Mirjana Preis je koreografkinja nenametljive ali neobično duge prisutnosti na zagrebačkoj plesnoj sceni. Plesačkim počecima vezana uz Studio za suvremeni ples u kojem je i započela koreografirati, no već je dulje vrijeme samostalna; prati nove generacije, prepoznaje odraze i potencijale nekih svojih ideja u različitim plesačima i onda bez puno filozofije i suvišnih zašto nastoji te koreografske ideje uhvatiti i scenski uprizoriti u komornim, opremom nezahtjevnim radovima. To aktivno promatranje plesača i autorska prilagodba njihovom trenutnom habitusu rezultiralo je sjajnim autorskim i izvođačkim, kazališnim i video kreacijama; podsjetit ću samo na Sanju Zimmer i Suzanin dnevnik, Dinu Ekštajn i Bojana Valentića (Kaputt), Inu Sladić u Tijelu, Branka Bankovića (Starost / Alzheimer Cafe), Anu Vnučec u posljednjoj premijeri Strah.
Razgovor je započela i vodila Aleksandra Mišić u okviru kolegija Povijest hrvatskog plesa, nadahnuta ustrajnošću i uvijek novim radoznalim početkom starije kolegice. Naime, na taj smo način mislili obilježiti odlazak plesne pedagoginje ZKM-a – Mirjane Preis u mirovinu. No, prošle su dvije godine, i Mišić i Preis su vrlo aktivne, pa sam ja kao Aleksandrina mentorica i osoba iz struke koja godinama, zapravo desetljećima, prati rad Mirjane Preis privela ovaj rad kraju. (Maja Đurinović)
Mirjana, otkud ples?
Moja se obitelj doselila u Zagreb kada sam imala pet godina, a u osnovnu školu sam krenula sa sedam i pol zbog mršavosti. Kad sam bila u petom razredu osnovne škole, moj otac je prvi put čuo za Školu za ritmiku i ples i odveo me na audiciju. Sjećam se Tihane Škrinjarić: visoke, zgodne i plave s repom, bila je puna pozitive. Prošla sam audiciju, zaljubila sam se u ples i ostala u njemu do današnjeg dana, a to je jako puno godina.
Školu za ritmiku i ples (Ane Maletić) završila si 1970. i iste godine postala stalnom članicom Studija za suvremeni ples?
Plesna škola je trajala šest godina. Ja sam je završila s trećim razredom gimnazije jer sam paralelno išla u prirodoslovni smjer gimnazije. Te godine nas je čak devetero završilo Školu. Sjećam se Gordane Omeragić koja je bila izvrsna plesačica, onda Ivančice Štok, Mirjane Vugrinec. A iste te godine Lela Gluhak je osnovala Zagrebački plesni ansambl koji se odvojio od Studija za suvremeni ples i krenulo je vrbovanje onih koji su završili školu. Goga i ja smo otišle u SSP, a Ivančica u ZPA.
Tvoja prva koreografija Igra (1977) izvedena je u produkciji Studija za suvremeni ples koji je tada bio pod vodstvom Tihane Škrinjarić. Tada si još aktivno plesala?
Zapravo sam dosta rano prestala plesati, s 28 godina, zbog bolesti srca. U Studiju sam djelovala od 1970. do 1987. godine. Tihana Škrinjarić nas je prva odvela u Köln na plesne radionice, gdje smo upoznali Graham tehniku, Horton i jazz dance. U moje vrijeme nije bilo interneta. Bilo je samo nekakvih američkih časopisa u kojima si mogao vidjeti fotografije i ništa drugo. Tu i tamo ako je netko gostovao u Zagrebu, ali to nije bilo tako često. Na tim ljetnim seminarima smo morali učiti tehnike, i kasnije ih prenositi dalje vođenjem klaseva u Zagrebu. Tihana je strašno poticala mlade! I ona je pitala tko želi koreografirati, ja sam se javila, jer me koreografija uvijek privlačila i tako je nastala Igra (1977) Plesali smo Gordana Omeragić, Darko Kolar i ja. Tihana je imala pola večeri (Prsten), a drugi dio smo dijelile Ivanka Šerbedžija (Ars longavita aeterna) i ja. Koreografija je bila na temu Becketta. Izvedba je bila u Teatru &TD-u i bilo je dupkom puno!
