Plesna scena.hr

Izvedba politike svijesti i savjesti

Uz premijeru dokumentarnoga performansa Zona kolektiva Montažstroj, Muzej suvremene umjetnosti, 22. prosinca 2019.

• 
  
  Konačno da je netko od umjetnika/ica ukazao na izvedbu nedovršene, a time i propale bolnice, tzv. Sveučilišne bolnice (ili Kliničke bolnice) u zagrebačkom naselju Blato, devastiranog kompleksa od 29 nikad dovršenih zgrada, za koju je, kako je navedeno u najavi: „Više od 400 tisuća zaposlenih građana Zagreba više od deset godina plaćalo je samodoprinos za bolnicu koja nikad nije dovršena."
  
  Premijera trodijelnoga dokumentarnog performansa Zona, točnije snimanja dokumentarnoga filma na navedenu temu, organizirana je kao trilogija, kako i dolikuje tragičnim temama, najvećoj tragediji arhitekturalnoga kompleksa u Hrvatskoj. Naime, izvedba je bila organizirana kao trilogija 18., 19. i 20. prosinca, sa završnim nedjeljnim četvrtim dijelom (kada su sva tri dijela ponovljena) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kojim je Borut Šeparović obilježio tridesetu obljetnicu Montažstroja od kada su 1989., isto tako u MSU-u (tada – Galerija suvremene umjetnosti na Katarininom trgu) izveli svoj prvi projekt, avangardno-nogometni performans Kopačka u galeriji.
  
  Riječ je o tridesetogodišnjem putu od poetike retrogarde (u duhu osamdesetih i npr. poetike NSK) pa sve do dokumentarnoga participativnoga kazališta kojim Montažstroj direktno reagira na političku klimu s prevagom etike nad estetikom u odgovornosti. Ovim obljetničarskim projektom Borut Šeparović reagira na glasine o tome kako će zagrebački gradonačelnik, svemoćnik ove državice, zajedno s kraljem smeća rušiti ostatke pokradenih ostataka Sveučilišne bolnice Blato, a poznato je da je građevinsko rušenje itekako unosan posao. Podsjetimo, i krajem 2015. godine Montažstroj je u zagrebačkoj Tvornici Jedinstvo projektom Obustava radova upozorio na navedeni politički zločin nad nedovršenim megaprojektom iz socijalističkih osamdesetih. Kraj i krah projekta označen je 1993. godine kada su u doba Franje Tuđmana obustavljeni radovi na izgradnji i kada se nastojao nedovršeni bolnički kompleks prenamijeniti u shopping centar, što je bila najava raspada sustava hrvatskog javnog zdravstva (s preusmjeravanjem na privatni kompleks), da bi se u konačnici bolnički kompleks realizirao kao skladište tijekom devedesetih i 2000-ih. I te 2015. godine, projektom Obustava radova, Montažstroj je obilježio svojevrsni rezime vlastite izvedbe otpora, ističući i četiri godina nakon pokretanja tog izvedbenoga projekta da je novac prikupljen samodoprinosom netragom nestao.
  
  I ukratko da podsjetim na početak Montažstroja koji je vezan za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti kada je 22. prosinca 1989. godine ispred tadašnje Galerije suvremene umjetnosti na otvorenju izložbe Kazimira Maljeviča izvedena umjetnička akcija Kopačka u galeriji. Time su oformili vlastiti izvedbeni žanr – crossover fizičkog teatra i doku-teatra s političkom potkom i etičkom odgovornošću formiran u estetski kulturni čin (primijenjen i u njihovom prošlogodišnjem projektu Mladež bez boga).
  
