Plesna scena.hr

Aspekti kretanja

Labanova analiza pokreta u suvremenoj praksi (4): Judith Kestenberg – Povezivanje psihoanalize i Labanove analize pokreta

• Za razliku od grubih i simplificiranih stavova Pamele Ramsden o vezi pokreta i psihoanalize, daleko suptilniju i opsežniju analizu pokreta na tragu Labanovih i Lambovih opažanja nastavila je razvijati Judith Kestenberg proučavajući razvoj djece u vrlo ranoj životnoj dobi. Po završetku studija neurologije i psihijatrije ona je stupila u kontakt s glavnim predstavnicima bečke psihoanalitičke škole te je prihvatila njihovo učenje. Zbog svog ljevičarskog svjetonazora emigrirala je 1937. u New York, gdje je radila kao klinička dječja psihoanalitičarka te kasnije i kao profesorica kliničke psihologije na New York University Medical School. Za Labanovu je metodu saznala preko Marie Ley-Piscator i Irmgmard Bartenieff. Potonja je Labanovo učenje koristila u svom poslu fizikalne terapeutkinje kako bi obogatila i osvijestila mogućnosti kretanja i obnovila kinestetički osjećaj pacijenata, što joj je donijelo reputaciju jedne od najboljih fizikalnih terapeuta za djecu oboljelu od dječje paralize.
  
  Uspostavivši korespondenciju s tadašnjim Labanovim učenikom Warrenom Lambom, koji se specijalizirao za analizu kretnji, tijekom niza godina je s njim razmjenjivala iskustva, te je tako u svoju psihoanalitičku metodu sve više uključivala Labanovu analizu pokreta. Ta analiza se pokazala posebno dragocjena u razmatranju odnosa odgajatelja i vrlo male djece, koja još nisu bila sposobna govoriti. Tu je metodu također primjenjivala pri analizi kretanja žrtava holokausta koje su kao sasvim male bebe proživjele strahote logora. Sva su ta bolna iskustva na neki način ostavila traumatske posljedice upisane u tijelo i kretnje žrtava, iako ih one nisu svjesno mogle zapamtiti. Njezina metoda im je omogućila je da preko pokreta i dodira povrate dio sjećanja, odnosno da putem terapije pokretom olakšaju posljedice trauma. Njezini su radovi uvelike pridonijeli prepoznavanju i uvažavanju sindroma djece žrtava te posttraumatskog stresnog sindroma. Na temelju tih iskustava ona je šezdesetih godina razvila Kestenberg Movement Profile metodu, koja je kroz opservaciju i analizu pokreta mogla pratiti razvoj temperamenta, osobnosti, predodžbe o svom tijelu, vještine suočavanja s problemima i odnose s drugim ljudima.

  Metoda razlikuje osam osnovnih kategorija analize kretanja, četiri unutar tijeka, te četiri unutar oblika pokreta. Prva kategorija podrazumijeva proučavanje razvojnih ritmova koji predstavljaju analizu toka napetosti, a dijele se u deset ritmičkih obrazaca (sisanje, grizenje, uvijanje, naprezanje, trčanje, zaustavljanje / kretanje, ljuljanje, valovito kretanje, poskoci i skokovi). Ti obrasci se mogu usporediti s osam Labanovih eforta i naglašavaju važnost sklada tj. sklonosti između oblika i eforta onako kako ih je definirao Lamb.

  Zatim je, analizirajući tijek napetosti u stavu tijela zaključila kako se temperament može vidjeti kroz pokret. Slijedeća kategorija su pred-eforti. Oni predstavljaju obrasce ponašanja koji omogućavaju učenje novih vještina. Posljednju kategoriju u grupi toka pokreta predstavljaju eforti koji otkrivaju sposobnost suočavanja i snalaženja u okolini. Judith Kestenberg osim eforta prati i tok njima pripadajućih oblika. Njih dijeli na bipolarne oblike, koji izražavaju ugodu ili neugodu i unipolarne, koji odgovor na poticaje kroz različite prostorne dimenzije. Unutar oba oblika ona razlikuje 120 nijansi kretanja unutar 29 nasuprotnih polariteta. Oblici u smjerovima omogućavaju nam opažanja o postavljanju jasnih prostornih granica među ljudima, dočim nam oblici u planovima daju opažanje o kompleksnim socijalnim odnosima.

