U Zagrebu se, u suorganizaciji sa Umjetničkom plesnom školom Silvije Hercigonje, već nekoliko godina zaredom održava audicija za poznatu nizozemsku plesnu akademiju Codarts Rotterdam University of the Arts, gdje se okupljaju mladi iz Hrvatske i bližih ili daljih (čak i prekooceanskih) zemalja, kako bi pokušali ispunili svoj san – upisati akademiju u Rotterdamu. Jedna od nastavnica rotterdamske akademije koja je ovim povodom bila u Zagrebu je i Sanja Maier-Hasagić, plesna umjetnica koja je rođena i odrasla u Sarajevu. Iako se poznajemo iz vremena kad su nam se putevi (nakratko) dotaknuli u Rotterdamu, dosad nisam ni sam znao o njoj nešto više pa je ovo bila prilika da je i predstavim našoj plesnoj zajednici.
S plesom si počela vrlo rano.
Mama me odvela na ples i jedva se sjećam kakav je to ples bio. Bila je to amaterska škola, nešto kao popularni ples. Ono što me je, kao tiho dijete koje nije voljelo pričati privuklo je činjenica da sam mogla biti tiho, ne koristiti glas a raditi nešto – izraziti se drugačije.
Put te je brzo doveo do baletne škole, došla si do prvog razreda srednje i onda je počeo rat?
Moja prva profesorica je bila iz Japana, prvakinja nacionalnog baleta koja je kao i većina plesača, koji su bili ujedno i naši profesori u školi, otišla. Bila je to čudna situacija. Nismo mogli ići van, niti ići u bilo koju školu ili bilo gdje… Ali jedan prijatelj mi je rekao da se unatoč ratu u jednom sportskom klubu održavaju treninzi gimnastike i karatea! Kako sam saznala za dvoje prijatelja koji su tamo išli, pitala sam ih mogu li i ja doći. Imala sam potrebu nešto raditi, vježbati. I tako sam, dok su ostali trenirali karate, radila baletne vježbe. Kad me trener gimnastičkog kluba vidio kako vježbam u kutu dvorane, zamolio me da pomognem gimnastičarkama pokazujući im baletne vježbe. Tako sam počela raditi malo s gimnastičarima, malo s karatistima – zapravo ostajući u formi i vježbajući za sebe. Jednog sam dana srela plesačicu nacionalnog baleta, Brižitu Karabasić, i pitala je je li istina da će se baletna škola zatvoriti, prekinuti s radom, kako sam čula, zbog nedostatka nastavnika? A kad sam je već srela – pitala sam je da li bi me ona nastavila podučavati. Pristala je! Kontaktirali smo još neke djevojke iz baletne škole i zapravo smo počeli vježbati tijekom rata. A dogodilo se da je i nacionalni balet odlučio nastaviti s radom tijekom rata, pa su me pozvali da im se pridružim. Tako sam se, završavajući srednju školu, pridružila baletu. Puno smo nastupali tijekom rata, izvodili smo Ravelov Bolero, radile su se nove predstave... Nekako se dogodilo da su stranci koji su iz različitih razloga dolazili u Sarajevo za vrijeme rata, bili zaintrigirani činjenicom da nacionalni balet i škola funkcioniraju. Posjećivali su nas, dali su nam puno prilika za izvedbe. Različiti radovi su kreirani za vrijeme opsade, u tim čudnim okolnostima.
Životnu prekretnicu donio je susret s Marie Robert, francuskom umjetnicom koja je usred rata, 1993. godine došla u Sarajevo, i sa svojom kćerkom izvela suvremenu plesnu predstavu.
Gledala sam njihovu izvedbu i ona nas je poslije pozvala da jedan dan radimo s njom. Nisam znala što nas očekuje, ali sam došla. Kako se njen rad temeljio na improvizaciji, a ja nisam pojma imala ni o čemu drugome osim o baletu, nakon mog pitanja o improvizaciji, rekla je „OK. Samo pleši iz svog srca.“ I za mene je to bilo takvo otkriće! Plesati iz srca? To je bio prvi put da sam otkrila da ima i drugih načina za izraziti se, da ne trebam kopirati ili koristiti postojeći tehnički vokabular koji sam učila. Ona je bila toliko nadahnta svime u Sarajevu, da je snimku nas djece poslala prijateljici Rosselli Hightower, ravnateljici škole Centre de Danse International Rosella Hightower u Cannesu, koja je odlučila dati mi stipendiju za pohađanje njezine škole.