  Zadržat ću se na završnom dijelu izvedbe posljednjega dana/večeri (u trajanju od pet sati, od 18 do 23 sata) koji je bio trodijelno koncipiran s obzirom da je objedinio prethodne tri izvedbe. U prvome dijelu slušali smo glumačku izvedbu (čitanje) dokumentarnih razgovora odgovornih o Sveučilišnoj bolnici i o tome je li navedeni kompleks uopće realan u socijalističkim okvirima. Razgovori su i videodokumentirani filmskim arhivom iz toga doba koji je sniman tijekom gradnje objekta. Uslijedio je drugi dio izvedbe isto tako dokumentarnoga razgovora što se događalo s bolničkim kompleksom u tranzicijskim i ratnim devedesetima sve do političke odluke iz Tuđmanova doba da se gradnja bolničkoga kompleksa 1993. u potpunosti ukine (nakon osam godina gradnje gradilište je 1992/1993. zatvoreno i napušteno). Te dokumentarne dijelove izvode glumice Biserka Ipša-Kunčević i Slavica Knežević-Torjanac i glumci Pjer Meničanin, Vinko Kraljević i Alan Katić. I u završnome, trećem dijelu, svjedočili smo ispovijedi jednoga od čuvara bolnice koji je dokumentirao kako se sustav čuvanja kompleksa od 39 zgrada s godinama smanjivao da bi se od tridesetak zaposlenih u jednoj smjeni smanjio na dvoje-troje. Navedenu astronomsku veličinu kompleksa bivši čuvar (sada – taksist, prijevoznik) opisno je dočarao prostorom od Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića do Frankopanske te potezom od HNK do Zrinjevca. Naravno, bolnica se u tom smanjivanju sustava zaštite – čuvanja objekata sustavno pljačkala; neke pljačke obavile su i profesionalne službe. Sva ta tri dijela kontekstualizirana su na videozidu i tečajem njemačke marke prema dinaru u osamdesetima te u tranziciji hrvatskom dinaru i kuni. Tako je 1993. godine 1 DEM vrijedio nevjerojatnih 4093 HRD.
  
  U jednosatnoj izvedbi/ispovijedi o bolnici navedenoga čuvara dokumentiran je i niz priča, predaja, urbanih legendi i teorija zavjera, pa tako i priča, predaja o jednoj posebnoj sobi tog bolničkog kompleksa koja nosi čudo izlječenja, a u koju dolaze oboljeli – oni koji su ostali bez nade. Završno multimedijalna umjetnica Kristina Marić a cappella je vrlo snažno otpjevala Zidanje Skadra (na Bojani) s početnim stihovima o složnoj, bratskoj gradnji kao alegoriju o tragici bolnice Blato:
  
  Grad gradila tri brata rođena,
  Do tri brata tri Mrljavčevića:
  Jedno bješe Vukašine kralje,
  Drugo bješe Uglješa vojvoda,
  Treće bješe Mrljavčević Gojko…
  
  Ukratko ću podsjetiti na neke folklorističke interpretacije koje bi se mogle uklopiti u kontekst političke antropologije vezane uz Sveučilišnu bolnicu Blato. Tako Svetozar Matić upućuje kako su neke folklorističke interpretacije detektirale da imena Stoja i Stojan označuju želju da grad bude postojan. Nodilo ime njihova imena/teonime upisuje u dublje imaginarno mitsko značenje, upućujući da su po „božjem izgledu žrtvovanih Stojana i Stoje“ Slaveni prakticirali žrtvovanje ljudi uzidavanjem u temelj visokih građevina, i pritom žrtvu interpretira kao „sunčanu žrtvu radi utvrgjenja godine“. Ukratko, Nodilo bilježi kako je uzidavanje bilo slavenski običaj te po „božjem izgledu Stojana i Stoje, Slaveni žrtvovaše ljude“. Primjenjujući navedena mitološka iščitavanja na urušeni sustav javnoga zdravstva u Republici Hrvatskoj (jer kao što je jedan očajni građanin napisao povodom proglašenja skoroga rušenja navedenoga bolničkoga kompleksa – „Što će nam javno zdravstvo kad imamo bolnice u Austriji i Njemačkoj.“) – žrtve smo svi mi od 1993. godine kada je sve preusmjereno na privatizaciju javnoga zdravstva. Uostalom prvi predsjednik RH liječio se u Vojnoj bolnici Walter Reed u Washingtonu. I tu se možemo vratiti na neodadaističko-političku pjesmu VIS Idola iz osamdesetih A ja kažem a, A gde je Amerika…
  
  © Suzana Marjanić, PLESNASCENA.hr, 16. siječnja 2020.
  

Piše:

Suzana
Marjanić