Krenuvši od prve koreografije pa tijekom dugogodišnjeg umjetničkog stvaralaštva, koje su se teme najčešće provlačile u tvojim radovima?
Uvijek sam se bavila temom odnosa, međuljudskih odnosa. Izazov mi je bila nemogućnost dobre komunikacije, oduvijek me to zanimalo. Moj život... Uvijek su me zafrkavali da mi je vlastiti život nadahnuće. Ali da, to je tema koja se provlači kroz sve moje projekte na ovaj ili onaj način.
Plesni video je jedna od tvojih formi. Predstave Rubato (1992) i Suzanin dnevnik (1992) u režiji Nane Šojlev bili su u konkurenciji Festivala Video Dance u Francuskoj.
Prije, u nekom periodu od osamdesetih, pa sve do devedesetih, svaki se plesni projekt koji je imao scensku izvedbu i snimao. Postojao je kulturni program na televiziji za koji smo puno radili i adaptirali svoje izvedbe. Igrom slučaja sam surađivala s Nanom Šojlev koja je imala sličan senzibilitet, i nakon toga sam za snimanje Prolazne sobe tražila da ona bude redateljica i tako smo počele surađivati. Nana Šojlev je vrlo poduzetna, duhovita i inspirativna, puno smo projekata radile. Za vrijeme Domovinskog rata išle smo na festivale u Francusku, Njemačku; emitirali su nam se baleti i na ARTE programu. Zadnje što smo zajedno adaptirale je Big is Beautiful.
Kako pristupaš koreografiji?
Reći ću kako smo nekad radili. Nekad je bio potpuno drugačiji pristup. Imao si neku ideju, uzeo si neke plesače i onda si doma ili pred ogledalom smišljao sekvence. Zatim bi to pokazivao, plesači bi imitirali, što je u principu bilo loše. Danas se radi potpuno drugačije. Imaš ideju, pozoveš plesače i onda zajedno stvarate, kreirate. To je puno zanimljivije.
Kako je prije bilo s gostovanjima predstava? Na koji je način funkcioniralo? Ima li uopće razlike u odnosu na danas?
Bilo je isto. Do zadnjeg časa nije se znalo hoće li nam Grad ili tadašnje nadležne institucije u bivšoj Jugoslaviji, platiti avionske karte. Sve je bilo u zadnji čas, ali su nam ipak platili. Tamo nismo imali nikakve honorare, a boravak je bio plaćen od strane države. Nekud te pozovu, moraš na Ministarstvo, pa ako ti odobre. Ništa se nije promijenilo. Možda je prije bilo malo lakše jer je sada manje novca.
Svjedoci smo tvoje otvorenosti prema koreografskim trendovima, fleksibilnosti te razumijevanju suvremenosti; je li to još jedan razlog tvog opstanka i trajanja na plesnoj sceni?
Vjerojatno da. Kako se stvari mijenjaju jednostavno se i ti promijeniš. Kad gledam neke snimke od prije, ne znam... To je drugačije, a opet ima neki moj stil. Smiješno mi je sad kad gledam. One od prije deset ili od prije petnaest godina... Neke su koreografije bile bolje, neke nisu… Inače volim surađivati s različitim ljudima i jako volim raditi s mladima. Kad ti daju da iz njih izvlačiš nešto svoje.
Neka konkretna sjećanja?
Na primjer: Kaputt (2003). Onda sam prvi put radila s Dinom i Bojanom. Zapravo sam htjela raditi muški duet s Rajkom Pavlićem i Bojanom, ali Rajko nije mogao. Krenuli smo se igrati s tom nekakvom krpom; Bojan je bio toliko kreativan, a Dina... ja sam rekla onako iznebuha: „Dina bilo bi divno da si ćelava!“ I ona je došla jedan dan ošišana! Dosta smo gostovali s tom predstavom, između ostalog u Peruu i Portugalu.
Alzheimer Café je vrlo dirljiva predstava. Kako si se odlučila na tu temu?
