U Teatru &TD su od 13. do 16. ožujka održani prvi &TD Susreti koji su tijekom četiri dana ugostili studente osječke, riječke, splitske i zagrebačke akademije s njihovim ispitnim produkcijama/predstavama. Unutar festivalskog programa, riječka studentica i glumica Nika Ivančić izvela je predstavu Cabaret Valeska, koji je kao njezin završni rad preddiplomskog studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci imao premijeru 29. i 30. siječnja 2017. godine u Book caffeu Dnevni boravak u Rijeci. Cabaret Valeska je autorski projekt Edvina Liverića i Nike Ivančić koji se poigrava elementima dramskog i plesnog teatra te kabareta i dočarava život i djelo glumice, plesačice i pionirke performansa, Valeske Gert.
Koji je bio početni impuls za rad na predstavi?
Kako projekti koje sam kao svoj završni rad započinjala s kolegama nisu zaživjeli, na kraju sam ostala sama – što je značilo da moram raditi monodramu! Nisam imala apsolutno nikakvu ideju. Sjetila sam se Edvina Liverića koji nam je predavao na Akademiji i pomislila da bi me možda mogao režirati. On je pristao i rekao da ima nešto baš za mene: Valeska Gert! Budući da nisam znala tko je to, odmah sam posjetila Google i onako na prvi pogled, ona mi se učinila srodnom dušom.
Valeska Gert (1892-1978) je bila njemačka židovska plesačica, kabaretska umjetnica, glumica i umjetnički model. Zapravo pionirka izvedbene umjetnosti za koju kažu da je preteča punka. Kako te poznajem, nije me začudilo da ju baš ti igraš. Vrlo si ekspresivna i često ti daju karakterne uloge?
Da, prihvaćam se kao „ekspresivnu glumicu“, to mi je kompliment. Vjerojatno nikada neću odigrati barunicu Castelli – iako bih voljela probati sve i svašta, to nije moja primarna zanimacija i svjesna sam da ni fizički tako ne izgledam. Ali zato sam se uvijek nalazila u kabaretskim groteskama. Mračno i pomaknuto mi je uvijek ležalo. Volim stvari van normi, nadrealistične i lude.
Ali Valeska mi se čini zapravo kao idealistica. Posebno sam zapamtila dio iz predstave u kojem govori kako je kazalište zastarjelo, ali odmah potom govori o magiji tijela?
Tako je. Valeska kaže da bit performativne umjetnosti dolazi od magije izvođača. Ona je zagovarala ljudsko tijelo i da je ono što donosiš s njim upravo ono najvažnije što možeš dati publici. I tehnologija ju je zanimala i htjela se baviti i njome ali uvijek su joj osoba, lik i tijelo bili važniji od tehnologije i svega drugog što izvođaču može biti na usluzi. Bila je progresivna, ispred svog vremena. Već je sedamdesetih govorila da bi htjela raditi nekakve 3D instalacije i slično! Rekla bih da je bila idealist i realist. Ona je svoje plesove nazivala „realističnim plesovima“. To zapravo ne postoji, sama je nadjenula taj naziv. Bavila se svakodnevnim, ružnim, slabostima, s estetski nesavršenim motivima jer je smatrala da je upravo to život. Nije bila osoba od plesne forme. Teme njezinih plesova su npr. plakanje, bebe, boks, automobilske nesreće, prostitucija…
Je li doista izjavila ono o Mary Wigman, da se proslavila zahvaljujući njoj?
Da, to su njezine riječi! Ona bi nešto uzela, isprobala i napravila a zatim odbacila. Nije se dugo zadržavala ni na čemu, pa je tako i za ekspresivni ples izjavila da je zastario i da ga je ona prepustila Wigmanici. Ona je za dosta svojih kolega izjavila da ju ne zanimaju ali čini mi se da je zapravo bila dosta ljubomorna. Mora da ju je sve to zapravo jako diralo jer je na kraju života ostala zaboravljena. Sad se polako diže iz zaborava, ali u trenutku kad je umrla nije puno ljudi govorilo o njoj. Umrla je sama, našli su je nakon par dana u toj njenoj kavani u Kampenu, na nekakvoj stolici s mačkama... Tužna priča.
Kako je predstava nastajala? Otkud vam materijali za dramatizaciju? Sama si stvarala liniju lika?
Bilo mi je teško jer su sve biografije o njoj na njemačkom i francuskom. Na Youtubeu sam pogledala sve što sam mogla naći ali to nije bilo dovoljno za dramaturgiju jedne predstave. Trebao nam je neki konkretan tekst! Zatim sam surfajući slučajno došla do izdavačke kuće u Njemačkoj koja posjeduje dvojezičnu knjigu na njemačkom i engleskom koja je izašla u sklopu nekakve velike izložbe u Berlinu povodom obljetnice njezinog rada ali je tiskana u jako malo primjeraka. Naručila sam knjigu preko njihove web stranice i bila je savršena: prepuna tekstova o njoj i njenom radu, a sadržavala je i intervjue. To nas je spasilo! Intervju s Valeskom pred kraj njenog života uvelike je utjecao na dramaturgiju moje predstave.
