Plesna scena.hr

Treba se apdejtati i prilagoditi vremenu (2)

Intervju: Petra Glad Mažar, producentica i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla

• 
  
  Prošlo je pet godina otkad je vodstvo Zagrebačkog plesnog ansambla preuzela producentica Petra Glad Mažar zamijenivši na toj poziciji plesačicu i koreografkinju Snježanu Abramović Milković koja u tom trenutku, nakon 22 godine na čelu ZPA postaje ravnateljicom Zagrebačkog kazališta mladih. Riječ je o presedanu na domaćoj plesnoj sceni, a rekla bih da ni u širem i povijesnom kontekstu nije čest slučaj da plesnu skupinu ne vodi plesni umjetnik, tj. osoba iz umjetničke prakse. Uskoro će biti sto godina od dolaska Margarite Froman i njezine skupine u Zagreb; Marcedes Goritz Pavelić je 1933. osnovala Zagrebačku komornu plesnu grupu; 1962. Milana Broš formira Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa, a Vera Maletić Studio za suvremeni ples iz kojeg se 1970. odvaja Lela Gluhak Buneta i osniva Zagrebački plesni ansambl. I tako dalje, skupine se formiraju i gase, ali su u pravilu okupljene oko osobe koja predstavlja neku umjetničku poetiku i stav. Po odlasku Lele Gluhak u Australiju članice ansambla / plesačice mijenjaju se na vodećoj poziciji ZPA sve do dolaska Snježane Abramović (1992.) koja se tu uistinu pronalazi i odlično snalazi te ostaje na funkciji dugi niz godina.
  
  (pročitajte prvi dio intervjua)
  
  Čini mi se da je dosta plesača posljednjih godina prošlo kroz ansambl, nekako nakratko bez duljeg zadržavanja, odnosno prekratko da bi se formirao dojam ansambla. Nedavno ste imali veliku međunarodnu audiciju za ansambl. Kakva su iskustva?
  
  Meni se tako ne čini (smijeh). Alex i Ogi napustili su ansambl 2015. kako sam spomenula, Nika Lilek i Martina Nevistić isto su učinile 2017., a Petra Chelfi 2018. godine radi novih angažmana i promjena u karijerama. Od postava iz 2014. godine tu je još samo Petra Valentić. Bez obzira što sam neke od tih odlazaka teže prihvatila, moje je mišljenje da su odlasci ispravni jer ansambl bi trebao biti samo etapa u profesionalnom životu plesača, normalno je da se nakon nekog vremena odluče za promjenu u karijeri/okolini ali i za drugu vrstu rada – autorskog ili pedagoškog. Ansambla ne bi smjeli činiti pojedinci nego ga, po meni, čini program.
  
  Audiciju za nove članove ansambla organizirala sam 2016. godine, a prije toga imali smo jedino audiciju za projekt Spone Roberta Olivana (Andreju Jandrić angažirali smo u ZPA nakon tog projekta). Te 2016. tijekom jednog tjedna radili smo na različitim tehnikama i improvizacijama s petnaestak plesača/ica. Svi tadašnji članovi bili su uključeni na neki način u proces. Izabrali smo tri plesačice na probni rok u trajanju nekoliko mjeseci tijekom kojih smo radili i novi projekt s Davidom Hernandezom. Nakon tog probnog roka s nama je ostala Sintija Kučić. Ostatak sadašnjeg članstva Ivonu Grubišić, Jovanu Zelenović, Gendis Putri Kartini i Margaretu Firinger izabrali smo na audiciji koja se održala u ožujku 2018. To je ujedno bila prva međunarodna audicija koju je ZPA organizirao. Poziv je objavljen na mnogim relevantnim portalima pa smo zaprimili ukupno čak četiristo prijava iz cijelog svijeta! Temeljem životopisa i poslanih videa, izabrali smo njih dvadesetak za dolazak na audiciju u Zagreb.
  
  Svakome koga smo temeljem tih materijala razmatrali poslali smo popis uvjeta u kojima radimo i koje bi morao/la prihvatiti ukoliko ga pozovemo u članstvo. Naravno, bilo je za očekivati da će gotovo svi iz zemalja gdje ples ipak kotira bolje nego kod nas (čitaj Belgija, Francuska, Nizozemska, Velika Britanija…), odustati od dolaska. Ipak, smatram da je bilo fer javiti im. Intenzivna vikend audicija u Zagrebu bila je sjajno iskustvo. Mislim da su svi uživali bez obzira na ishode, a o ishodu je bila jako teško odlučiti. Puno je faktora koje prilikom odabira plesača/ica za kompaniju treba uvažiti i odvagnuti; kakvo je dosadašnje iskustvo, kakvu tehniku posjeduje, kakav potencijal ima te ima li ZPA uvjete da ih pomogne ostvariti, koji izričaj mu/joj je najbliskiji i u čemu se osjeća najbolje, potrebno je ocijeniti zrelost osobe i interes za radom u kolektivu te ima li ono nešto, onu neku scensku prezentnost radi koje u kazalištu držimo oči širom otvorene. I eto, pozvali smo četiri mlade plesačice. Zajedničko im je da se međusobno toliko različite, a sposobne i scenski zanimljive plesačice koje jako dobro funkcioniraju u kolektivu.
  
