Plesna scena.hr

Kako koreografirati i svjetlo i zvuk i tijelo

UO Četveroruka, Zagreb: Koreografija utopije, pokret br. 2

• 
  
  Gledajući Koreografiju utopije, pokret br. 2, u blokić sam nekoliko puta zapisala riječ: titraj. Titraju svjetlo, zvuk i tijelo, odnosno vidimo u bljeskovima, čujemo vibraciju i (su)osjećamo trzaje, doživljavamo sveobuhvatno rezoniranje prostora kroz koje nas Sonja Pregrad (pokret), Tin Dožić (svjetlo) i Andro Giunio (zvuk) odmjereno vode na tragu totalnog teatra. Čitav prostor Pogona Jedinstvo oblikuju u pulsirajuću kutiju koja nas zaokuplja gotovo svim osjetilima. Specifičan proces rada, o kojem ću nešto više reći u nastavku teksta, ovo djelo izmješta iz žanrovskih ladica pa možemo reći da se radi ne samo o plesnoj izvedbi, nego i o svjetlosnoj instalaciji ili koncertu.
  
  Kod iznimno aktivne plesne autorice Sonje Pregrad postoji interes za susret s drugim medijima pa i susret kao ideja u najširem smislu, kako u umjetničkom tako i u pedagoškom radu. Možemo pratiti čitav niz izvedaba i projekata na tom tragu, a spomenimo samo recentniji DOM (2018.) gdje isti izvedbeni prostor dijeli sedam plesnih i vizualnih umjetnica i gradi suradničko tijelo iz međusobnih odnosa. Jednako su tako Tin Dožić i Andro Giunio autori čija praksa uključuje više medija, pa prvi kreira na razmeđu zvuka i performansa, a drugi paralelno djeluje u sferi dizajna i glazbe.
  
  Koreografija utopije, pokret br. 2 počinje u potpunome mraku dok Sonja Pregrad izgovara tekst koji se teže razaznaje zbog miješanja sa šumovima i bukom iz zvučnika, kao i zbog kombinacije hrvatskog i engleskog jezika i odsustva naracije. U pokušaju prisjećanja na tekst koji obilježava prvi dio izvedbe, programske bilješke nimalo ne pomažu. Na sreću tu je Google koji vodi do bloga Koreografija utopije čijim proučavanjem zaključujem kako smo tijekom izvedbe slušali dnevničke zabilješke različitih umjetnika koji su tijekom petnaestak dana prakticirali takozvanu paralelnu kolektivnu praksu. Naime, svakog su se dana između 13 i 17 sati, gdjegod bili, istovremeno i aktivno bavili vlastitim istraživanjem, a Sonja Pregrad prikupljala je njihove zapise u obliku teksta ili fotografija. Neki su doslovno zapisivali vrijeme i opis radnje, a drugi svoja razmišljanja.
  
  Tako izvedba u Pogonu Jedinstvo, nastavljajući se na ovo istraživanje, isprobava kako umjetnici kroz paralelnu praksu utječu jedni na druge, odnosno bavi se „modalitetima međuzavisnosti kao stvaralačkog utopijskog organizma“. U ovome slučaju, troje umjetnika, svaki u svome mediju, u istome prostoru, proizvodi vlastitu i zajedničku izvedbu, obavljajući takoreći isti zadatak. Publika sjedi s jedne strane duguljaste hale, a izvođači zauzimaju veći dio druge strane. Pred publikom je s desne strane i za računalima Tin Dožić, koji se rijetko ustaje kako bi preusmjerio reflektor, s lijeve je Andro Giunio posjednut s gitarom, a obojica su publici okrenuti leđima.
  
  Sonja Pregrad kreće se najprije između njih i u dubini scene, da bi ju kasnije napustila iskoračivši prema publici pa priljubljena uza zidove obilazeći prostoriju. Bljesak stroboskopskog svjetla u početku je rijedak, tako da vidimo samo fragmente njezinog pokreta, da bi s vremenom postajao sve češći rasvjetljavajući trzaje u tijelu, gibanje naprijed-natrag, postupno kretanje koje se razvija iz osciliranja oko jednog mjesta, od ležanja do uspravljanja. Njezina duga kosa uključuje se u ples u heavy metal stilu, koja je u kombinaciji sa svjetlom i sjenama čini čudovišnom.
  
  Iscrpivši tu situaciju, svjetlo se smiruje u jednom frameu, pa se zatim skuplja u manji snop koji izlazi iz ekrana, kreće se prostorom u rukama plesačice, žmiga kao lampica u mjestu i zatim zbog brzih kretnji u mraku ostavlja za sobom tragove. Sonja Pregrad pak poskakuje, kliže uza zidove, pluta u slow-motionu ili samo stoji u mjestu, na nogama ili na ramenima. Kada izlazi iz osvijetljenog prostora vidimo samo njezinu sjenu, a onda je samo čujemo. Kada se svjetlo skupi u mali ekran, koreografija se svodi samo na ruke i glavu koji izviru iz svjetla u migoljenju neljudskoga tijela. Zvuk se pak kreće od snažnog odzvanjanja i distorzije, do tihog prebiranja po žici i šuštanja, u gotovo neprekinutom pulsu sve do finalnog šuma pojačala. U jednom trenutku i Andro Giunio ustaje i ulazi u dubinu scene i dalje okrenut leđima, no kako zvuk gitare dopire samo iz pojačala, svejedno je gdje se glazbenik nalazi.
  
  Sonja Pregrad, Tin Dožić i Andro Giunio svojom paralelnom praksom grade uvjerljiv sinestezijski okoliš, takav da izlazak iz njega djeluje poput blagog šoka. Utopistički pokušaj koreografiranja i tijela i slike i zvuka, oni vide kao neuravnoteženost bljeska i trzaja, kao poskakivanje i neuhvatljivost tijela te kao stalno, životvorno pulsiranje.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 9. siječnja 2019.
  
  Koreografija utopije, pokret br.2
  svjetlo Tin Dožić, zvuk Andro Giunio, pokret Sonja Pregrad, vanjsko oko/uho/tijelo Gregor Kamnikar i Davorka Begović, grafički dizajn Andro Giunio, fotografija Vanja Babić
  koreografije utopije: Teuta Gatolin, Tara Ivanišević, Larisa Navojec, Nikolina Komljenović, Ana Fazekaš, Žak Valenta, Mia Štark, Silvia Marchig, Roberta Milevoj, Iva Nerina Sibila, Josipa Bubaš, Marko Gutić Mižimakov, Mia Kevo, Luana Lojić, Sonja Pregrad, Bruno Isaković, Siegmar Zacharias, Una Vizek
  premijera 11. studenoga 2018., Pogon Jedinstvo, Zagreb
  Produkcija: Umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije Četveroruka

Piše:

Jelena
Mihelčić