Protekle se godine plesačica, glazbenica, koreografkinja i pedagoginja Nastasja Štefanić dokazala kao jedna od najaktivnijih hrvatskih suvremenih plesačica mlađe generacije. Završila je studij viole na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i studij suvremenog plesa na Akademiji dramskih umjetnosti. Još od studentskih dana surađuje s hrvatskim i inozemnim plesnim umjetnicima (Thierry Smits, Zrinka Šimičić Mihanović, Petra Hrašćanec i Saša Božić, VRUM kolektiv, Marjana Karač…), ali se od početka okušava i u autorskom radu.
Minula 2018. bila ti je ispunjena autorskim projektima: surađuješ s glazbenim i plesnim umjetnicima, sudjelovala si u snimanju spota i na jednoj izložbi fotografija?
Imala sam čak pet premijera, što je prilično mnogo. Uz naravno reprize starih predstava. U siječnju sam izašla sa svojim prvim koautorskim radom Together We Sound u kojemu smo se Koraljka Begović i ja u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Bojanom Gagićem i Miodragom Gladovićem bavili odnosom plesnog tijela i tehnologije; koristeći različite vrste senzora i software istraživali smo načine i oblike zvučanja tijela, odnos pokreta i zvuka, plesa i glazbe, način tretiranja plesača i glazbenika kroz istraživački proces te u samoj izvedbi. To povezivanje glazbenog i plesnog backgrounda, naobrazbe i iskustva te njihovo nadograđivanje je ono što me karakterizira kao autoricu.
Ubrzo nakon premijere Together We Sound krenula sam s radom na drugom autorskom projektu: Viola, ja i nas dvije. Na neki način to je nastavak mojeg rada Etida za violu i midi kontroler s kojim sam završila preddiplomski studij na ADU. Istražujem tako akcije sviranja instrumenta, kako pokrete sviranja viole mogu prevesti u ples. Razlika je u tome što se ovaj put ne radi o duetu s glazbenikom koji upravlja midi kontrolerom, na kojemu su nasnimljeni zvukovi viole. Viola, ja i nas dvije je solo u kojemu (osim viole) koristim tri loop pedale, tri mikrofona i tri zvučnika pomoću kojih kroz izvedbu tražim različite netipične načine sviranja instrumenta (izbjegavajući onaj klasičan način) te tako gradim glazbu za ples. Glazba i ples su ravnopravni, jednako zastupljeni i bitni. Pred kraj izvedbe ostaju zvuk i pokret koji se gradiraju do iscrpljivanja. Taj polusatni solo je na neki način moja autobiografska priča.
Istovremeno s radom na solu surađivala sam i s Marjanom Krajač na njezinoj Koreografskoj fantaziji br. 3. Marjana u svojim radovima pa tako i u tom propitkuje prostor i oblike, arhitekturu tijela, te koristi baletnu formu čijom dekonstrukcijom i rekla bih poigravanjem s njom stvara bazu koreografskog materijala. Glazba Johna Cagea koju je koristila bila mi je posebno zanimljiva i izazovna gledajući i iz perspektive glazbenice. Paralelno s tim radila sam i na novoj predstavi Studija za suvremeni ples pod nazivom Ansambl u koreografiji Jasne Layes Vinovrški. Ona se pak bavi odnosom tijela i glasa poigravajući se sa semantikom riječi te tako kroz vrlo specifičan način rada stvara specifičan izvedbeni jezik često ispunjen humorom.
U tom razdoblju radila sam na tri predstave istovremeno, što je bilo organizacijski i fizički prilično zahtjevno, ali svi su suradnici bili otvoreni za prilagodbu i dogovor pa nije bilo većih problema što se toga tiče. Zadnji prošlogodišnji projekt je bila predstava Opna koreografkinje Irme Omerzo, moje profesorice i mentorice, pa mi je bilo jako drago što me je pozvala da surađujemo i na profesionalnoj razini. Nadahnuće i baza projekta/predstave je velika najlonska opna (balon) koja odjeljuje publiku od izvođača, ali ih istovremeno i povezuje; igramo se odnosom vidljivog i nevidljivog, a publika nas gleda kroz filter te s obzirom na to na koji način i gdje se mi krećemo stvaramo određene slike u oku gledatelja. Bilo je vrlo zanimanljivo i zabavno raditi s tim objektom/scenografijom/instalacijom jer kada smo u kontaktu s njim i on postaje živo tijelo.
Spominjala si snimanje spota. Kakva je razlika u samom doživljaju kada plešeš pred kamerama? Jesi li zadovoljna krajnjim rezultatom – nakon montaže?
Radi se o spotu dvojca Cubies za njihov novi singl On je kriv u režiji Igora Dropuljića. Zanimljivo je jer je to sasvim drugačiji format. Spot traje oko četiri minute, a snimaš scene koje traju u prosjeku tridesetak sekundi, maksimalno do jedne minute. I kada ne barataš nekim složenim, fiksiranim materijalom nego improviziraš dosta je teško pogoditi da je baš u tom trenutku snimanja pokret koji izvodiš dovoljno zanimljiv, dinamički dobro razrađen, da ne ispadaš iz kadra tj. da te kamera uspije popratiti… zato je potrebno dosta pokušaja, ponavljanja i strpljenja, ali je i opušteno i zabavno… plešeš pa će već jedan od pokušaja i uspjeti.
O kakvoj je izložbi bila riječ? Jesi li u toj ulozi isto pronašla određeni plesački impuls?
