Prvu predstavu na 16. Beogradskom festivalu igre, Factus V, izvela je 22 ožujka 2019. u Sava Centru belgijska kompanija Eastman. To je bila prilika za intervju s njezinim osnivačem, koreografom i plesačem Sidijen Larbijem Cherkaouijem. Nakon svog koreografskog debija u suvremenom mjuziklu Anonymous Society 1999., široj je javnosti postao poznat po svojim koreografijama s kompanijom Les Ballets C de la B. Nakon toga surađivao je s značajnim koreografima poput Damiena Jaleta i Akrama Khana, te brojnim kazališnim kućama poput Geneva Balleta, Royal Danish Balleta ili Cedar Lake Contemporary Balleta iz New Yorka. Kao rezidencijalni umjetnik Toneelhuis theatera nagrađen je 2009. Kairos nagradom, jednom od najprestižnijih europskih nagrada koja se dodjeljuje najuglednijim umjetnicima s područja vizualnih i izvedbenih umjetnosti, glazbe, arhitekture, fotografije, filma, literarnih djela i novinarstva. Nakon premijere Sutre 2008. i suradnje s mnogobrojnim umjetnicima iz cijelog svijeta osnovao je 2010. svoju vlastitu kompaniju Eastman s kojom je osvojio dvije nagrade Laurence Olivier za najbolju novu plesnu produkciju: 2010 za predstave Babel(words) i Puz/zle. Od 2015. Cherkaoui je umjetnički ravnatelj Royal Ballet of Flanders, te stalni suradnik u Sadler's Wells kazalištu u Londonu.
Zahvaljujem se na pristanku za intervju nakon ovako iscrpljujuće predstave. A bila je zaista zadivljujuća. Večeras ste nastupili u svojoj predstavi Factus V zajedno sa članovima svoje plesne kompanije Eastman. Kako uspijevate pronaći vrijeme za rad na toliko puno projekata i aktivno plesanje u njima?
Dakle, ja ne radim ništa drugo (smijeh), to je jedino čime se bavim. Neki od projekata su napravljeni prije pet, šest godina, s nekima putujem po turnejama već desetak godina i postale su dio mog vokabulara. Osjećam se vrlo ugodno izvodeći predstave koje sam davno napravio. Dakle u tom smislu uvijek je zadovoljstvo vratiti se tim djelima, jer time ona dobivaju mogućnost da rastu, a uvijek postoje i iznenađenja. Na primjer, večeras je publika bila vrlo blizu, imali smo neke promjene u postavi zbog nekih okolnosti i bilo je zaista zanimljivo pronaći rješenja za međusobnu suradnju u jednom danu. To je na neki način uzbudljivo – ja nastojim ostati miran i raditi jednu po jednu stvar. Pomalo podsjeća na kuhanje, voda kipi, a ti u međuvremenu sjeckaš luk. Istovremeno radiš više stvari, no ustvari moraš dopustiti da neke stvari rade same za sebe.
Sada kada se osvrnete na povelik opus iza Vas i mnoge značajne nagrade koje ste osvojili, postoje li neke predstave koje biste istaknuli i koji bi bio razlog za to?
Mislim da su mi sve na neki način posebne, ne postoji jedna ili nešto što bih volio više. Možda jako uživam izvodeći Dunas, duet s Mariom Pagés,. Izvodimo ga sad već preko deset godina i to je flamenco duet. Ona je stvarno fantastična i uvijek želim biti na turneji s njom. Ona zaista zna kako iznijeti predstavu i osjećam se počašćenim plesati pored nje, to je pravo zadovoljstvo.
Volim izvoditi Sutru sa šaolinskim svećenicima, to je uvijek vrlo posebno iskustvo. Da, istina, postoje projekti u kojima posebno uživam, ali u stvari sve ima svoju malu čaroliju u životu. Također sam uživao u radu s koreografom Damienom Jaletom. Surađivali smo zajedno na predstavama Babel(words) i Boléro za Parišku operu. Te su predstave vrlo posebne, jer su samo napola moje i napola njegove, odnosno, kao da dijelimo odgovornost. Uvijek je lijepo kad se ljudi posvete poslu u jednakoj mjeri.
