Nina Kamenjarin (Split, 1991.) diplomirala je 2016. na temu Simbioza skulpture i performansa na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Odsjek kiparstvo. Osim kiparstvom bavi se performansom, videom i drugim medijskim praksama. Izlagala je u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja, uključujući prvu nagradu Essl Art Award 2015 u Austriji i jednu od tri jednakovrijedne nagrade na Trijenalu kiparstva u Zagrebu 2018. s radom Simbioza (2016).
S Ninom Kamenjarin razgovaramo u povodu izvedbi dva performansa na ovogodišnjem festivalu Almissa Open Art u Omišu.
Diplomirali ste 2016. na temu Simbioza skulpture i performansa; na koji ste način promatrali suodnos između čvrste (kiparstvo) i efemerne umjetnosti (performans)?
Podtema mog diplomskog rada bila je Moj put od skulpture prema performansu. Performans promatram kao ekstenziju kiparstva, svaka nova izvedba me vodi korak dalje u smjeru promišljanja u kakvom su odnosu ova dva medija. Opisat ću performans Simbioza koji sam prvi put izvela u Splitu kao svoj diplomski rad 2016., a drugi put na otvorenju Trienala kiparstva 2018. u Zagrebu. Performans započinjem tako što sjedim naga na drvenom postamentu (onakvom na kojem stoji ili sjedi živi model kada se modelira akt u prirodnoj veličini). Svoje tijelo premazujem tankim slojem gline i na taj način samu sebe promoviram u akt koji modeliram. Istodobno preuzimam i ulogu modela-akta povremeno mijenjajući poze na postamentu. Za to vrijeme započinje proces sušenja gline na mom tijelu na kojem se neprestano izmjenjuju različiti vizualni momenti. Performans traje sve dok se glina na mom tijelu ne osuši i počne se trusiti. Ustajem s postamenta, rukama istrusim sasušenu glinu koja je još preostala na tijelu i odlazim. Zapravo, medij kiparstva kroz njegove osnovne kiparske tehnike (modeliranje u glini) i motive (akt) tematiziram u mediju performansa. Moje tijelo postaje nositelj osnovnih atributa skulpture a performativnim činom mu dodajem i aktivnu dimenziju vremena/akcije, tj. promjena koje se u njemu svjesno ili nesvjesno događaju.
Kao što ste rekli, performans Simbioza izveli ste dva puta, u razmaku od dvije godine u različitim kontekstima i ambijentima. Kako biste opisali razliku između te dvije izvedbe Simbioza; kako ste doživjeli jednu a kako drugu?
U Splitu je bio predstavljen samo performans. Glina se na meni sporo sušila pa je performans trajao nešto više od dva sata. Prepustila sam pogledima publike i između ostalog dovela u pitanje njeno strpljenje, ali i svoje. Bilo je neke napetosti u tom statičnom iščekivanju. U Zagrebu sam performans izvodila na otvorenju Trienala kiparstva, što je bila posve drugačija situacija. Ljudi su šetali oko mene, obilazili me kao da sam jedan od mnogobrojnih eksponata u izložbenoj dvorani a bilo je i zanimljivih, pomalo i duhovitih reakcija, kao npr."Mama, jel' ova teta prava?"... Moja namjera da performansom tematiziram kiparstvo kao medij je bila ista u oba slučaja, ali ovoga puta fokus se pretegnuo na doživljaju sebe kao jedne od skulptura na izložbi; baš sam se uživjela, valjda zbog reakcija, cijelog konteksta. Kasnije, za vrijeme trajanja izložbe performans se prikazivao u obliku video dokumentacije na ekranu koji je bio postavljen na istom mjestu na kojem je bio izveden dan prije, pa sve do kraja izložbe.
