Povodom performansa Što mi je rekao Joseph Beuys dok sam mrtav ležao u njegovom naručju (2009), KNAP, Zagreb, 21. veljače 2019., izvedenog u ciklusu alternativnog kazališnog izričaja Alt- Knap: Kazalište za sva osjetila (redatelj Bojan Jablanovec) intervjuirali smo Borisa Kadina.
Jedan segment Vašega rada vezan je uz performanse koje ste izvodili u sklopu slovenske skupine Via negativa (režija: Bojan Jablanovec) s kojom ste dosad realizirali nekoliko projekata: To je još samo početak (2012), Miting istine (2011), Kriv (2010), Što mi je rekao Joseph Beuys dok sam mrtav ležao u njegovom naručju (2009), Igra s čačkalicama (2009), Out (2008) i Ne kao ja (2007). Postoji li neka izvedbena razlika između beuysovskoga performansa iz 2009. godine i ovoga kojega ste izveli u KNAP-u deset godina nakon?
U sklopu Via Negative odrađen je još projekt This! (2013) u koprodukciji Biosa i Vasistasa iz Atene, i to je bio posljednji i/ili finalni projekt s Negativom, ujedno i prvi koji su samo financirali bez utjecaja na finalni izgled projekta. Odnos s Via Negativom prošao je sve faze: od leptirića u stomaku, zanimljivih projekata, razgovora i putovanja do nerazumijevanja, kaosa i mržnje. Upravo sam na zadnjem razgovoru vođenom u KNAP-u, nakon izjave Bojana da me nije trebao, puknuo i pustio demona s lanca, što nije bio lijep prizor i definitivno ne preporučujem puštanje demona u javnom prostoru. Fašizam / totalitarizam je snažno prisutan u izvedbenim umjetnostima, ali se o tome ne priča jer se podržava salonsko netalasanje u čemu su Hrvati prvaci svijeta. Mišljenja sam da je stara Negativa upravo trebala jake autorske osobnosti dok nova ide u smjeru izvođača koji utjelovljuju na sceni ideju jednog čovjeka. Što se performansa o Beuysu tiče, postoje razlike, ne samo izvedbene. Tada, 2009. je to bio zajednički pokušaj artikuliranja pozicije umjetnika i Umjetnika, a 2019. ta priča i ideje ostaju samo moje jer preokupacija nije stala nego se zapravo intenzivirala i produbila. Izvedbeno je projekt od premijere na P.S.I. (Zagreb, ZKM, 2009) imao četiri različite verzije da bi sada to postao izvedbeni triptih koji se sastoji od predavanja, Zeca i vizualne transformacije Beuysova rada. Osobno u svim svojim projektima uvijek ostavljam prostor za nešto novo, neku novu gestu. U izvedbi u KNAP-u to je bila drugačija scena rezanja fikcije, tj. Zeca.
U performansu Što mi je Beuys rekao dok sam mrtav ležao u njegovom naručju? tematizirali ste tri ključna pitanja: „Postoje tri osnovne kategorije/vrste umjetnika: oni koji su zaslužili temu kojom se bave; oni koji će ju možda zaslužiti, i oni koji definitivno nisu zaslužili svoju temu", gdje polazite od Indoševe tematizacije zaslužene teme koja se njemu osobno otvorila u susretu s dječakom-susjedom u duševnoj patnji. Pritom ste u kontekstu performansa izjavili: „Iz moje vizure, umjetnik može jedino biti dostojan teme ako je bezuvjetno preuzme na sebe i iznađe za nju dokaze u svome tijelu. Da bih dokazao ovu tezu, trebat će mi nož večeras." No nož ste koristili samo kao rekvizit bez da ste ga uporabili u kontekstu agresivnoga body arta kao npr. u zajedničkom performansu s Kristianom Al-Droubijem, čiju smo varijantu, a koji je izvedbena reminiscencija prvog performansa iz serije Ritam Marine Abramović, mogli pogledati prošle godine na Bijenalu umjetnosti u Pančevu.
