U bečkom Theater Museum još je kratko vrijeme otvorena vrlo zanimljiva izložba: Sve pleše. Kozmos bečkog modernog plesa. Izložba je povijesno osmišljena, pa je tema plesnog modernizma pažljivo kontekstualizirana i provedena od prvih impulsa pionira izvođačke umjetnosti s kraja 19. stoljeća do suvremene plesne prakse, koja u mnogo čemu nasljeduje ideje i metode poznatog Ausdruckstanza. Fokus je, dakako na zlatno doba kada je Beč, dugo i naša prijestolnica, okupljao europsku kulturnu elitu, a umjetnici se udruživali istražujući potencijale zajedničkih međuprostora djelovanja. U to je vrijeme općeg porasta interesa za prirodno i zdravo tijelo i tjelesnu kulturu u Beču djelovalo preko šezdeset plesnih škola i studija koje su pohađale i gdje su stjecale diplome mnoge djevojke iz Zagreba; pa će se 1930-ih i u Zagrebu otvoriti niz škola i stvoriti čvrsti temelj razvoju modernog plesa. Zanimljivo je da je na plakatu izložbe grafički obrađena fotografija Gertud Kraus (Votka, Beč 1924., fotografija Martina Imbodena koji je autor i prekrasnih portreta mlade Slavenske u studiju Krausove), umjetnice koja je najprisutnija i za mnoge ključna predstavnica bečke scene u biografijama naših prvih plesačica poput Mije Čorak Slavenske, Nevenke Perko i Claudie (Fritzi) Vall. (Podsjećam na tekst Katarine Žeravice.) Inače u Zagrebu tog razdoblja su dobro poznate bečke umjetnice i Grete Wiesenthal i Gertrud Bodenwieser, kao i njihove škole.
Kuratorica izložbe koja je čvrsto povijesno utemeljena i dokumentirana i urednica vizualno bogatog kataloga (koji je nažalost, zbog ograničenog budžeta, tiskan samo na njemačkom jeziku, a stranci mogu dobiti tek skromni separat na engleskom) je Andrea Amort, austrijska plesna kritičarka i povjesničarka plesa, a dizajn potpisuje Thomas Hamann. Iako se ne čini velikom po prostoru koji zauzima, izložba je puna raznolikih detalja, imena i poveznica, uz više video prezentacija, te čini gustu mrežu dokumentarnih informacija i zahtijeva prilično koncentracije i pažnje da se sve to apsorbira. (Naravno, moguće je i samo uhvatiti dojam – ali u tom smislu, najavljenom naslovom Sve pleše autori nisu izmaštali ili pokrenuli izložbeni prostor kao što je to uspjela primjerice Nikolina Jelavić Mitrović za segment plesa na izložbi Strast i bunt / Ekspresionizam u Hrvatskoj u Galeriji Klovićevi dvori 2011.)
Kao ključna figura bečke moderne plesne scene nameće se Rosalia Chladek (1905-1995), koja je poput naše Ane Maletić, uspjela u svom gradu preživjeti Drugi svjetski rat, prilagoditi se novom vremenu i nastaviti s radom. (Usput – Chladek je prijateljevala s Anom i 1962. posjetila njenu Školu za ritmiku i ples u Zagrebu, nakon čega je Tihana Škrinjarić otišla u Beč na Akademie für Musik und darstellende Kunst gdje je Chladek vodila plesni odjel.) Kako je navedeno, izložba je inicirana i nadahnuta donacijom opsežne ostavštine Chladekove, a autori su zaključili da je bečku umjetnicu bolje predstaviti kao dio cijelog tog uzbudljivog vremena novog plesa, nove percepcije i izražajnosti tijela, posebno ženskog tijela, umjetnosti koja je, životna i angažirana, izložena i skandalozna, interdisciplinarna i transkulturalna, izašla na ulice, u prirodu, ušla u škole, klubove, dvorane i na kraju preuzela kazališne scene; sve do radikalnog reza 1938. kada će fašisti sve, pa tako i tijela i duh, podvrgnuti svojim opresivnim metodama. U trenutku je razorena raznolika i gusta moderna plesna scena u Beču, a umjetnice (velika većina bile su žene, a mnoge od njih Židovke) su ili tragično odustajale i nestajale ili nastavljale svoj rad u egzilu po cijelom svijetu sudjelujući u širenju i razvoju plesne umjetnosti u novim domovinama. A rijetke su se, poput Chladek ili Maletić, uspjele mudro pritajiti sačuvavši osobni kontinuitet profesionalnog, umjetničkog i posebno pedagoškog djelovanja. Beč je danas ponovno plesni centar s jakim međunarodnim festivalom ImPulsTanz, ali to je već novi nastavak u kozmosu bečkog plesa.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. siječnja 2020.