Iako je u pozadini Vašeg plesnog obrazovanja suvremeni ples, trenutno ste umjetnički ravnatelj Flamanskog kraljevskog baleta. Lijepo je vidjeti kako stapate u svom radu sve moguće plesne stilove u jednu koherentnu cjelinu. Dajete li kojem stilu prednost ili postoji nešto što biste nazvali svojim osobnim stilom?
Mislim da je moj osobni stil jako fluidan te stoga nastojim stvoriti tijek i valove unutar tijela, pa bez obzira na stil, bilo da je to hip hop ili čak Labuđe jezero ili neki komad iz klasičnog baleta u kojem postoji neka vrsta valovitog kretanja unutar tijela, to su mjesta koja me uvijek zanimaju. Volim kada tijelo može biti dio tijeka. Pored toga volim tehnike poput tanga, zato što u njima postoji pravo razumijevanje partnera i gdje se vaš partner nalazi. Ne morate doslovce vidjeti partnera da biste znali gdje se on ili ona nalaze, jer možete osjetiti težinu i prijenos težine; stoga mislim da je argentinski tango najbolji način da se razumije druga osoba. Imao sam čast raditi sa nekim izvođačima tanga na predstavi nazvanoj m¡longa i zaista sam jako uživao radeći s njima jer sam pritom puno toga naučio. Ponekad nalazim da su ritmičke stvari zanimljive te stoga nastavljam raditi s ljudima poput Colina Dunnea koji je plesač stepa jer volim način na koji sluša i kako njegovo kretanje stvara zvuk. Isto je i s Mariom Pagés. Oni su isto toliko glazbenici koliko su i plesači. Mislim da sam duboko u sebi uvijek želio biti muzičar, pa je u meni uvijek postojala želja da se nastavim razvijati također i kao glazbenik.
Očigledno je da ste cijeli svoj život posvetili plesnoj umjetnosti. Kako odvajate privatni život od posla?
U stvari ja ih ni ne razdvajam. Moj partner je također plesač i vjerujem da većinu stvari prema kojima osjećam strast unosim u svoju umjetnost. Kada me zanimala režija, napravio sam dramsku predstavu u Japanu naslova Priča o mangi. Stvari koje nalazim zanimljivima na svom privatnom planu uvijek nastojim unijeti u svoj profesionalni život, jer se osjećam kao slikar koji nastojeći naslikati neku dolinu ili nešto slično uživa isto toliko u okolini koju namjerava slikati koliko i u svom radu. Dakle smatram, ako nešto želiš napraviti, moraš posjedovati strast prema tome što radiš, ali moraš ujedno raditi nešto što će te potpuno ispunjavati u privatnom smislu također. Stoga svaki puta kada me moj rad ne ispuni zadovoljstvom, privatno ja ga preispitujem. To je ujedno i razlog zašto volim putovati s ljudima tipa Marie, jer smo ujedno i prijatelji. U tome postoji puno brige i ljubavi, te mislim ponekad da najbolja umjetnost izlazi iz vrlo osobnog angažmana. To te ujedno čini i krhkim, osjetljivijim na kritike jer uzimaš sve vrlo osobno, ali u svakom slučaju kao umjetnici mi to svi radimo. To je kao da je cijeli posao u pronalaženju načina kako da se nosimo s povratnim informacijama koju nam pružaju drugi ljudi, kako pozitivnim tako i negativnim.
Trenutno ste uzor mnogim mladim umjetnicima. Jeste li i Vi imali neke osobe koje su Vas nadahnule na početku karijere?