Sam proces rada na projektu je krenuo od ideje da mrtav zec (živog zeca sam izveo u posljednjom performansu Via Negative iz serije Sedam smrtnih grijeha koji se bavio ohološću – OUT) objašnjava Beuysa preko natalne karte, da bi se preko Beuysa došlo do pitanja dostojanstva i vrijednosti umjetnika, tek potom do pojma zaslužene teme koji koristi Indoš. Inverzijom radnih materijala na performansu, a i činjenicom da će projekt biti premijerno izveden na Peformance Studies international (PSi), koji obiluje teorijom (a performeri su tu da demonstriraju teoriju kao potrošna roba/tijela), činilo se slatkim napraviti subverziju s kvazi predavanjem koje otvara performans, tako da se iz pozicije gledatelja čini da je polazišna točka zaslužena tema, dok je zapravo ona bila dolazišna točka. Što se tiče rezanja tj. noža kao samo rekvizita, tijelo u performansu je shvaćeno i kao fakcijsko i kao fikcijsko (zec). S obzirom da je zec potreban da bi se objasnio Beuys, upravo je on taj kojeg treba izrezati jer je performans shvaćen kao postupak kojim se čovjek odvaja od (svog) zeca. Zbog toga je izostala agresija prema tijelu izvođača jer bi bila potpuno nepotrebna, za razliku od projekta s Kristianom Al-Droubijem, u kojem je akcija rezanja nužna da bi projekt funkcionirao, tj. rezanje jest projekt.
Na tragu Indoševa etičkoga i estetskoga pitanja o tome što je to što čini umjetnika/icu dostojnog/e njegove teme u kontekstu Vašega osobnoga rada…
Način na koji je zaslužena tema definirana u performansu o Beuysu je potpuno različit od načina kako je definira Indoš: „Pod pojmom zaslužene teme podrazumijevam svaki onaj razlog za umjetničku akciju koji proizlazi iz tzv. konstruktivnog djelovanja u ljudskog zajednici.“ S obzirom da je vrijeme provedeno u zasluženoj temi ključno po Indošu, ukoliko ga ispravno shvaćam, onda u kontekstu osobnog rada mislim da je Zec definitivno tema koju sam zaslužio. Što se tiče načina na koji je zaslužena tema definirana u performansu Što mi je rekao Joseph Beuys dok sam mrtav ležao u njegovom naručju pozicioniram se u treću kategoriju, tzv. egzibicioniste. Razlog za to leži u medijskom praćenju prethodnog performansa Ne kao ja u kojem smo izašli na naslovnici Slobodne Dalmacije, a to je još uspjelo jedino Severini ali nju je Mani Gotovac i angažirala upravo iz razloga naslovnice. U našem slučaju rezanje noževima Srbina i Hrvata je izazvalo medijski cirkus, gdje su nas eksperti, jer samo ekspert može nešto takvo zaključiti, svrstali u pshihopate s maskama, čudake, luđake. Jasen Boko je tada briljirao tekstom o Eurokazu kao mjestu na kojem se takvi slučajevi okupljaju. U kontekstu kako je zaslužena tema postavljena u performansu o Beuysu jedini hrvatski umjetnik koji je zaslužio temu bila bi Vlasta Delimar. I naravno veliki broj njih koji su možda zaslužili temu. I ogroman broj onih koji nisu zaslužili temu.
Samoga Beuysa pritom određujete kao umjetnika koji nadilazi sve kategorizacije. Međutim, koliko mi je poznato, što se tiče naše scene, jedino su se riječki umjetnici – Damir Stojnić teoretski i Tajči Čekada izvedbeno i teoretski (otvara paralelizam Dürera i Beuysa što se tiče mrtvoga zeca), kritički osvrnuli na uporabu mrtve životinje, pitanje kako je Umjetnik, Umjetnost došla do mrtve životinje, u navedenom slučaju mrtvoga, ubijenoga zeca.