Trebalo je nešto prijaviti kao projekt. Ja sam već imala neke godine, pa zašto ne bismo mogli nešto o starosti? Moj svekar je umro od Alzheimera, pa onda i jedan moj susjed arhitekt, i odjednom sam shvatila koliko mnogo intelektualaca boluje od Alzheimera. Htjela sam se pozabaviti time jer se u društvu o tome premalo priča iako je prava pošast. Pročitala sam neke jako dobre knjige, i vidjela koliko su ljudi, očito zbog neznanja, bili agresivni. Nisu htjeli prihvatiti činjenicu da je to bolest. Ljudi koji imaju Alzheimera, ono zadnje što gube je emocija. Sve drugo izgube. Ima jedan tekst koji kaže: „Svaki dan sam oblačio hlače, ali jedan dan sam shvatio po deseti put da nešto ne štima.” Bila je to dosta teška tema za napraviti, a da ne bude patetično a da ipak bude prepoznatljivo. Uzela sam malog Grigora koji je super plesač i Branka koji ima već veliko iskustvo. Počeli smo iz improvizacija. Kad započinjemo Branko uvijek donese neki rekvizit u dvoranu. Jednom je donio vješalicu. Ja sam rekla: „Super! Imamo sako, vješalicu... Ajmo!” Mnoge ljude je dotaknula ta predstava. Branko je tu napravio stvarno dobru ulogu, možda i svoju najbolju.
Što najviše voliš u svom radu?
Rad u dvorani je za mene psihoterapija. Volim okupljati ljude. Voljela sam raditi s Nanom jer mi bi se znale smijati na probama. Općenito je zabavno na probama, ugodno. Nekada davno dok sam još plesala, znali smo se svađati u dvorani, ali otkako radim te projekte, sve od Kaputta nadalje, to su zapravo komorni projekti i zapravo se dobro nasmijemo. Zatvorim vrata, isključim se od svega i to je lijepo. To me još uvijek drži, još uvijek postoji strast.
A što ne voliš?
Moram se baviti svime! Ne samo kreativnim radom, nego moram pronaći i novce. Biti producent, prodati svaku predstavu, a to je veliki posao. Tu je i pitanje budžeta. Jer ja npr. nemam za PR. Moram ostaviti novce za izvedbu, napraviti plakat, platiti dvoranu, napraviti video. To su sve stavke. Kad dobiješ dotaciju, to je užasno mali budžet. Zatim, moram moljakati za izvedbu pa onda dobiti prostor pod nekim uvjetima, ovisno tko je direktor, a tko nije. Imaš tisuću stvari sa strane na koje sam se ja već navikla. Ipak, funkcioniram! Radim ih jer znam da nemam nikoga tko će mi pomoći u tom smislu. Onda se pitaš raditi ili ne? I onda ipak radiš.
Pogled na suvremenu plesnu scenu?
Mislim da je nebitno koji je stil i tehnika u pitanju. Jer danas je ovako, sutra onako i zapravo je samo stvar koliko si ti unutra, koliko si profesionalan i koliko to pošteno radiš. Mislim da treba svima dati priliku i da ima mjesta za sve. No, činjenica je, vidim po sebi, iako sam dobila nagradu prije trinaest godina, da nisam dobila ništa više novaca za svoj sljedeći projekt. Neku godinu sam dobila novce, neku drugu nisam. Znači uvijek si na početku. Sve je postavljeno malo krivo. Ali mislim da ima potencijala u mladima. Ima vrlo talentiranih ljudi i treba raditi jer iz toga se rada razvije nešto. Naravno, neće svi uspjeti i nije lako opstati i biti slobodna i nezavisna profesija. Trebaš ti živjeti od toga! Dobro, kad si jako mlad, možeš. Ja sam bila trinaest godina slobodna profesija i naučila sam se raditi. No, mi smo imali prilike, plesali smo u Kazalištu Komedija, puno smo snimali i tu smo zarađivali novce, a onda bi radili ove suvremene projekte bez honorara, iz ljubavi. Kad si mlad možeš i puno klaseva voditi. Kad dođeš u neke godine, postaje ti teško. I tijelo ne sluša više tako, kako bi te trebalo slušati… Teško je.
Rekla bih da si jedinstven primjerak svoje generacije, jedina koja vrlo suvereno i uspješno koreografira unutar hrvatske plesne scene od sedamdesetih pa sve dosad. Kako se osjećaš među ovim mlađim generacijama i do kada misliš stvarati?
Dobro se osjećam. Imam karakter svoje majke koja sad ima 94 godine. Nikad ne treba odustati. Uvijek ideš naprijed, uvijek pozitiva i to te drži. Zamisli da sad odustaneš. Pa mrtav si!
© Aleksandra Mišić, PLESNA SCENA.hr, 12. travnja 2019.