Trebale su proći dvije godine da taj poziv dođe do tebe u opkoljenom Sarajevu. Tada si počela pripremati dokumente koji su ti bili potrebni za put. Krajem 1995., konačno krećeš na putovanje koje je vodilo preko Zagreba gdje si provela tri mjeseca čekajući vizu.
U Hrvatskom narodnom kazalištu bili su zaista dragi i dozvolili su mi vježbati s njima. Tada sam čula da ima mjesto gdje se može vježbati i nešto drugo, pa sam uzimala i satove suvremenog plesa kod Kiline Cremone. Kada je konačno viza za Francusku bila gotova otišla sam u Cannes. Bez obzira što je škola bila dosta baletno orijentirana, imala sam doticaj i s modernim plesom, jazzom, Cunningham i drugim tehnikama.
Nakon godinu dana škole i sezone provedene u junior kompaniji Jeune Ballet International Ballet de Cannes u tebi se sve više razvijala ljubav prema suvremenom plesu. Nakon predstave Rosas dans rosas Anne Terese de Keersmaeker, znala si što želiš raditi?
Jako se dobro sjećam tog trenutka. Tada nisam znala kakva je točno situaciju u Europi i počela sam tražiti načine gdje bi mogla studirati. Prijatelji su išli na audiciju za Roterdamse Dansacademie (koja je kasnije preimenovana u Codarts, op.a), otišla sam s njima – i prošla! Sjećam se posebno satova Louise Frank, koji su bili vrlo intenzivno iskustvo. Mislila sam da ću, nakon što završim drugu godinu ići dalje, plesati, ali tamo su mi se potpuno nova vrata otvorila. Sve se promijenilo. Unatoč činjenici da sam imala puno znanja iz baleta, ono što sam tamo otkrila je drugačija vrsta baleta – baleta koji se kreće, koji ima više dinamičkih promjena i na neki način se ne radi na pretjeranoj otvorenosti pozicija, kao kod Vaganove ili francuskog načina rada. Studirajući u Rotterdamu, meni je bilo otkriće da balet kao tehnika ima toliko puno načina na koje mu se može pristupiti. Učili smo o ispravnom načinu upotrebe vlastitog tijela u pokretu, a ne na način da gledamo kako bi oblik trebao izgledati.
Po završetku Akademije ubrzo si angažirana u belgijskoj kompaniji Charleroi Danses. Kasnije si plesala kod Krisztine de Chatel u Amsterdamu te kao slobodna umjetnica surađivala s kompanijama plesnog teatra i onima koje imaju repertoar i za djecu, kao Lieber Gorilla i Gato Bizar. Nakon intenzivnog izvođačkog razdoblja, vratila si se na studij u Rotterdam, na koreografski odjel, gdje si nastavila razvijati autorske radove, kojima si se već prije počela baviti.
Prijelaz prema koreografiranju dogodio se tijekom rada s koreografima koju su tražili dosta kreiranja od strane nas plesača. I onda sam se pitala – ok, zašto ne bih mogla to i za sebe, izraziti i svoje ideje.
Postupno prelaziš i u pedagoške vode.
Prvo sam dobila ponudu da koordiniram koreografski odjel. Nastavila sam raditi na novom kurikulu odjela i jedna stvar je vodila drugoj. Predloženo mi je da predajem improvizaciju, pa sam uz to, nakon zatvaranja koreografskog, prešla na koordinaciju izvedbenog odjela. I tako se fokus premjestio s vlastitog plesanja na predavanje i rad na Akademiji, postupno plešući manje, a koreografirajući i radeći za školu više.
Uz nastavu improvizacije i kompozicije, brineš i o kreativnom razvoju studenata izvedbenog odjela. Razvila si program koji se događa u posebnim tjednima tijekom akademske godine, kada uobičajena nastava stane, a studenti dobiju drugačiji, modularni program kojeg dijelom i sami biraju. Osluškujući njihove potrebe promišljaš što studentima ponuditi.
Neki od modula obrađuju na primjer odnos plesa i likovne ili glazbene umjetnosti, neki govore o temama vezanim uz inspiraciju i motivaciju. To je tjedan u kojemu gostuju mnogi vanjski predavači. Tada se studente posebno potiče da analiziraju i reflektiraju svoj rad. To je i vrijeme kada se bave stvaranjem svojih radova. Na prvoj godini je to solo, na drugoj grupni rad koji studenti kreiraju i izvode za mlađu publiku, na trećoj rade samostalni rad po izboru, i na kraju moraju pripremiti diplomski solo.