Nedavno sam čuo da je Bojan Mucko isto imao nekakvu akciju s maslacem vezanu za Beuysa, a što se Čekade i Stojnića tiče nije slučajno da su iz Rijeke jer je Rijeka uvijek bila malo naprednija/alternativnija od ostatka nekadašnje Lijepe naše. Što se tiče mrtvog zeca i umjetnosti, Beuys je tu jasno rekao zašto je došao do zeca, a ja se bavim onim kako je došao do njega. Činjenica koju Beuys iznosi jest da neprekidna racionalizacija i logizacija umjetničkog djela dovodi u zabludu ili ide u potpunosti u krivom smjeru, od onog u kojem bi trebalo ići. Stoga je lakše mrtvom zecu objasniti slike nego teoretičaru umjetnosti. Po Beuysu komunikacija djela je nešto što se ne može simplificirati samo na riječi i logički aparat, nego je ona nešto puno više od toga. Zato su materijali u kojima je djelovao Beuys uvijek imali dodanu percepcijsku vrijednost. Procesualnost je ključna po Beuysu, a i po Indošu ukoliko se vratim na prethodno pitanje. Tu se po meni krije i odgovor na vaše pitanje kako je Umjetnik, Umjetnost došla do mrtve životinje, u navedenom slučaju mrtvoga, ubijenoga zeca. Meni osobno tumačiti Beuysa iz pozicije mrtvog zeca preko natalne karte je ludistička igra (ne)mogućeg i nadam se performiranju zeca još 55 godina, što znači da moram biti jako odgovoran prema tijelu. Mrtav zec me tjera na što duži život. Hvala mu na tome.
U kontekstu navedenoga performansa – zbog čega ste izvedbeno spojili performans Kako objasniti slike mrtvom zecu Josepha Beuysa iz 1965. godine i njegov anti/verbalni performans Ja, ja, ja, ne, ne, ne iz 1968. godine?
U prvoj varijanti projekta koristio se Ravelov Bolero kao audio proteza za ideje koje će se iznijeti u performansu, da bi se zatim odustalo od toga u trenutku kada se performans spajao s još dva druga performansa te je činio neku drugu cjelinu u materijalu Via Nove (novi naziv skupine Via Negativa) kao Balkanska veza, ili Krv, znoj i suze... Naposljetku se došlo do Beuysovog performansa Ja, ja, ja ,ne, ne, ne kao savršenog vizualnog konteksta za rezanje zeca, kao svojevrstan komentar performansa, ali i kao prostor i vrijeme za meditiranje i razmišljanje o tome što se upravo dogodilo. Vrijeme je ono ključno što nam danas izmiče kao tlo pod nogama. Vrijeme u kojem bismo zaista mogli reflektirati u sebi za sebe. Vrijeme u kojemu bismo zaslužili temu. Zbog tog razloga i mantričnosti koju u sebi nosi taj Beuysov rad nastalo je to izvedbeno spajanje njegova dva rada. Još preciznije: pitanja koja postavljaju Kako objasniti slike dobivaju svoj odgovor u Ja, ja, ja, ne, ne, ne.
Konceptom postistine bavili ste se u perfomansu/predstavi Orestea koji smo mogli isto tako pogledati u KNAP-u prošle godine u okviru Festivala prvih. Na pitanje kakav ste status dodijeliti ribicama u projektu koji nastaje na matrici Eshilove Orestije, naveli ste da „neće stradati... nakon izvedbe se vraćaju u akvarij iz kojeg su preuzete, i to s aurom umjetničkog subjekta... Ribice su metafora izolacije, atmosferične su i nose vizualno rješenje projekta... vise sa stropa u svijet, pa ih se premješta u akvarije/ minimalizam akvarija...". Kako tumačite pitanje postistina danas kao varijante spinova, ciničkih teorija zavjera?
Projekt Orestea.PostIstina je prvi dio trilogije kojom se bavim od 2018. do 2020. u sklopu poziva Lenz Fondazionea i njihove direktorice Marie Federice Maestri iz Parme koja mi je ponudila tri pisca/djela i odlučio sam se za Eshila i Orestiju. Ove godine radim drugi dio trilogije – Orestea.Dystopia. U prvom dijelu trilogije dominiraju ribice koje vise sa stropa teatra, a potom se stavljaju u odvojene posude/akvarije. Ribice su metafora za izolaciju i simbol za žrtvu, što su po meni ključni pojmovi najkrvavije Eshilove tragedije. Pitanje koje se postavlja kad se suočite s kultnim tekstom a radite performans jest što da radim s tekstom i kako da se performira ideja djela bez da se upadne u zamku interpretacije teksta. U Orestea.Dystopia vjerovatno uopće neće biti nikakvog teksta ili jako malo... U Parmi nije bilo problema oko vraćanja ribica natrag u akvarij u kojem su kupljene, čak im je bilo simpatično što su tri njihove ribice imale petodnevni izlet u Lenz gdje su performirale kao Klitemnestra, Agamemnon i Orestej. U Zagrebu je došlo do problema jer se ribice nisu mogle vratiti u akvarij iz kojeg su uzete jer su kontaminirane, odnosno jednom kad se kupe ne mogu se natrag pokloniti jer će utjecati na život drugih ribica koje nisu imale performativna iskustva. Kada na fakt oko vraćanja ribica primijenimo pojmove istine i postistine postavlja se pitanje jesu li ribice zaista kontaminirane toliko da ih ne može više očistiti ili se ribice mogu vratiti natrag bez straha od toga da će utjecati na ostale ribice. Pitanje postistina danas kao varijante spinova i ciničkih teorija zavjera vidim, kao i ostalom sve što trenutno radim, kroz prizmu distopije i parafrazu jednog od njenih velikih gurua Orwella: „Tko kontrolira budućnost, kontrolira prošlost."