Dakle, bio sam veliki poklonik radova Pine Baush, sviđa mi se kako je Alain Platel radio, način na koji je Anne Teresa De Keersmaeker vrlo metodična i matematički pristupa partituri, volim Forsythovu geometriju pokreta, volio sam release tehniku Trishe Brown jer nalazim da je jako logična i volio sam sve tehnike koje su imale dodirnih točaka s kontakt improvizacijom, dakle uživao sam u svemu u čemu je bio uključen dodir, dakle postoje mnoge stvari koje nalazim zanimljivima i uvijek su me privlačili ljudi koji su mogli jako dobro improvizirati. Također sam zadivljen ljudima koji mogu potpuno točno reproducirati istu stvar, dakle vrlo je širok raspon stvari koje nalazim da su lijepe i to što sam stariji sve više nastojim naći, jer kada si dijete uvijek te sve zanima, no kako godine prolaze počinješ se zatvarati i mislim da je jedan od zadataka nastojati ostati otvoren i ne odvraćati pogled od bilo čega što dolazi prema nama. Također sam bio veliki poklonik Kate Bush i njezinog načina na koji stvara glazbu za koju crpi nadahnuće iz mnogih kultura, no ta glazba ostaje uvijek njezina premda se u njoj mogu čuti utjecaji, a ja volim tu kombinaciju.
Vi i Damien Jalet bili ste prve osobe kojima je dodijeljena United Humans Award for Mutual Respect. To jako puno govori o Vašem životnom stavu. Možete li nam nešto reći kako pristupate plesu i životu općenito?
Ja sam isti kao i bilo tko drugi. Ponajprije uvijek volim povezivati ljude, razumjeti ih. Uvijek sam želio da ljudi razumiju mene. Nastojim uvijek uzeti dovoljno vremena da naučim ljude kako da razumiju jedni druge. Prije nego što sam studirao kako bih postao plesač, studirao sam za prevoditelja i uvijek me intrigiralo nerazumijevanje. Čak u mojoj ranoj mladosti, znate ja sam polu-marokanskog a polu-belgijskog porijekla, primjećivao sam do kojeg stupnja postoje predrasude prema svemu i svakome, muškaraca prema muškarcima, muškaraca prema ženama, Marokanaca prema ljudima flamanskog porijekla i obrnuto. Osjećao sam da pripadam svugdje i nigdje, te sam stoga uvijek pokušavao objasniti pravo značenje stvari i naći način kako povezati ljude međusobno. Mislim da je moja najveća želja povezati, naučiti ljude da razumiju jedni druge. Ponekad ne uspijevam, ali tada nastojim ispraviti situaciju, moja majka je rekla da sam uvijek mogao osjetiti sve i svakoga u svojoj blizini, da sam uvijek bio osjećajan prema životinjama i osjećao sam se jako krhak kao osoba. No ta krhkost je naposlijetku postala moja snaga jer sam je prihvatio, dozvolio sam sebi da postanem to što jesam i prestao se pretvarati da sam netko drugi u jednom trenutku – i ljudi su to prepoznali i počeli se iznenada drugačije ponašati prema meni, ne napadaju tako naglo i ako napadaju onda je to zato jer još uvijek postoji nešto što bi se moglo napasti. I onda se o tome može razgovarati. Smatram da je jako važno zadržati otvoren dijalog posebno s ljudima s kojima se ne slažemo. To nije uvijek lako, ali je jako važno.
Postoji li mogućnost da posjetite Hrvatsku i tu nešto radite?
Bilo bi lijepo raditi predstavu ili samo izvoditi je i podijeliti svoj rad. Ono što je problematično u mom radu je to što često radim s ljudima iz Japana, Koreje, Indije, Engleske (u ovoj predstavi nastupili su glazbenici i plesači Belgije, Španjolske, Japana, Afrike, Koreje i Brazila), dakle dolaze sa svih strana svijeta što čini predstave jako skupima. Da se pita samo mene ja bih gostovao mnogo češće.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 25. travnja 2019.