  Izašli ste 28. listopada s premijerom Up & up gdje se predstavio, skoro manifestno, jedan novi, energični, mladi ansambl. Imaš li plan kako ih zadržati na okupu?
  
  Imam. Ali neću ga otkriti javno. A kakav je to novi ansambl i kakva ih energija drži na okupu pozivam čitatelje da dođu otkriti. Sljedeće izvedbe očekuju nas 16. i 17. siječnja na sceni Istra u ZKM-u.
  
  Sljedeće će godine biti pola stoljeća od osnutka Zagrebačkog plesnog ansambla. Postoji li ideja o kontinuitetu, i očuvanju sjećanja na početke ansambla? Lela Gluhak Buneta napustila nas je prije dvije godine. Ona je nesumnjivo obilježila prvih deset godina ansambla, postavila neke iznimno uspješne koreografije, dobila neke nagrade. Kako sam kao povjesničarka plesa vrlo osjetljiva na zaboravljanje koje s vremenom postaje brisanje (kao što se dogodilo s plesnim umjetnicama iz 1930-ih), zanima me zašto na stranici ZPA popis produkcija počinje sa 1995.?
  
  Već sam kroz razgovor spomenula koliko mi je važno naslijeđe ZPA i koliko ga ozbiljno doživljavam. U tom smislu, da, svakako ćemo obilježiti jubilej. Planirala sam velike dodatne projekte ali zapravo smatram najvažnijim napraviti dobru arhivu ZPA i nadam se da ćemo napokon dobiti sredstva za monografiju. Znam da je ZPA i ranije prijavljivao monografije, za gotovo svaku okruglu obljetnicu, ali nažalost, sredstva nisu dodijeljena. Vi ćete prvi, kao povjesničarka plesa, razumjeti koliko je vrijeme i kolika su sredstva potrebna za tako opsežno istraživanje. U radu ZPA na neki su način, neki duže, neki kraće, sudjelovali gotovo svi hrvatski umjetnici suvremenog plesa, kako i sama otkrivam putem. Zbog čega već o tome ne postoji službeni trag, zbilja me zanima. Zbog čega plesna scena (osim pojedinaca, čast im i hvala) ne bilježi sustavnije vlastito postojanje, ne znam. Za svoj diplomski rad na Odsjeku produkcije pri ADU htjela sam pisati o suvremenom plesu u Hrvatskoj ali zamislite, nije bilo niti građe ni voljnih mentora. I eto djelomice odgovora na pitanje zašto na internetskoj stranici ZPA ne postoji popis produkcija u prvih 25 godina. No, to je tek zasad. Namjera mi je arhivirati sve dostupne postojeće materijale, dvaput provjeriti činjenice i onda objaviti sve na internetskoj stranici i nadam se, u obliku monografije. Obzirom da će tekst na portalu nadam se čitati i neki koji u svojim privatnim arhivama i iskustvima čuvaju uspomene na ZPA, pozivam ih da mi se jave kako bi čim bolje i objektivnije stvorili sliku ZPA u posljednjih pedeset godina.
  
  Iza tebe je pet godina vodstva ansambla. Što se za to vrijeme promijenilo? Koliko si se ti promijenila i što danas misliš o producentu na čelu plesnog ansambla?
  
  Promijenio se ansambl, a promijenila sam se i ja. Očekivano, jer kako bi drugačije moglo biti. Bitnu razliku osjećam u vlastitom odnosu prema radu, imam više iskustva pa samim time lakše i brže, možda i nemilosrdnije donosim odluke. Promijenio se i moj odnos prema okolini. Godine 2014. očekivala sam (naivno) da će me scena dočekati s nekakvim pljeskom jer sam bila nova, puna elana i s nekim novim producentskim znanjima. Međutim, scenarij je bio dosta drugačiji. Mnogi na sceni, bez ikakvog su pokušaja upoznavanja, o meni donijeli sudove ili su me naprosto ignorirali na čudan način – činilo se kao da su uvrijeđeni činjenicom da vodim ZPA. Priznajem da me to pogodilo ali uz podršku ansambla i veliku odgovornost koju sam osjećala upravo prema njima odlučila sam – vrijeme će pokazati… I mislim da već pokazuje, onima koji žele vidjeti. O producentu na čelu ansambla mislim jednako kao i ranije, a možda je ipak red da to pitate plesačice ZPA.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 19. studenoga 2019.

Piše:

Maja
Đurinović