćajući pozornost na publiku. Zatvorena u svom svijetu, hermetička u odnosu na publiku, prema vani isijava osjećaj potpunosti trenutka u prostoru i vremenu. Završava iznemoglo, više duševno nego tjelesno, naslonjena na zid sjedeći podvijenom nogom na podu što čini snažan kontrast Petri Hrašćanec koja se pojavljuje leđima na drugoj strani pozornice. To je jedini trenutak kada su dvije plesne umjetnice zajedno na sceni. Razlika u karakteru, stavu i iskustvu te osobnosti plesačica – očita je u toj nepomičnoj slici.
Izvođačice su odjevene kao za po kući. Filipa je bez majice, Petra bez suknje ili hlača; atmosfera domaća, po podu su na pobacane palete apstraktnog značenja sa naznakama slika dijelova tijela, bilježnice i sve što tvori kreativno ozračje jednog privatnog stana. Jedini funkcionalni element je stolac. Ignorirajući prisustvo publike, plešući isključivo za sebe i tjerajući se stalno prema naprijed i na još, plesačice koriste bočne strane pozornice, dijelu publike nevidljive, i tamo plešu za sebe. Na sceni su ogoljene, ne skrivaju se iza naučenih plesnih tehnika. Izvođačice ignoriraju publiku – prva je orijentirana na prazninu interijera i gleda svuda osim u publiku, a druga svoj solo izvodi velikim dijelom zatvorenih očiju.
Gledatelji voajerski prisustvuju naizgled svakodnevnom plesu dviju žena u intimnosti njihovog pomalo neurednog doma. Izložen je ne samo prostor, nego i duboka intima sudionika predstave, njihova bivanja u sebi i za sebe. Zanimljiva je očita razlika u osobnosti izvođačica: njihova kuća je ista, ples stilski podjednak, zadaci naizgled slični, no rezultat potpuno različit. Filipa Bavčević je odlučna, no nježna i ranjiva, Petra Hrašćanec je silovita, na tren i groteskna kroz istrzano gibanje koje oponaša fanatični klupski ples, no obje se gibaju do iznemoglosti unatoč svemu što se događa u vanjskoj dimenziji izgrađujući svoj intimni svijet pokretom, jednom riječju postaju ples.
Gradacija je prisutna od početka, u nekoliko navrata pada i ponovo raste uz neprekidno pulsiranje glazbe, ritma i tijela plesača. Dinamična fraktalna glazba s naglašenim ritmom, uvodi u trans umjetnike i publiku. Petra Hrašćanec nakon što bjesomučnim plesom dosiže vrhunac, izmoreno liježe na pod, i dok se tijelo još uvijek trza ritmom ekstaze, lagano se smiruje i to odsustvo pokreta i glazbe naglašava masivnu i željenu tišinu koja je nastupila i zaposjela izvođačicu i publiku. Tišina je bila kratka i intenzivna. Nakon toga slijedi ponovno tjeranje na akciju, isforsirana dinamika koja jedino preostaje u sustavu preživljavanja plesnoga svijeta unatoč potrebama tijela za zimskim vegetiranjem i odmorom. Da je ova predstava nastala u rano proljeće, čini mi se da bih je gledala sasvim drugim očima, ovako mi se nameće paralela s filmom i Konje ubijaju zar ne.
Kuća u naslovu ironično asocira i na house glazbu te iskustvo clubbinga u napuštenim prostorima onkraj intime, na rubovima urbaniteta, dok u sadašnjem vremenu kada plesna scena gubi prostor za probe i izvedbe &TD Teatra, vraćanje kući dobiva i novi kontekst.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2018.
Vratiti nekoga kući
koreografija Petra Hrašćanec
dramaturgija Saša Božić
izvode: Petra Hrašćanec, Filipa Bavčević
kostimi i scena Tina Gverović, svjetlo Bruno Pocheron, glazba Nenad i Alen Sinkauz, fotografije Ivica Ivčević, video Lovro Mrđen, vizual Tina Gverović, Mario Gigović, producenti Ivan Mrđen, Mario Gigović
produkcija UO 21:21
Piše:
Petrovski