Autorica ste i nekoliko videoperformansa koje možemo pogledati na YouTubeu. Tako npr. za radove Škartoc te Krunica i ćevapi navodite da u njima tematizirate pitanje identiteta, gutanje nametnutih ideologija. S obzirom na pitanje religije u videoradu Krunica i ćevapi, zanima me kako Vaša generacija reagira na suvremenu teokraciju, sve veće uplitanje religije u sekularne sfere…
To su bili moji prvi radovi u kojima sam počela analizirati ulogu pojedinca na okolinu i obrnuto, na koji način funkcioniramo kada se pokušamo odmaknuti, načelno, iz okruženja okoline u kojoj jesmo. Od tuda je, pretpostavljam, i nikla moja potreba izražavanja u prvom licu kroz radove, poruke, misli, zapažanja i sve ono što želim prenijeti iz svojih, vlastitih iskustava. U radu Krunica i ćevapi sjedim za stolom, skoro pa u tmini i jedem ćevape, dok se u pozadini čuje molitva Krunice s Radio Marije koju moji ukućani mole zajedno s glasom s radija. Ideja za rad se rodila na apsurdu te religiozno-obiteljske simbioze i dojmu da sam u tom okruženju potpuni alien… Krunica i ćevapi, zapad i istok, a ja u sredini mirno konzumiram i jedno i drugo.
Škartoc sam napravila još na Akademiji kao odgovor na temu – zadatak "unutrašnji i vanjski volumen". Rad započinje kadrom tuširanja skrivene osobe koja na glavi ima papirnati škartoc, nadalje se nižu kadrovi sušenja, radnja se dalje normalno nastavlja, osoba se priprema za izlazak, druži se, pije, puši itd… tek na kraju skidam škartoc s glave otkrivajući lice i odlazim spavati. U radu i skrivam i otkrivam identitet... Mislim, svjedoci smo ukidanja osobnih ljudskih prava, ukidanja slobode na pravo mišljenja i govora u sredini u kojoj živimo, u kojoj ja živim…
Što se tiče pitanja vezanog za moju generaciju, čini mi se da smo mi u nekom prijelaznom razdoblju, zovu nas djecom rata, još nas se pod tim označava, generalizira... Ako govorim o sebi i nekolicini mojih prijatelja s kojima sam odrasla (1988. -1993. godište), s jedne strane sanjamo idealne sebe, jurimo ka nekoj svojoj osobnoj realizaciji kako bismo dokazali i sami sebi i drugima da smo OK i da stres odrastanja u poslijeratnim prilikama u malom mjestu na moru na nas nije utjecao; s druge strane smo ucijenjeni imperativom kapitalizma, turizma, sezonskih poslova i brze zarade, cijelo vrijeme se bacamo iz ekstrema u ekstrem. I da, prilično smo zbunjeni. Što se tiče novog vala teokracije, zastrašuje postotak mladih ljudi koji danas slijepo prihvaćaju religiju i neprihvatljive ideje koje idu s tim.
Zbog čega navedene videoperformanse određujete performativnim videoradovima?
Referirajući se na Šuvakovićeve teze vezane uz značajke performansa i razvitak pojma videoperformansa, navedene radove sam odlučila nazivati "performativnim videima" umjesto videoperformansima s obzirom da su subjekt i objekt kontradiktorni; postavljam se kao objekt kroz prizmu performativa, na neki način sam tada htjela ostvariti mehanizam autoreferencijalnosti u performativu.
Kakve su reakcije bile na Vaš on-line performans Go with the flow… koji ste izveli prve večeri na ovogodišnjoj Almissi? Koliko su prolaznici, namjernici Festivala znali, prepoznali da je riječ o performansu ili samo pak o jednom od aspekta života mladih ili kao što navodite u opisu performansa – "raditi sve što rade mladi i pritom pokušati odgovoriti na pitanje 'kuda idemo', kažem, 'kuda nas voda nosi'. Što to znači predstavljati se 'javno'... Svoje lice, svoje ja(m)stvo. Je li to jedan način ogoljavanja ili naprotiv, glume... Dokazivanja... Taštine... Koliko daleko to ide."
On-line performans je započeo ispred muzeja gdje je bilo otvorenje ovogodišnje Almisse. S aspekta konzumentice društvenih mreža u odnosu na sebe kao izvedbenu umjetnicu bilo mi je neočekivano teško biti izravna u kadru; trudila sam se ponašati što je moguće prirodnije ali svijest o tome da sam cijelo vrijeme on-line me je blokirala više no što sam očekivala... Bio je to za mene veliki eksperiment i izazov. Zapravo sam i htjela iskusiti kako je biti s jedne i druge strane istovremeno, i konzumentica i istraživačica i autorica u tom polju društvenih medija, tako da sam u jednom trenu izvedbu protumačila kao zrcalni odraz dostupan javnosti. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam bivala slobodnija u kontaktu sa slučajnim prolaznicima, koristila sam taj "selfie stick" kao žezlo, kao kartu za komuniciranje, cijelo vrijeme pitajući se kuda idemo. Veoma brzo sam upala u taj virtualni svijet, s obzirom da sam prvi put uživo prenosila!
