Marina Bauer diplomirala je 1998. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Na sceni je prisutna od polovine 1990-ih godina, dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. Od 2002. do 2016. godine predavala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na Kiparskom i Nastavničkom odsjeku. Na istoj Akademiji od 2016. kao vanjska suradnica predaje na kolegiju Uvod u psihologiju umjetnosti, te priprema doktorski rad Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela. Umjetnički rad Marine Bauer karakterizira dosljednost u razvijanju metoda kinestetičkog i taktilnog doživljaja umjetničkog rada te poticanja perceptualnog samopropitivanja kod posjetitelja.
S obzirom da intuitivno reagiraš na prostorne okolnosti te da si do izložbe u MUO radove izvodila za galerijske prostore ili u prirodnom okolišu, u kojoj je mjeri gostovanje u Stalnom postavu muzeja i situiranje unutar muzejskih zbirki za tebe predstavljalo izazov, odnosno na koji način si pristupila razradi ideje?
Često me motiviraju i nadahnjuju upravo prostori u kojima namjeravam izlagati. Volim reagirati na prostor; sakupim u sebi percepcije, ideje i znanja i onda cijedim transformirani, destilirani ekstrakt. U ovom slučaju, to je bio prostor prepun boja, volumena i materijala koji su obilježeni brojnim povijesnim i drugim informacijama i značenjima. Svi su izlošci bili blisko povezani s ljudskim životima, svjedočili su mnogim događajima i bili u stalnom fizičkom kontaktu s ljudima. Primijetila sam da reagiram na kabinetske ormariće i da me oni najviše nadahnjuju. Ladice, kutije i ormarići oduvijek me privlače. Jer se mogu otvarati. A specifični pokreti otvaranja (i prekapanja!) i zatvaranja vezani uz njihovu veličinu, težinu i poziciju u prostoru vežu memoriju, značenja i emocije. Također, u njima pohranjujemo stvari s kojima smo skloni stvarati nevjerojatno duboke i snažne veze. Stvari, koje mogu biti nositelji sjećanja, identiteta, sigurnosti i povezanosti s drugim ljudima.
U retrospektivnom pogledu na izbor tvojih radova nastalih u proteklih 25 godina kako se odvijao proces traženja vlastitih ideja? Proces pronalaženja odgovarajućih metoda za komunikaciju s posjetiteljem kojega nastojiš aktivno, odnosno interaktivno uključiti u svoje radove?
Još na Akademiji moji prvi samostalni radovi tražili su od posjetitelja suradnju, da dodiruje i manipulira rad. Tri drvena rasklopiva objekta tipa kutije, koji su bili izloženi na Zagrebačkom salonu 1994. godine, nazvala sam Uzmite u ruke, Otvorite i pogledajte i Vratite sklopljeno. Ono što sam ustvari izlagala je oblikovani prazni prostor (negativ) unutar rasklopivih objekata, koji je nedohvatljiv pogledu, ali manipuliranjem objektima biva primijećen. Zanimljivo mi je da se, kada pogledam unazad, već u tom radu prepoznaju dva elementa koja obilježavaju većinu mojih radova: fizička interakcija s radom koja uključuje i pažnju prema veličini rada u odnosu na naše tijelo, te pokušaji da prikažem nevidljivo, interes za ono skriveno, a postojeće. U svom diplomskom radu izloženom u Galeriji SC 1996. napravila sam korak prema potpunom fizičkom uvlačenju posjetitelja u rad tako što sam rad razapela između zidova galerije i posjetitelju pružila priliku da se provlači kroz njega, ispod njega i na neki način bude u njemu. Tada još nisam shvaćala odakle taj poriv, ali znam da sam, dok sam kreirala rad, imala jasan osjećaj rada u tijelu. Pokret lima koji je bio razapet po sredini galerije osjećala sam s uzbuđenjem u svom tijelu. I htjela sam da posjetitelji budu uvučeni u njega.
Koji su te motivi doveli do interaktivnih instalacija u serijama Sjećanje I i Sjećanje II iz 2004. i 2005. godine?
Polazište za moj rad dolazi iz vlastitog iskustva i spoznaja. Osluškujem unutrašnje porive i privlačnosti; reagiram iz sebe, na svijet oko sebe, ne na teoriju i informacije iz knjiga. Mislim da sam rad Sjećanja I započela s idejom da bih htjela napraviti rad koji će se pregledavati ultrazvučnim aparatom. Vjerojatno je to posljedica mojih cjeloživotnih redovnih kardioloških kontrola, (pa tako i kasnija odluka da rad snimim rendgenom). Neka vrsta obračuna, ili ovladavanja time? S druge strane, željela sam napraviti rad o onom skrivenom, postojećem, a nedostupnom. (Opet.)