Autor ste projekta Performing Terrorism i Scream, s kojima ste nastupili u izvedbenom centru Antic, u Barceloni, 2012. godine. O izvedbi terorizma dosta ste govorili tih godina u Zarezu, npr. o performansu Terrorist Love Data (2012), gdje ste istražili ambivalentan odnos umjetnosti i moći, odnosno umjetnosti i rata, terora, kao i o performansu Ja, terorist. Pomognite mi, molim. Naime, postavili ste pitanje o medijskoj ulozi u bilježenju terorističkih djela, kao i teoretičar Richard J. Pech koji je u eseju O inhibiranju imitativnoga terorizma putem memetičkoga inženjeringa istaknuo da medijski izvještaji o terorističkim činovima mogu inicirati potencijalan broj imitativnih ponašanja, kao i da se putem memetičkoga inženjeringa imitativni terorizam može inhibirati. No, ovom prilikom recite nam nešto završno o projektu Scream.
Osim navedenih projekata bio je tu i Your face is clean mr. President iz Marseilla 2013., u organizaciji Red Plexusa, u kojem sam odjeven u terorista na javnoj površini ispred metroa, u kvartu Muslimanske braće, izveo rezanje iznad crno-bijele fotografije tadašnjeg predsjednika Francuske Françoisa Hollandea, te sam mu kapljice krvi razmazivao po licu, a njegovo lice je dobivalo konture živog tijela. Pravi fraternité. Neposredan povod je bio Hollandeova objava rata Siriji, a njegovu srčanost i hrabrost možemo u domaćim okvirima možda usporediti još samo s Josipovićem. Što se terorizma tiče, mišljenja sam da bi povijest hrvatskog performansa izgledala sasvim drugačije da je Indoš položio temelje u RAF-u, međutim ta nepovratna situacija se nije desila, a on sam je pristao na T-HT nagradu@MSU.hr. Vrijeme se promijenilo. Hrvatska je u EU. Art=Kultura=Agende=Birokratski atraktor... Umjetnici/performeri su se pacifizirali i sada tu nema nekih velikih očekivanja u smislu da će se pojaviti neki naš Petr Andrejevič Pavlenski. Performeri nisu u stanju raditi revoluciju kada su zauzeti pisanjem swot analiza i birokratskih izvješća ministarstvima zabluda. Nemaju to vrijeme u kojem bi boravili u zasluženoj temi kako je Indoš definira.
Što se tiče Screama, taj projekt je producirao Teatar Glej iz Ljubljane, i projekt je super prošao ali, jer uvijek postoji ali, jako je teško imati projekt koji godinama igra a obzirom da je sistem napravljen tako da te tjera na neprekidnu proizvodnju. Umjetnici su primorani mijenjati teme, fokuse, interese i na taj način gube oštricu, ako ne gube onda sigurno tupe. Što se tiče Terrorist Love Date, taj video projekt ću uskoro reaktivirati, s novim ljubavnim strelicama koje ću odaslati prema Trumpu, Kimu, Orbanu itd. Iz cijele serije do sada je nabolje prošao Janez Janša kojeg su na mom vimeo kanalu Slovenci pogledali više od 36 000 puta, što s obzirom na broj stanovnika u Sloveniji znači prelazak iz promila u postotke. Trenutno razmišljam da se obučem u Ježurku Ježića i napadnem Ministarstvo kulture staklenim bodljama. Nemam producenta pa ovim putem apeliram i završavam razgovor.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 8. ožujka 2019.