Koliko mi je poznato, Vaš prvi performans je Sanjar u formi plesa, videa i performansa, izveden na 5. festivalu vizualnih i audio medija Vizura aperta (Momjan). Što ste tematizirali tim performansom?
Zapravo, moja prva živa izvedba, performans, koji se simultano izvodio, snimao i projicirao je bio Konflikt, izveden za Noći performansa (2015) u Splitu, u sklopu festivala Perforacije, s kolegicom i prijateljicom Dijanom Šehić-Engelmann gdje smo međusobno dovodile u pitanje poziciju jačeg i slabijeg kroz verbalni proces te odmjeravanje snaga do granice izdržljivosti, težnja je bila na probijanju i razbijanju "maski" i otkrivanju pasivno-agresivnog, nesvjesnog identiteta. No moja prva samostalna izvedba je uistinu bio performans Sanjar, koji se dogodio na 15. Vizura aperta multimedijalnom festivalu u Momjanu, malom gradiću u Istri. Na nekoliko improviziranih stageova upijanjem tih prostora (tema programa je bila usredotočena na događaj izgubljen u memoriji, individualni i kolektivni zaborav...) snimila sam performans plešući na momjanskom Kaštelu. U nastajanju rada Sanjar i dogovoru sa Sandrom Đukićem i Davorkom Perić puštena je projekcija snimke s Kaštela na starom zidu crkvice u Momjanu, a ja sam ispred njega ponovo izvodila performans, promatrajući samu sebe na projekciji, mimetičkim ponavljanjem plesa i pokreta s projekcije koja se odvijala. S obzirom kako sam se kretala ispred projekcije stvorila se sjena između projekcije "mene" i mene.
Na ovogodišnjoj Almissi predstavili ste se ponovnom izvedbom performansa Sanje Iveković iz 2015. godine Upalim motor i nisam više na zemlji. Možda odem u raj, ali idem paklenski brzo. Zbog čega ste se odlučili upravo za njega?
Baš sam nešto istraživala i nanovo gledala Sanjine radove, vezano za jednu temu što me tada zaintrigirala, a to je taština. I upravo tada dobijem poziv da ponovno izvedem taj njen rad što mi je bilo veliko iznenađenje i čast. Ideja autoričinog rada, fitness izvedbe, neprekidna vrtnja na sobnom biciklu popraćena pjesmom Harley Davidson Brigitte Bardot i izlistavanjem prepoznatljivih fotografija umjetnica koje su poznate po antologijskim performansima... Svoj razlog za ponovnu interpretaciju tog rada Sanje Iveković vidim upravo u potrebi, zapravo nužnosti da podcrtam, potvrdim ili na glas viknem, da mi, samosvjesne, jake i hrabre žene danas nećemo dozvoliti da se represijom i raznim političkim desničarskim i religijskim mehanizmima urušavaju i gaze naša prava koja su već odavno, teško izborena ali i za koja se još uvijek borimo. Tako da, na dan izvedbe kada sam sjela na taj bicikl osjetila sam nekakav pomak, osjećala sam se kao da me pokreće snaga svih tih žena koje se izmjenjuju na projekciji iza mene i da ja, zauzvrat ponovno pokrećem njih i ne dam da ih se zaboravi.
Kao prostor performansa odabrali ste ulaz u zgradu u Ulici Fošal na kojoj stoje dvije ploče – jedna obavještava da je riječ o prostoru udruge žena oboljelih od raka dojke, a druga da je riječ o domu umirovljenika. Zbog čega ste se odlučili upravo za navedeni izvedbeni prostor?
Prostor je odabran jer izvedbeno odgovara feminističkoj praksi Sanje Iveković. Reinterpretirajući ga reaktualiziram naslovno festivalsko pitanje "Kuda idemo", citirajući Sandru Sterle: "...feminističkim performansom u kojem žene gledaju u žene, žene podržavaju žene i idu ili nastavljaju dalje tamo gdje su druge stale." Jako lijepo rečeno.
© Suzana Marjanić. PLESNA SCENA.hr, 10. listopada 2019.