Riječ je o izložbi fotografija Tomislava Marića na kojima sam zapravo bila model za nakit dizajnerice Jadranke Hlupić Dujmušić koja se koristi različitim recikliranim materijalima. Izložba je bila postavljena u galeriji ULUPUH. To mi je bilo prvi put da sam na taj način bila izložena pred objektivom, ali je bilo zanimljivo jer mi je otvorilo neke nove kutove gledanja na pokret tijela; improvizirala sam s naglaskom na rukama, dlanovima jer su oni zajedno s licem u prvom planu, trebalo je promišljati o detaljima i minimalnim pomacima koji se u oku onoga koji je iza objektiva čine velikim te se kompozicija slike iz sekundu u sekundu mijenja; to snimanje nisam doživjela kao poziranje nego kao jako sporo, precizno kretanje koje u sebi nosi veliki raspon mogućnosti koje dotada nisam doživljavala. Super je bilo gledati fotke kasnije, nemam doživljaj da sam to ja, pogotovo s tim make-upom.
Premijera si imala dovoljno, što je s reprizama?
Vrlo ih je malo i to je nešto što prilično frustrira. Stoga je u Hrvatskoj hiperprodukcija jer moraš od nečega živjet; premijeru financira Ministarstvo, ali nitko dalje ne podržava reprize te predstave. Previše stvaranja, premalo vremena za to stvaranje, dosta toga se odradi površno jer moraš biti fokusiran na cjelokupnu produkciju i organizaciju, a najčešće pored toga radiš i na drugim stvarima…i onda se odradi premijera i tu sve stane. Ako imaš sreće da predstavu odigraš više od pet puta trebaš biti zadovoljan s obzirom na uvjete koji vladaju. To je najveći problem jer nema sredstava, pa nema prostora, pa nema publike i motivacija tada lako padne. Velika pauza nakon premijere ili nekoliko izvedbi otvara pitanje hoće li se predstava obnavljati. A osobno smatram da predstava upravo kroz reprize dobiva na vrijednosti, izraste u nešto veće odnosno tek tada doista zaživi. Premijera je zapravo tek početak, ali naš hrvatski sistem to ne razumije.
Što se tiče gostovanja, to su dobre prilike da se predstava izvodi i zaigra. Nastupala sam u Rijeci, na Danima plesa u Slavonskom Brodu, na Invisible festivalu na Hvaru, u Karlovcu, Varaždinu i u još nekim manjim mjestima, i svaka ta izvedba puno znači jer tako upoznaš i povežeš se s novom publikom koja nije ona zagrebačka na koju si već možda djelomično i navikao jer pred njom najčešće i igraš. Mislim da je širenje konzumacije suvremenog plesa van granica grada Zagreba dosta bitna stvar koja pridonosi decentralizaciji plesne scene.
Sa svojim sam radovima gostovala u Sjevernoj Irskoj, Mađarskoj i Češkoj i sva su me ta iskustva obogatila na više razina, i potaknula me na daljnji rad.
Što ti je najbitnije i najizazovnije u ulogama izvođačice tuđe autorske zamisli i autorice svoje koja tu zamisao prenosi na izvođače?
Mene uvijek vodi (pre)velika preciznost i odgovornost – volim raditi temeljito. Volim taj proces istraživanja, nebitno je li moj autorski rad ili sam u projektu izvođač. Uvijek mi je bitno da budem jasna sama sebi, da znam sto želim pa mi je stoga i bitno da kada sam u ulozi izvođačice da od koreografa/kinje dobijem jasnu uputu; što onda meni postaje izazov kada se nađem u ulozi autorice. Kao izvođačicu me najviše uzbuđuje traženje osobnog interesa i rješenja unutar zajedničke koreografske ideje. Ako to ujedno i koreografu otvara nešto novo, onda je to dobitna kombinacija. Individualnost pojedinca je ono što me fascinira i inspirira na kojoj god strani da se nađem; i jedna i druga uloga su mi zanimljive i izazovne, ali ipak mrvicu veću odgovornost osjećam ako sam autor, a još više ako sama i izvodim. To je dosta ranjiv trenutak izlaganja.
Kakva su tvoja iskustva s recepcijom tvog rada u struci, ali i među onima koji se ne bave plesnom umjetnosti?
Dosad su ljudi pozitivno reagirali, zanimljivo im je što radim. Najviše me ispunjava kada se ljudi koji nisu sa scene (još ako se uopće ne bave umjetnošću), ali dođu jer sam ih zvala ili na neki drugi način saznaju za predstavu, oduševe, bude im zanimljivo te nakon toga opet žele doći na plesnu predstavu. Rekla bih da su moje predstave na granici između konceptualnog i onog nazovimo to čistog plesnog, jer osim što mene to drivea bitno mi je i da doprem do ljudi koji nisu nužno toliko u tome. Da svatko nađe svoju interpretaciju, to je najbolje što mogu očekivati. Suvremeni ples i suvremena umjetnost nisu bauk. U Hrvatskoj imamo bogatu plesnu scenu i odlične autore. Nove generacije na ADU sve su bolje, Akademija stasava, ne treba bježat van… Možda oni imaju bolje uvjete, ali i u ovako skromnim uvjetima stvarno se može kvalitetno raditi. Potrebna je volja i entuzijazam. Svi smo mi veliki entuzijasti, inače se ne bismo bavili time.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2019.
