Plesna scena.hr

Želim se usuditi

Intervju: Nika Lilek, plesačica

• Mlada zagrebačka plesačica Nika Lilek posljednje je dvije godine angažirana u Baletu HNK-a Ivana pl. Zajca pod vodstvom Maše Kolar gdje je kroz niz izvrsnih i različitih, tehnički zahtjevnih plesnih projekata tog ansambla (poput Rossini Cards, 4 bolera, Alegro, Heroj je umoran) razvila i zanatsku i izražajnu stranu svog plesa. Njezina mladenačka strast i energija dobila je na disciplini i čistoći pokreta, ukratko izvođačkoj zrelosti koja plijeni. Nika Lilek je prošla na audiciji za Kibbutz Contemporary Dance Company i od jeseni nastupa na izraelskoj sceni te je ovaj razgovor poput malog sabiranja dojmova prije nove etape u profesionalnoj karijeri.
  
  Plesni korijeni Nike Lilek sežu u rano djetinjstvo – plesnu školu mame Snježane Lilek, te Školu za klasični balet u Zagrebu.
  
  Tako je, počela sam kao klinka u ružičastom trikou na ritmici kod mame. Nastavilo se malo ozbiljnije upisom u baletnu školu te odlascima na brojna natjecanja za majčin klub Modus. Rekla bih, dosta zahtjevno djetinjstvo, s vrlo malo vremena za igru i neka normalna dječja zanimanja ili mogućnošću za nekim drugim izborom (smijeh), ali svakako me djetinjstvo izgradilo i odredilo moj put kojim i danas idem. Išla sam paralelno u dvije škole koje su svaka na svoj način tražile veliku disciplinu i odricanje, te svaku večer trening kod mame. Bila sam vrlo znatiželjna i voljela sam sve što je bilo vezano za ples. Natjecanja su mi pomagala da se riješim svoje velike treme pred nastup, natjerala su me da vrlo rano prigrlim ono: „Kad padneš opet ustaješ i boriš se i još jače!“ Beskrajno sam zahvalna mama i tati koji su mi usadili čvrst stav; a tu je i sestra koja se uz mene također počela razvijati u jednu divnu plesnu umjetnicu. Baletna škola mi je kao opozicija natjecateljskoj strani i druga krajnost ulijevala željeznu disciplinu, želju za preciznošću, čistoćom pokreta, neku vrstu elegancije i pedantnosti.
  
  Iz tih kombinacija stilova i tehnika te usavršavanja na Alvin Ailey Dance Academy, uključuješ se u zagrebačku suvremenu scenu. Plesala si u Kelkopama, Zagrebačkom plesnom ansamblu, surađivala s Marijanom Krajač…
  
  Moje uključivanje u zagrebačku plesnu scenu bilo je vrlo svestrano i odgovaralo mojoj znatiželji i izgradnji. Uvijek me sve zanimalo: od Kelkopa koje su imale svoj stil te mi pomogle biti kompaktnijom, do Marjane Krajač gdje sam prvi puta intenzivno radila na improvizaciji – koja mi je sve zanimljivija, do Zagrebačkog plesnog ansambla gdje sam potpuno razvila svoju ljubav prema suvremenom plesu i mnogim njegovim tajnama. Radila sam s njima na totalnoj promjeni i prilagodbi svoga tijela za suvremeni ples. Naravno da je bilo teških razdoblja, ali zahvalna sam im na otkrivanju novih čari plesa!
  
  Kako je došlo do projekta u Beogradu? Koja je to promjena bila u odnosu na Zagreb? Nakon toga si otišla u slobodne umjetnike, ali ne zadugo...
  
  Do projekta u Beogradu i Stranca Miloša Isailovića došlo je toliko neočekivano; nakon izvedbe Don Juana Maše Kolar i Bitef dance kompanije u ZKM-u upoznali smo se Miloš i ja i shvatili da se znamo još iz svojih davnih natjecateljskih dana. Odlučili smo pokrenuti suradnju i produbiti prijateljstvo tako što smo organizirali plesni seminar koji je on vodio našim mladim plesačima iz Modusa; kojem sam se naravno i ja priključila. Nakon što je on napravio svoju prvu predstavu u Bitefu Dunjaluk, odlučio se za još jednu novu: i to je bio naš Stranac. Bilo je međunarodno i jako uzbudljivo: dva plesača iz Slovenije, tri iz Beograda i Bitefa, jedan Mađar (s kojim sam već i prije surađivala u ZPA-u) i ja. Zanimljivo je bilo, ponovno novi pogled na suvremeni ples, ponovo drugačiji stil, ponovo novi prozor u to sve. Nakon toga sam odlučila krenuti dalje u svoje istraživanje kao slobodna umjetnica, te sam izašla iz ZPA ali na sreću moj se put nekako spojio sa Mašom Kolar, te sam u nekom vrlo kratkom razdoblju, bez puno pripreme i razmišljanja, završila u riječkom Baletu te se moj život ponovno okrenuo naglavce. Naravno u pozitivnom smislu!
  
  Kako je bilo raditi u riječkom Baletu?
  
  Od mene se u Rijeci ponovno očekivala velika prilagodba, što je bilo vrlo teško jer sam zadnji put prije toga intenzivno radila balet gotovo deset godina ranije u Školi. Prilagodba je bila jako teška: brzo učenje novog materijala jer se stvarno radilo puno projekata u kratkom vremenu, pa u toj nekoj brzini prilagodne trebaš zadovoljiti zahtjeve – preciznost, čistoća, jačanje volje i odlučnosti u transformaciji tijela – pa novi odnosi sa novim ljudima... Voljela sam svoju ponovnu preobrazbu, osjetila sam kako na svome tijelu ponovno spremam sva nova znanja u te njegove džepiće, i sve više me sve zanimalo. I navikla sam se na život na relaciji Rijeka-Zagreb, našla ravnotežu u privatnom životu, ostala blisko vezana sa Modusom i tamo razvijala i svoju pedagošku crtu...
  
  I sad odlaziš u Izrael. Umjetnička radoznalost i izazov ili potreba za novim, drukčijim?
  
  Dio mene je htio vidjeti što tu još ima, što se još ima za vidjeti i za naučiti. Opet sam bila gladna novoga! I stvarno sam htjela iskusiti taj stres audicije (smijeh) Naime, nakon jednog Gaga workshopa u Italiji totalno sam se zaljubila u taj izraelski stil i pogled Ohada Naharina na ples, i počela sam istraživati. Vidjela sam što nudi Kibbutz, što i kako rade – samo preko interneta naravno, ali sam otkrila da su i jako otvoreni prema ljudima izvana i onima koji se zanimaju za njihovu kompaniju. Tako sam odlučila da želim probati još nešto za sebe. Želim se usuditi i otići na audiciju! I tako je i bilo, bez nekih velikih očekivanja, počela sam dodatno raditi na sebi, uz svoje probe u Rijeci i rad u Modusu, počela sam ponovno raditi na improvizaciji… Svi su mi stvarno bili velika podrška i jako sam zahvalna. I tako se dogodilo, bez da sam se stigla okrenuti i shvatiti što se događa, došla je vijest o tome da sam prošla audiciju. I kako svijet nije stao, ja sad i dalje jurim i pomažem mami i sestri oko završne produkcije, pratim sestrinu završnicu na kraju godine na Akademiji, i proces nove Miloševe plesne predstave Glad koju stvara u Zagrebu, pokušavam ostati u kontaktu sa mojom riječkom obitelji i – čekam put za Izrael!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. lipnja 2019.
  

Piše:

Maja
Đurinović