Galimatijas izgovoren na kraju plesne predstave Crveno kao zeleno poslužit će mi kao uvod u osvrt o novom radu Plesne udruge Tiramola iz Splita koju vodi Nikolina Dolfić: „Svrsishodno tome, kažem, da je teorija relativnosti irelevantna kvantnoj fizici inteligencije ljudskog mozga i da vibrirajući feromoni kapituliraju pri visokim tlačnim sponama heterogenih i kompleksnih bihevioralno interpretirajućih netom izgovorenih plućnih mjehurića koji plutaju u beskonačnosti fluida.“ Ima li nas taj semantički nesukladan verbalni rezime čemu poučiti osim činjenici da je nespoznatljivost i neuhvatljivost cjelokupne izvedbe ključan faktor dojma i, sukladno tome, mogućnosti interpretacije plesnog rada Crveno kao zeleno?
Ulaskom u ugodno hladnu, već kultnu dvoranu Amfiteatra Doma mladih, pogled nam najprije bježi prema sceni na kojoj nas se osam razbacanih tek neznatno pokrenutih tijela, priprema uvesti u svijet intenzivnih emocionalnih iskustava, pri čemu je izbor emocija na fonu onih tjeskobnih, sonornijih, tamo gdje se roje strahovi, tuge, borbe, tlapnje i žudnje. Ta paleta emocija definira strukturu pokreta i kompozicijsku dinamiku – odlučnim, pastoznim namazom ili mekom, lazurnijom teksturom. Time se izvedba održava zanimljivom, napetom, živom.
Tijela se kotrljaju, pužu, dršću, uzdižu pa ubrzo poniru k tlu. Traže se, vabe, slobodno istražujući vlastitu putanju. Na kraju se pronalaze u voluminoznoj kružnoj formaciji koju iznenada presijeca solo jedne od autorica predstave Nikoline Dolfić. Nadahnuta tai chi filozofijom kretanja, ona pokret gradi energetski koncentrirano, odmjereno, kružnim, mekim linijama ruku, uz povremene naglašene geste dlanova, koje se postupno transformiraju u brže i oštrije pokrete, da bi kulminirali u grozničavom grču. Već od samog početka izvedbu prožima neugodna i mračna atmosfera praćena izvrsnom glazbenom podlogom, koja nas uvlači u makabričnu priču kojoj možda ne bismo htjeli pripadati, ali nam, unatoč tome, krijepi radoznalost.
Izmjene grupnih scena/koreografija, sola i dueta pažljivo su izrežirane i strukturirane u kompozicijskoj cjelini. Ono što karakterizira grupne koreografije jest uzajamno slušanje, osviještenost trenutka izvedbe, kvalitete fraziranja i pomna manipulacija odabrane osjetilne, osobne materije. Sve pohvale izvođačima, amaterima suvremenog plesa, koji su taj posao iznijeli hrabro do kraja. Korištenje geste u procesu stvaranja koreografskog materijala najizrazitiji je konstruktivni element ovog putovanja iskustvenim doživljajem. Takozvana svakodnevna gesta pretvara se u naglašeni plesni pokret, koji se dalje razvija kroz niz klasičnih plesnih sekvenci, fluidnog kretanja. Pokret se, točnije gesta, širi, nadograđuje, iskrivljuje, modificira, daje nam se u čistoj materijalnosti.
Vizualni identitet predstave definiran je svjetlosnim intervencijama crvenog i zelenog lasera. Izdvojila bih trenutak kad se nađemo u zamračenoj dvorani uz agresivnu igru crvenog lasera, koji kao da traži posrnula tijela na sceni ili pak scenu u kojoj se Lucija Zalović obilježena crveno-zelenim svjetlom kao metaforom borbe s vlastitim unutarnjim demonima, autentičnošću improviziranog pokreta tijela dovodi do točke ludila.
I za kraj, sjetila sam se Kandinskog i njegove sintagme „unutrašnje nužnosti” kojom je naglasio važnost slobodnog stvaralaštva za život umjetničkog djela, jer „istinsko umjetničko djelo nastaje iz umjetnika na tajanstven, zagonetan, mističan način…”. U uvjetima kada je (pre) teško razmišljati o mjestu suvremenog plesa u svijetu umjetnosti, Tiramola, ostajući vjerna vlastitoj estetici tijela kreira vizualno dojmljive i pamtljive slike izvedbenih situacija, i korača tihim, ozbiljnim koracima dalje.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 12. srpnja 2019.
Crveno kao zeleno
autorice i koreografkinje Nikolina Dolfić i Lucija Zalović
premijera 30. lipnja 2019. (Amfiteatar, Dom mladih Split)
izvode: Nikolina Dolfić, Sandra Duilo, Vanja Gršković, Mirjana Kamber, Ivan Mateljan, Josipa Ursić, Margarita Vuko, Lucija Zalović
umjetnička savjetnica Iva Burčul, oblikovanje zvuka Tonči Bakotin, glazba Ruzina Frankulin, oblikovanje svjetla i tehničar Siniša Jakovčević, kostimografkinja Ana Marin, scenografija i rekviziti Ivan Mateljan i Branko Mateljan, šminka Dragana Fadić, fotografija, video i trailer Toni Wagner, dizajn plakata i programskih knjižica Goran Čače, tisak Grafički studio Gost
produkcija Plesna udruga Tiramola
podržalo Ministarstvo kulture RH