U to vrijeme bila sam zatrpana stvarima iz obiteljske kuće koju smo iznajmili nakon smrti bake i ubrzo nakon nje mame. Bila sam zatrpana, jer naprosto nisam mogla baciti ili pokloniti baš sve te stvari toliko snažno natopljene njihovom energijom i mojim iskustvima iz djetinjstva. I tako je nastao rad Sjećanja I, reljef od sitnih predmeta iz ladica (satovi, kopče, nakit, mamin doktorski pečat, ključevi od kuće, lutkica, kamenčić...) zalivenih u silikonske valjke koji su umetnuti u gipsanu ploču na zidu. (Pokazalo se da silikon dobro provodi UZV valove i RTG zračenje). Posjetitelji su vadeći ih mogli naslutiti boje i obrise predmeta, pregledati ih ultrazvukom, te proučiti RTG snimku. Kao i događaji u sjećanju, predmeti su ovdje, ali se ne mogu jasno i detaljno pregledati, slika je iskrivljena zbog kuta snimanja/gledanja, neki dijelovi su vidljiviji i jasnije ocrtani, neki zamagljeni, izgubljeni...
Sjećanja II, tri sanduka s pijeskom različitih dimenzija i visina. Početna ideja bilo je sjećanje na iskustvo iz djetinjstva, na moru, mirno poslijepodne, hrpa građevinskog (morskog) pijeska. Guram ruku u njega, kroz topli i sipki sloj, u vlažni i hladni pijesak u sredini. Opipavam s nadom da ću naći školjku. Pa uzbuđenje kada naiđem na nešto tvrdo, pa razočaranje ili zadovoljstvo, ovisno da li je samo kamen ili zaista školjka. To fizičko, taktilno sjećanje, puno značenja i konotacija bilo je polazište. Izgradila sam dva sanduka visine koja omogućava lagano prekapanje pijeska stojeći kraj njih, i jedan niski plitki sanduk. U prva dva zakopala sam odljeve u kamenoj žbuci („okamine") pisama i fotografija, te realnih predmeta kao što su čajnik, ogledalo, jedaći pribor, torbica, koji su za mene bili okidači sjećanja. U plitkom sanduku bili su realni predmeti i predmeti koje su donijeli posjetitelji, reprezentirajući sadašnja iskustva od kojih će samo neka postati važna, okamenjena sjećanja.
Na otvaranjima izložbe u nekoliko gradova pokazalo se da je prekapanje po pijesku izvrsna strategija za ovaj rad jer je kod mnogih posjetitelja pobudilo znatiželju da se dulje zadrže uz rad te ih je kroz memoriju tijela (osjet pijeska pod rukama iz pješčanika iz djetinjstva) navelo na vlastita sjećanja. Također, ova forma rada omogućila je i potaknula komunikaciju među posjetiteljima i otvorila, meni novu i važnu dimenziju rada.
Većina tvojih interesa vezana je za kompleks pitanja o tome kako tijelo doživljava i pamti. Možeš li komentirati svoje zanimanje za funkcioniranje tijela kao kognitivnog aparata?
Tijelo pamti, ponavljanje neke radnje ili pokreta koji inače ne radimo može potaknuti intenzivna sjećanja na vrijeme kad smo ga radili. Isto kao i prizori, zvukovi, mirisi. Proust. S druge strane, mi često mislimo i stvaramo kroz tijelo i fizički rad. Takav je moj stvaralački proces, takav je stvaralački proces čak i kad mislimo da unaprijed imamo jasnu ideju i skicu. Oduševila sam se kad sam se upoznala s idejom thinking through making suvremenog britanskog antropologa Tima Ingolda. A Brancusi je prije sto godina rekao isto: „dok klešeš kamen otkrivaš duh materijala i njegova svojstva. Tvoja ruka misli i prati misao materijala."
Međutim, prepoznala sam i neke druge elemente vezane uz tjelesnu percepciju i u osmišljavanju i u doživljavanju svojih radova. Kad sam radila rad Hajde, imala sam skicu koju sam počela razrađivati. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila: „Pa lakše bih ovo otplesala nego izmodelirala!“ Zapamtila sam tu rečenicu jer me zbunila. Nisam se nikad bavila plesom. Naime, iskustvo koje sam htjela izraziti bilo je prisutno kao jasan osjećaj pokreta u mom tijelu, ali nisam mogla naći vizualni ekvivalent.
Jednom nakon toga rekla sam da, da nisam kiparica bila bih plesačica.
