Nova dinamičnost pulsiranja
Intervju: Spartak Dulić, suvremeni likovni i multimedijalni umjetnik, performer
-
Na otvorenju izložbe Hommage V.K.-u u Osijeku Spartak Dulić otkrio je da se bavio plesom te kako je to utjecalo na njegovu umjetnost i bavljenje performansom. Njegovom likovnošću dominira dinamika, otvorenost pokretu, a u performansu koristi svoje tijelo kao alat ekspresije. Prisjećanje na plesne osamdesete odmotava Spartakovu poetiku, pa ovaj razgovor donosi kratki uvid u njegov rad i kretanja od plesne umjetnosti do likovnog izraza i performansa.
Rođen u Subotici, studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živio i radio u Zagrebu, zatim u Osijeku, sve do 2007. kada zatvara prostorni krug svoga djelovanja – opet u Subotici. Trenutno je ondje ravnatelj i kustos Galerije dr. Vinko Perčić. Gostuje sa svojim performansima na domaćim i inozemnim festivalima (Dunavski dijalozi, Biennale umjetnosti Prostorni agens, WonderLab, Touch Me Festival, Triennale proširenih medija…).
Koja su Vaša prva plesna iskustva?
Prvi plesni impulsi bili su osamdesetih godina. Dok je moja generacija više konzumirala punk, mene je više zanimala hip-hop kultura, kao cjelina grafita, plesa i MC-a. Tako da sam sa svojih dvanaest, trinaest godina ozbiljno nosio kartone po gradu i skidao neke fazone iz raznih fanzina, koji su u to vrijeme bili dizajnirani (rekao bih anarhopankerski, taj miks dvaju supkultura početkom osamdesetih bio je klub Roxy u New Yorku).
U tim godinama formacije identiteta što ste plesali, kako je to teklo u smislu autorstva – koreografija na zamisao drugoga, vlastiti koreografski pokušaji ili pak improvizacija?
To su bile improvizacije i slobodne kombinacije, ali uz treniranje nekih osnovnih elemenata koje smo pokušali dokučiti s fotografija, na primjer više frejmova jednog pokreta. A i gledali su se isti filmovi više puta, poput Wildstylea i Beat Streeta. Nije kod mene bilo tuđih koreografija, a moju je izvedbu bilo apsolutno nemoguće predvidjeti, jer je pokret određivala neposredna atmosfera, protivnik i beatbase, koji je dolazio iz kazetofona... Išao sam na i neka međunarodna natjecanja koja su bila organizirana tada u gradu. Danas, kada koji put pogledam i vidim Red Bull natjecanja... Jediji i svemirci, svaka im čast.
S tom ste se supkulturom susreli u Zagrebu, Osijeku? Koje je urbano okružje njegovalo takav izričaj?
Nikako, jer sam ondje živio devedesetih, tada sam već završio s tom plesnom pričom, koja je počela i završila u Subotici. To je bilo negdje s pojavom filma Breakin', koji je izašao '84. Tada se jedna kulturološka cjelina počela usitnjavati (kapital ima svoje mehanizme), tako da je moj ples završio negdje otprilike godinu dana kasnije. Rap glazba prelazila je iz socijalnih priča u političke teme (i to mi je bilo OK), kao i fuzija s hardcoreom i metalom. Danas tu vrstu glazbe baš i ne slušam. Tako da možemo govoriti o: Spartaku 1/ SU, Spartaku 2/ ZG, Spartaku 3/OS i Spartaku 4/ SU.
Prostor za ples? Dvorana ili ulica?
Subotica, periferija... i tko se tada bavio tom vrstom plesa, ako je htio provjeriti koliko je dobar, morao je ići na tržnicu ići ili eventualno blizu tržnice. A i to je vrijeme osamdesetih, socijalizma – omladine (smijeh). Ipak se tada moglo doći do nekih ključeva za slobodnu dvoranu, tako da smo imali prostor skupa s klasičnim baletom i suvremenim plesom. Naravno, unutar drugih termina, ali je ipak bilo ideja o spajanju ljudi i tehnika i stilova.
Ove druge niste ni probali?
Ne, ali sam ih gledao... Mi smo radili jedne stvari, oni neke druge – nisam baš vidio neku poveznicu između tih svjetova.
Sada se bavite performansom, opet izvedbenom umjetnošću. Koliko je ples utjecao na razvoj tjelesnog prijenosa ideja, koncepta, zamisli, emocija?