Uz knjigu smo također dobili DVD sa snimkama njenih performansa; prekrasne krupne kadrove u kojima se vidi svaki mišić. Za dvije smo točke Edvin i ja odmah znali da idu u predstavu a to su Beba i Smrt, savršene za početak i kraj predstave! Tu smo također pronašli i točku prostitutke koje nema na Youtubeu. Knjiga također sadrži i jako zanimljiv intervju s pijanistom Georgom Kreislerom kojeg je Valeska pozvala da joj svira – jednu notu. To je bila partitura za njen ples pod nazivom One note song. Plaća za taj posao bila je mizerna (a na kraju ga uopće nije ni platila!). On je naravno izludio i naposljetku odbio svirati, te joj jednoga dana banuo u stan gdje ga je Valeska dočekala gola. On se zgrozio jer nije znao je li to pred njim muškarac ili žena. Valeska ga je naravno kao nakon svađe izbacila iz stana. Meni se čini da je ona bila pravi boem. Ili je plesala i glumila ili otvarala kafiće i naplaćivala cugu, pravi vuk samotnjak…
Neke predivne točke na kraju nisu postale dio predstave. Na primjer Kummerlied (Song of sorrows) gdje je Valeska bijelog lica s crnim obrvama samo stajala i plakala. Ta tužaljka zvuči kao nekakav zov, ona plače i pjeva u isto vrijeme, fantastično, poput nekakve simfonije. Zatim performans usred prikazivanja nijemih filmova (gdje su i bile predviđene zabavne točke u pauzama) pod nazivom Pausa u kojem samo stoji s rukama ispruženim u zrak. Ona je 1920. radila ono što Marina Abramović radi danas. Dobro, ja idealiziram dvadesete ali mislim da trenutno postoji problem cijele umjetničke populacije i ne znam kako se iz njega izvući – više nema ideja.
Što je za tebe značilo diplomirati u formi monodrame?
Nikad više! Teško je. Ne znam zašto bi to itko radio iz gušta. Nemaš partnera, nemaš od koga odbacivati i ako u tom trenutku ne možeš ništa izvući iz sebe, gotovo, to je loša izvedba. To je nešto najstrašnije što sam u životu radila. Tek odnedavno osjećam da vladam predstavom. Mislim da je to od izvedbe na festivalu Mladi glumci u gradu Rijeci. Dotada sam ju rijetko igrala, jedanput ili dvaput godišnje i jednostavno mi nije išlo jer meni stvar dođe s igranjem, uđe mi u vene, uđe mi u krv. A mislim i da mi je tada to bio prevelik zalogaj. Nisam bila dorasla igranju starice na trećoj godini Akademije, s 21 godinom... Možda netko mojih godina može. Ja sam probala i nije išlo. Naime, ja sam htjela Valesku realistično imitirati ali to nije bilo dobro. To je zato jer je ona bila vrlo vitalna starica, nikako spora i drhtava. Imala je brz jezik i izgovor. Mučila sam se pitanjem kako odigrati vitalnu staricu. Ali onda sam provukla Valesku kroz mene i došla sam do ovakve starice, a ne do realistične replike. I mislim da je to bila dobra odluka jer je uloga sada organska a ne imitativna. I dalje u svakoj izvedbi nešto dodam ili promijenim, stvar nikad nije gotova. Još uvijek opipavam kako bi to trebalo biti. Sada mi je najpotrebnije da igram, igram i igram.
Misliš li da je Valeska Gert još uvijek aktualna?
Apsolutno. Bila je izvanredna ličnost; njezine ideje su zanimljive i važne, drugačije su. Avangardne. Valesku se naprosto ne može staviti ni u jedan kalup i s time se ljudi mogu poistovjetiti. Punk pokret u Velikoj Britaniji nadahnuo se njezinim plesovima, pojavom, osobnošću i anarhijom. Ljudi koji se ne uklapaju u standard danas su svojevrsni heroji. Često zagovaram takve ljude koji su na marginama društva jer s njima se najviše identificiram.
U tvojoj predstavi se izmjenjuje priča stare Valeske (ugniježđene u starom naslonjaču) i kabaretske točke, začudni ispadi – citati s oštrom promjenom glazbe i svjetla. Činilo mi se (makar smo bili na mladenačkom festivalu u &TD-u) da ljude ipak malo šokira ta ružnoća i prgavost.
Da, ali ljudima su ti dijelovi najzanimljiviji i najbolji i čudno mi je da im je to šokantno? Ali valjda je to zbog onog unutra što onda pršti van. Jer ako ja samo plešem neki ples to je samo forma, ali ako imam neku priču iza toga, to je možda neko zrnce posebnosti. I nema toga baš često za vidjeti kod nas. Na primjer, onaj ples s prsima, tijelo koje se grči i muči, pa se onda izvija a završava s kreveljenjem publici.
Danas živimo u vremenu spektakla (Ples sa zvijezdama, Zvijezde pjevaju, Tvoje lice zvuči poznato…). Kao da je taj ples parodija na sve što gledamo.
Taj prvi ples je poziv na ludost. On mora biti jak, plijeniti pozornost i provocirati sudjelovanje publike. Prvi ples je šok za publiku da ih izbaci iz sjedala. On je statement i poziv: Dođite, gledajte show, gledajte što radim! I na kraju isplazi jezik publici da im se ruga u lice. Da, provokacija je.
Slobodna si umjetnica, što je za tebe magija kazališta?
Slažem se s Valeskom: magija su izvođači koji stvaraju svjetove. Iako još od djetinjstva obožavam mjuzikle i gajim ljubav prema komercijalnom spektaklu ipak me u kazalištu najviše dirne osoba koja potpuno sama stvara magiju, bez izvanjskih sredstava. Zanimaju me predstave pune sadržaja i života u kojima me glumci s minimalnim sredstvima katapultiraju u drugi svemir. Spektakl cijenim ali ovo me obori s nogu. Posljednja predstava koja me tako očarala je Kad tad u &TD-u. Tri žene na sceni i brojni svjetovi.
S predstavom Cabaret Valeska osvojila si i nagradu. Čestitam!
Da, nagradu za najbolju glumicu na Art Trema Fest Ruma. To je ujedno i moja prva nagrada. Drago mi je da je baš za Valesku!
© Selma Mehić, PLESNA SCENA.hr, 24. svibnja 2019.
