
Plesna predstava Gozd, prvi značajniji koreografski rad Mateje Bilosnić u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla, zanimljiv je iskorak, no istodobno se dobro uklapa i u niz dosadašnjih plesnih izvedbi tog ansambla, posebice Pjesme protiv žena, jer se i ovdje nadahnuće djelomično pronalazi u povijesti, ali i starim vizualnim prikazima plesa, ne isključivo srednjovjekovnim ili gotičkim. Strukturiran u dva čina s izdvojenim solom, svojevrsnim intermezzom, kojeg izvodi Sanja Petrovski kao određena nit poveznica ili središnja os predstave, Gozd prije svega osvaja publiku svojom precizno vođenom strukturom i visokom razinom tjelesne izražajnosti, uigranosti i plesne koncentracije izvođačica: Filipe Bavčević, Marte Huber, Josipe Štulić, Patricije Gospić, Nataše Kustura i Natali Perić.

Koreografija je razlomljena na pet scena (Povorka, Industrija rituala, Nepovrat, San, Povratak) te se sastoji od niza, gotovo serijalnih, raznolikih plesnih kretnji kojima uniformirane plesačice (odjevene u iste stilizirane kostime crne boje) grade nizove suodnosa i međuodnosa, ponekad u formi dueta ili kvarteta s čestim formacijama isprepletenosti i međuovisnosti. Činovi su podnaslovljeni kao danse macabre, a komornoj atmosferi predstave uz kostimografiju vrlo nadarene zadarske kostimografkinje Anite Goreta dodatno pridonosi i glazbena kulisa s natruhama industrial estetike, repetitivnih tonova i elektroničko-akustičnog ugođaja (glazbu potpisuju Meteo, Godina & Filipa Bavčević). Početak je mračan i polagan, uz slabi odbljesak svjetla petrolejke (Josipa Štulić) i zvuke harmonike Filipe Bavčević; naglašena je procesualnost kretanja u povorci dok plesno dominira preostali kvartet, a potom u drugoj sceni ponovno sekstet čvrsto isprepletenih ruku, stupnjevito nijansirajući kretnje od mekih prema oštrijim i žustrijim te formirajući pravilne vodoravne linije u raznim smjerovima pozornice.

Igra zatvorenih, otvorenih, ispruženih, treskajućih i stisnutih dlanova postaje spojnica ili tjelesni naglasak za raznolike skupne geometrizirane ili fluidnije rastočene kretnje i grupne formacije, koje katkad izgledom podsjećaju na različite vizualne zapise plesa i tjelesnih gesti ili kretnji zabilježenih na freskama ili vazama. U pojedinim scenama naglašena je kružnost, ritualiziranost skupnog kretanja. Kratka solistička točka Sanje Petrovski također je temeljena na kretnjama ruku, no i glumstvenosti lica. Njezin je kostim kao utjelovljenje svojevrsne arhetipske figure, izgledom drukčiji od ostatka ansambla, riječ je o raskošnoj gothic haljini s istaknutim ovratnikom, dijelom viktorijanske nadahnuća. Iako je koreografija mišljena kao niz aspstraktiziranih slika, povremeno se, kao u ovoj točki naziru i mogućnosti nedoslovnog čitanja na emocionalnoj razini, što se potvrđuje i na samom završetku predstave kada lice jedne od plesačica bude prekriveno maskom smrti. Naziv predstave (na slovenskom jeziku gozd znači šuma) odabran je osim zvučnosti, vjerojatno i stoga što je dosadašnja plesna karijera Mateje Bilosnić, osim uz Zadar i Zagreb vezana uz slovensku plesnu scenu (En Knap) pa nosi i osobne reminiscencije. Predstava uspijeva naglasiti zajedništvo i kolektivitet rituala, no i osobno ili pojedinačno iskustvo ritualiziranosti svakodnevice te neminovnost prolaznosti kao jednu od temeljnih zakonitosti ljudskog života, a kroz ulogu Sanje Petrovski i arhetipsko-mitski značaj pojavnosti smrti.
Dinamičnost izvedbe možda jedino ponešto narušavaju stanke – prijelazi između scena, s repetitivno naglašenim mrakom i čekanjem započinjanja nove formacije. Premda se i time, svjetlom i usporenim vremenom može naglasiti jedna od tema predstave, čini mi se ipak da se tako više gubi na ritmu i cjelovitosti, nego što se dobiva na semantičkoj razini. Sveukupno gledano riječ je o stilski prepoznatljivoj, odlično uigranoj predstavi ansambla specifične atmosfere i koreografski zanimljivog prikaza plesne preradbe različitih vizualnih zapisa, pri čemu je presudno to što se na izvedbenoj razini ne primjećuje povremena doslovnost mimetičko-prikazbene naravi stilizirane ili izolirane geste, nego se snaga pokreta očituje kao nešto što je duboko ukotvljeno u ritmičke naboje tijela i tjelesnost izvođačica.
© Ana Gospić Županović PLESNA SCENA.hr 25. studenoga 2019.