Vidite, to je zanimljivo, kada imate dvanaest godina i prvi javni nastup u ogromnoj dvorani pred brojnom publikom! Meni je to bio pravi šok, sjećam se toga čak i dan-danas. Ali nakon toga, ta je barijera premošćena, kao da ste prelomili taj live nastup i onda sam se počeo baviti i sportom. Naučite se pritisku i sportskoj tenziji... Vjerujem da je to utjecalo na mene, ta interakcija s publikom, da vas gledaju, da pucate iz sebe sve na izvolite, moguće da je između ostalog i taj ples utjecao u nekim psihološkim segmentima na moj današnji art.
Možete li svoj današnji sveukupni umjetnički izričaj svesti na nekoliko glavnih okosnica?
Performans, instalacija, slika – paranoja, psihijatrija, psihodelija. Sada se primarno izražavam prije svega u slikama. Asociraju na organizam i na stroj, tj. futuristički bionički spoj - cyber cannibalism... A tehnika je u kombinaciji kolor spreja, emajla, fasadnih boja i flomastera-tilova geometrijske apstrakcije, akcijskog slikarstva, street arta i apstraktnog ekspresionizma. Svi ti radovi nastaju dolje na podu – što zbog tehnike, što zbog samog koncepta... Stalno kružim oko platna... Zatim čučanj, već tu postoji proces promišljanja s tijelom a slikate sliku i kretanjem. I što se događa: sve vrijeme gledate od gore i kada sliku postavite vertikalno, ona vam počne govoriti nešto drugo i opet stavite dolje, ponavljajući istu metodu…
I dalje vam je, i unutar likovne prakse, ostalo to tjelesno.
Plesao sam otprilike od '82. do '85., a nakon toga bavio sam se i košarkom... I opet pokret – tako da je to stalno bilo u mom životu prisutno. Tek kad je slika na nekih sedamdeset posto, onda znam s koje je strane pozicionirati i treba mi nekoliko mjeseci za jedan rad. To su uglavnom formati od dva metra, nije to nešto veliko, ali zbog tehnike izrade zahtijeva dosta vremena… I da, tjelesnost je u tome pokretu, kako u ateljeu tijekom nastajanja umjetničkog djela, tako i kretanju umjetnika kroz javni prostor od točke A do točke B.
Vaš vjerojatno najpoznatiji performans Kutija prvi ste put izveli prije gotovo petnaest godina. S dobrim vremenskim odmakom, kakav Vam se čini neposredni kontekst nastanka Kutije ?
Uh... BOX! 2005. godine prvi sam ga put realizirao, a 2008. ponovio i napisao ovaj tekst: „Performans se realizira u formi neverbalne komunikacije, gdje publika participira u energiji, narušavajući kontrolirano determinirano kretanje tijela umjetnika, kreirajući novu dinamičnost pulsiranja, utječući na izvođačevo mentalno i tjelesno stanje.
Izoliran i hermetičan društveni prostor oko umjetnikove glave, gdje je kompletno tijelo svedeno na interaktivnu instalaciju, uslijed ubrizgavanja novih misli materijaliziranih u dimu subjekt gubi svoju autonomiju percepcije realnog prostora.
Hipnotička, restart-artikulacija u interaktivnom odnosu, cijeli performans vodi u nepoznato, ne jamči sigurnu predvidljivu institucionaliziranu formu. Osim što se situacija percipira na vanjskoj razini samovoljnom pasivnošću umjetnika, s porastom komunikacije i halucinacije on traži moment imperativa skupne odgovornosti, etičnosti društvenog organizma kojeg provocira i temeljno propituje.“
Imate li neki novi performans u pripremi?
U organizaciji jednog sustava svaki pojedinac je jedna jedinica, oni čine mrežu skupova i podskupova, matrixa i submatrixa stvarajući jedan veliki happening (uvjetovano kapitalom, tj. Moći) – jedinice su u interakciji s geopolitičkim, ekonomskim, kulturalnim i subkulturalnim različitim modelima – a u odnosu na sve te međusobne funkcije, mogu slobodno reći da sam stalno u nekom vidu performansa i live acta.
Svojim performansima dajete, moglo bi se reći, kriptirana ili kodirana imena. Predstavljaju li XFG- 9H ili AAACS-9-1010 neke konkretne informacije o performansu ili nešto drugo?
Da, slike kodiram, analizirajući ih dadaističkom metodom. To se dogodi nekoliko dana po završetku, a performanse kodiram istom metodom, ali prije izvedbe kad sam u mogućnosti vizualizirati vremenske intervale.Kako biste opisali atmosferu svojih performansa? Postoji li vidljivi nesrazmjer u vašem doživljaju, osjećanju performansa i onoga u publici, kada Vam kasnije iznose dojmove?
Pozvao bih se na Tomislava Gotovca aka Antonija G. Lauera: „Sve je paranoja, sve je režija.“
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2019.