Kao koordinatorici za taj dio obrazovanja, neophodna mi je suradnja s drugim koordinatorima i kolegama. Jednako tražimo načine kako mladim plesačima pomoći da prodube vokabular, da ga na adekvatan način koriste – kako kod kreiranja tako i pri korištenju različitih tehnika. Što čini koji vokabular, kako osvijestiti različite kvalitete…To je vrlo kompleksno. Iako ih obrazujemo za prilično tehnički zahtjevne plesne kompanije različitih stilova, danas se od plesača sve više traži da i kreiraju. Moraju biti vrlo otvoreni za stvaranje svojih plesnih materijala kojima pridonose procesu nastajanja predstave. Iako ne stavljamo naglasak na koreografiranje, neophodno je razvijati taj kreativni način razmišljanja i stvaranja – u pisanju, govoru, fizikalnosti, u načinu rada s drugim studentima. Vjerujemo da naši studenti grade mostove među disciplinama. Postoji taj dio crossover utjecaja – moraju surađivati s različitim disciplinama, znati o budućoj profesiji. Naglasak je na izvedbenom – studenti treće godine imaju nacionalnu turneju s trideset i više izvedbi godišnje. Također nastupaju i međunarodno. Nedavno su bili na razmijeni s Alvin Ailey školom i na turneji u New Yorku. Želimo im pružiti cijeli paket – a to je danas neophodno za formiranje snažnih suvremenih plesača. Želimo da naši studenti zaista budu sposobni izvesti repertoar u rasponu od Jiříja Kyliána do mladih koreografa koji su možda eksperimentalniji. Težimo vrhu – imamo mogućnost izabrati između šestotinjak kandidatkinja i kandidata svake godine, od kojih izaberemo tridesetak. Oni nakon završetka Akademije većinom plešu u velikim kompanijama širom Europe, kao Nederlands Dans Theater, Batsheva, ali također i u manjim kompanijama.
Rotterdamska Akademija se nekada percipira kao klasična, u baletnom smislu orijentirana. Iz mog iskustva, a i gledajući povijest Akademije smatram da je moderna komponenta uvijek bila prisutna i važna.
Mislim da je to pomalo predrasuda izvana, da ljudi misle da se radi pretežno o baletu. Ali zaista se ne radi – akademija nikada nije bila neoklasična! Danas se svugdje traže plesači koji su snažni, koji razumiju tijelo, koji se mogu kretati, imaju kombinaciju dobre tehnike i zanimljive osobnosti, ali ne samo jedno ili drugo. Mi želimo ljude s jakom baletnom tehnikom, ali isto tako uzimamo studente koji nemaju puno iskustva s baletom, ali koji imaju razumijevanje koordinacije i fizikalnosti te imaju sposobna tijela, tako da mogu vrlo brzo učiti. I nerijetko upravo oni kasnije budu među najboljima u grupi! Vrlo smo specifični u tome što želimo – osobnost je iznimno važna, posebno na sceni.
Godišnje se održi desetak audicija izvan Rotterdama, a Zagreb je dijelom i igrom slučaja došao kao izbor? (Usput, najavimo odmah sljedeće Codarts radionice i audicije u Zagrebu 14. i 15. ožujka 2020.)
Moji kolege su predložili da otvorimo mjesta koja bi se fokusirala na južnu i istočnu Europu. Irena Jeričević koja radi na Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje je godinama radila u Rotterdamu. Uz podršku tadašnje ravnateljice Tihana Sarošević suradnja je započela 2017. i audicije rastu s lijepim brojem kandidata. Ovdje ima talenata! A važna je i suradnja škola kroz razmjenu učenika jer u Rotterdamu imamo odjel u razini srednjoškolskog obrazovanja, tako da su naši učenici već dva puta bili u Zagrebu i obratno.
Držiš majstorske radionice širom Europe, a često si članica žirija međunarodnih natjecanja. Neki daljnji osobni planovi i želje?
Želim dalje učiti, upisati dodatni studij, koreografirati s vremena na vrijeme. Mislim da jednom želim napisati knjigu o svom pristupu plesnoj edukaciji. Ali svake godine bude tako uzbudljivo s novim studentima; oni su puni ideja i tako je lijepo zaroniti u njih i otkriti nove stvari… Zato ne osjećam potrebu za nekom promjenom.
© Zvonimir Kvesić, PLESNA SCENA.hr, 20. prosinca 2019.