  Judith Kestenberg naglašava da se svaki od aspekata kretanja razvija u ranom djetinjstvu, pa će stoga i način na koji ćemo se kretati kao odrasli biti uvjetovan mogućnostima koje su nam bile pružene tijekom odgoja, što uključuje primjerice i ograničenja doživljenim traumama ili pretjeranom disciplinom. U slučaju normalnog razvoja dijete će napredovati iz horizontalne faze, koja uključuje istezanje, širenje i skupljanje kroz vertikalnu fazu u kojoj postepeno staje na noge učeći se ravnoteži u čučećem položaju prije no što se uspravi sve do sagitalne faze i koračanja unaprijed ili unazad.

  U prvoj, horizontalnoj fazi dijete će se otvarati i zatvarati, širiti i skupljati uspostavljajući komunikaciju i istražujući okolinu, pa će time povećavati mogućnost da prima i daje podražaje, što će se u kasnijem životu pretvoriti u mogućnost da traži nove ideje i informacije, te stvara i održava prijateljstva.

  U drugoj godini života djeca se nastoje osoviti na vlastite noge. Kretanje u vertikalnoj dimenziji omogućuje im evaluaciju i prisutnost, pokazivanje namjere i suprotstavljanje. Pokretima usmjerenim na dolje pokazivat će nevolju, beznađe i očajanje, a pokretima usmjerenim na gore veselje i ushićenje.

  Naposlijetku kretanje kroz sagitalni plan dolazi do svog punog razvoja u trećoj godini života i odnosi se na razvoj mogućnosti donošenja odluka, te volje da ih izvršimo.

  Pojavi prvih eforta prethode pred-eforti. Oni još nemaju u sebi definiran cilj i jasan smjer pokreta, već njima dominira tok pokreta. Upravo njegova pojava omogućava učenje (slobodan tok) i obranu (omeđeni tok). Pred-efort prostora se tako dijeli na fleksibilan (pred-direktan), koji, s obzirom na način učenja, može biti istraživački (učeći način) ili izbjegavajući (obrambeni), te usmjeravajući, koji je utječe na fokus i koncentraciju, odnosno na prekid komunikacije. Pred-efort snage može biti nježan: spontano izveden s lakoćom ili namješteno lažan, te žestok: ofenzivan ili defenzivan kao suzdržavanje od napada. Pred-eforte vremena dijelimo na oklijevajuće, koji podrazumijeva stanku za razmatranje neke situacije i iznenadne, koji znače ili brzi uvid ili naglo izbjegavanje neke situacije.

  Iskustva sakupljena kroz razvoj pred-eforta stvorit će obrasce kretanja, koji ostaju prisutni tijekom cijelog života. Rane godine su najvažnije za razvoj osobnosti, te će se ta rana iskustva odražavati na način kretanja, koji će kasnije uvjetovati i razvoj kognitivnih procesa. Ona će utjecati i na građenje odnosa s drugim ljudima. Judith Kestenberg razlikuje ovisno o dominantnim prostornim planovima kretanja tri moguća tipa osobnosti (iako niti jedan čovjek ne odgovara u potpunosti samo jednom tipu).: komunikatora, kojem je najjači horizontalni plan, konfrontatora, koji se voli uhvatiti u koštac s problemima (za njega je karakterističan vertikalan plan) te čovjeka od akcije, kojem najviše odgovara sagitalni plan.

  Tako je kombinacijom Freudovog i Jungovog pristupa, te Labanove analize, Judith Kestenberg stvorila jednu od najboljih metoda kojom se i danas u analizi pokreta i razrješavanju trauma i sukoba koriste psihoanalitičari i plesni terapeuti. Ta metoda se od 1976. primjenjuje u Centru za djecu i roditelje koji je Judith Kestenberg osnovala u New Yorku, a njezina kćer Janet Kestenberg Amighi uspješno nastavlja njezina istraživanja. Sistematizacija i preciznost metode stvorile su uvjete za njezin daljnji razvoj i proučavanja, ne samo u plesnoj terapiji, već i u antropološkim i socijalnim istraživanjima neovisno o kulturnim razlikama ispitanika, pa se stoga, osim u Americi, koristi i u Njemačkoj, Sjevernoj Koreji, Italiji, Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Argentini, Nizozemskoj i Izraelu.

  Jedan od njezinih najvećih dometa je analiza utjecaja ranih traumatskih iskustava na formiranje osobnosti, te kasnije njihovo funkcioniranje u društvu. Osobito dramatičan i etički vrijedan aspekt ove metode jeste ukazivanje na posljedice ratnih trauma ili zlostavljanja/zanemarivanja djece na njihov kasniji razvoj.

  © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2019.