Plesna scena.hr

Uvijek novi dijalozi

Intervju: Iva Pavičić, osnivačica i voditeljica Trupe To

• Na samom kraju godine, u subotu 29. prosinca 2018. performansom U otklonu samoborska Trupa To obilježila je punoljetnost – osamnaest godina rada. Istom prigodom je tiskana i knjižica koja kronološki bilježi projekte i izvedbe: cjelovečernje plesno – kazališne predstave, performanse, site specific performanse, izložbu u pokretu, izložbu / instalaciju / performance, film i video sekvence u eksterijeru. Trupu To je 2000. osnovala i do danas je vodi Iva Pavičić, koja je izašla iz Burke Nede Marović Turković, a veći dio prve postave još je uvijek aktivan, odnosno nakon osamnaest godina još uvijek može i želi raditi zajedno.
  
  Iva, po tvom odlasku i osnivanju Trupe To odmah su ti se pridružile još neke tadašnje članice Burke – Helena Noršić, Valentina Čebušnik, Petra Kursar, Mateja Bašić, Jožica Tančak i Jasna Malus. Pa možda nekoliko riječi o ulozi i značenju Burke za tvoj / vaš zanatski i umjetnički razvoj i poimanje plesne umjetnosti?
  
  Utjecaj Burke je u svakom slučaju bio velik, pogotovo u početku našeg rada. Nekoliko je osnovnih elemenata koje bih istaknula: otvorenost prema improvizaciji, kako u edukativnom smislu, tako i prihvaćanja improvizacije kao polazišta za razradu ideje za stvaranje cjelovečernjih predstava. Drugo bi bilo temeljitost pristupu i predanost stvaranju. Tome treba dodati vjeru u krajnje individualni izraz i dosljednost vlastitoj umjetničkoj viziji.
  
  Neda Marović Turković se, nakon Škole za ritmiku i ples, formirala u Komornom ansamblu slobodnog plesa Milane Broš. Zanimljivo je da su vam se odmah pridružile i Nevenka Miklenić i Tatjana Peruško iz Plesnog kazališta SKUC-a koji je također vodila Milana… Stoga se čini logičnim da spominješ metodu improvizacije kao osnovni autorski izbor.
  
  S improvizacijom u plesu sam se susrela kada sam nakon satova baleta krenula na plesne radionice kod Nede Marović Turković u kojima je improvizacija bila važan dio plesnog rada. Improvizacija je obilježila čitav moj plesni i koreografski rad i kroz nju još uvijek nastojim doći do srži pokreta koji je u trenutku rada iskren za mene. Drago mi je da smo u našem aktualnom cjelovečernjem projektu ...NÎTI... uključili i koncert glazbenika Skarabej čija autorska glazbe također ostavlja prostor za improvizaciju, tako da se sa svakom novom izvedbom razvijaju novi dijalozi između svih sudionika na sceni. Projekt Work In Progress postavila sam kao otvorenu strukturu u kojoj su i scenografija i kostimografija i dizajn svjetla bili tek djelomično definirani, tako da su gotovo svi elementi koji tvore projekt u potpunosti fluidni, i bivanju izgrađeni i razgrađuju scenu kroz manipulaciju i improvizaciju izvođača.
  
  U knjižici između ostalog piše: „Rad grupe temelji se na eksperimentalnom pristupu plesu, pokretu i glasu…“ To je nekako općenito i uopće karakteristično za suvremenu plesnu scenu. Ono što bih ja izdvojila kao tvoju / vašu specifičnost je iznimna likovnost radova, možda čak djelomična pripadnost vizualnim umjetnostima. I samo određivanje rada npr.: „izložba / instalacija / performans“ ukazuju na hibridnost forme. Možeš kroz taj likovnjački diskurs malo promisliti rad i izvedbe Trupe To?
  
  S jedne strane kada radim „klasičnu kazališno plesnu predstavu“ posvećujem puno pažnje razradi scenografije. Ponekad je to velika konstrukcija (npr. u predstavi Žabokrečina iliti babina kaša – konstrukcija na dvije razine i nekoliko odjeljaka unutar kojih se odvijala radnja), ponekad su to rekviziti koji svojom specifičnosti grade scenu (u projektu Uroni tišina skulpture umjetnice Josipe Štefanec), ili projekcije filma ili fotografija integriranih unutar zbivanja. Npr. u predstavi Pomak važan vizualni utjecaj predstave nosile su fotografije Nine Đurđević, koje su pratile trenutačno zbivanje na sceni i bile projicirane na platnu u velikom formatu. Oduvijek su me privlačili i projekti izvan „klasičnog kazališnog okvira“. Mislim da se paralelno provlače te dvije linije. Jedna linija su plesno-kazališni projekti, a drugu liniju čine performansi, video, film i site specific intervencije. Tijekom studija povijesti umjetnosti posebno mi je zanimljiva bila umjetnost 20. stoljeća, a diplomirala sam na temu Objekti, ambijenti, intervencije: Primjeri iz hrvatske umjetnosti kod profesora Zvonka Makovića, gdje sam istraživala upravo tu graničnu liniju otvaranja vizualnih umjetnosti od slike i skulpture, prema performansu i konceptualnoj umjetnosti. A izuzetno su mi zanimljivi i radovi umjetnika land arta.
  
  U Trupi To trenutačno aktivno djeluju tri likovne umjetnice, tako da je i time naglašeno promišljanje naših projekata kroz liniju vizualnih umjetnosti. Tako je projekt Srebrna Začaranost inicirala Nevenka Miklenić izradivši veliki broj kostima/skulptura od metala, folije i mreže i sl. te je njena izložba bila nošena od plesačica i pokretno integrirana u prostor livade i šume.
  
  Iz pismenih iskaza na kraju knjižice očita je silna privrženost članica grupe. Vi ste sve egzistencijalno osigurane u nekim drugim zvanjima, a rad u grupi je „ljubav“, „naša zona postojanja u punini“, „susret i prisutnost“, „pronalaženje središta i težišta“. Ne radite puno ali ste postojani u kontinuitetu što ukazuje na umjetnički svjetonazor. (Nedavno je na televiziji bio razgovor s konceptualnim umjetnikom Vladom Martekom. Na pitanje zašto je cijeli život radio u biblioteci odgovorio je da je što se njega tiče bolje ujutro voziti tramvaj a popodne raditi svoju umjetnost, nego morati prodavati svoju umjetnost da bi preživio.)
  
  Trupa To svoju posebnu i veliku vrijednost ima u kvaliteti međuljudskih odnosa. Od samih početaka do danas, kroz plesnu edukaciju i kroz rad na projektima, bila nam je od velike važnosti kvalitetna komunikacija i međusobna podrška. Grupa se postepeno razvila u oblik naše zajedničke egzistencije unutar umjetnosti i komunikacije kroz umjetnost. Projekte koje radimo, nastojimo graditi što iskrenije, uz što manje kompromisa i ustupaka, u želji da ostanemo dosljedni svojoj viziji. Mislim da je jedan od razloga našeg dugogodišnjeg kontinuiranog rada ostavljanje širokog prostora za promjene i prilagodbu raznim životnim okolnostima.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. siječnja 2019.
  

Piše:

Maja
Đurinović