Jedan od prvih jačih doživljaja umjetničkog djela bio je susret s Brancusijevom skulpturom Ptica u prostoru u Zbirci Peggy Guggenheim u Veneciji nakon mature. Sjećam se da smo prijateljica i ja, oduševljene skulpturom, zaplesale po galeriji imitirajući pokret Brancusijeve forme. Nekoliko godina poslije, speleološki izlet kroz spilju Veternicu na Sljemenu proglasila sam najintenzivnijim i najčišćim kiparskim iskustvom i postalo mi je motivacijska okosnica. Intrigirao me Schwittersov Merzbau, ambijent Germania Hansa Haackea na Bijenalu u Veneciji 1993. , razrezana slika L. Fontane.
Tek godinama poslije te su mi se rečenice, iskustva i naklonosti posložili u razumijevanje kada sam na edukaciji o NLP-u (Neurolingvističko programiranje) učila o različitim reprezentativnim sistemima – vizualnom, auditivnom i tjelesno-kinestetičkom. I kada sam shvatila da pretežno ustvari nisam vizualac nego prvenstveno kinestetičar.
Poslije sam se u psihologiji upoznala s teorijom o stilovima učenja VARK modelom Neila Fleminga (vizualni, auditivni, read and write i kinestetički) i s teorijom višestrukih inteligencija Howarda Gardnera koji navodi tjelesno-kinestetičku inteligenciju kao jednu od (inicijalno) sedam inteligencija. Budući da kinestetički tip prvenstveno uči kroz vlastito iskustvo, objasnila mi se i moja osobina da motive za rad pronalazim u vlastitom iskustvu. To razumijevanje, da postoji tjelesno kinestetički modalitet učenja, doživljavanja i izražavanja, postao je i teorijska podloga mog doktorata (utemeljenog na praksi / practice based) na ALU. Shvatila sam da je taktilno i kinestetičko iskustvo neodvojiv i važan dio doživljaja svih kiparskih djela koji nije dovoljno prepoznat ni u teoriji, ni u izlaganju, ni u edukaciji. Također, takvo razumijevanje kiparstva dalo mi je argument za nešto što sam jasno osjećala cijelo vrijeme, a to je da je kiparstvo danas izuzetno aktualno (a ne anakrono kako se često moglo čuti) i to baš zato što se obraća tjelesnom iskustvu. Naišla sam naime na jedan britanski doktorat koji mi je otvorio temu i interes za fenomen današnjice koji neki sociolozi, antropolozi i drugi stručnjaci nazivaju „društvo gladno dodira“ (touch starved society).
Na području razmatranja odnosa prostora i volumena, često tematiziraš šupljinu – primjerice radila si objekte predviđene da se u njima smjeste ljudi. Možeš li na primjeru rada Sam/a sa sobom, 2016. komentirati je li i u kojoj mjeri tu riječ o psihologiziranju fizičke komponente prostora kroz iskustva unutrašnjeg / skrivenog prostora, s obzirom da i sami nazivi to sugeriraju?
Da, šupljina… Interes za unutrašnji prostor prisutan je u mnogim mojim radovima. Što se tiče rada Sam/a sa sobom, tu sam si napokon dala oduška. Napravila sam objekte u čiji prostor se može ući cijelim tijelom. U jedan se uvlači kroz uski prolaz i preko visokog praga, za drugi se moraš ozbiljno pognuti, u trećem je uzbrdica i zavoj, u četvrtom stube, u jednom je pod nestabilan, dva su prolazna, a da bi se probio, u jednom se moraš suočiti sa šumom tankih elastičnih niti koje ti priječe put. Susret tijela i forme, tijela i prostora, tijela i različitih materijala. Oblikovanje pokreta. Osim iskustvom spilje Veternice, ovaj rad nadahnut je još jednim, još starijim iskustvom. Pješačkim tunelom strave u luna parku na Velesajmu osamdesetih. Uski mračni prolaz, odjednom noga propada, u spužvu, pa te nešto dira po licu, umjetna paučina, pa ti noga poleti, valjci na podu... Psihološka komponenta unutrašnjeg prostora prisutna je u fizičkom iskustvu rada, svaki objekt sinestetski predstavlja različita (psihološka) stanja i doživljaje. Iako rad naslovom ukazuje na namjeru da stvorim mjesta introspekcije i bivanja sam sa sobom, kao i kod Sjećanja II sa sanducima pijeska, dogodilo se još jedno nepredviđeno iskustvo, iskustvo promatranja drugih, izvedbe drugih.
Interaktivna instalacija Mjesto, 2017. u Galeriji Događanja predstavlja dva elementa, također karakteristična za tvoj rad – dematerijalizaciju skulpture i aktiviranje koreografije pokreta kod posjetitelja. Pažljivo gradiš kineziološki doživljaj u svojim radovima pa bih te zamolila da komentiraš svoja istraživanja na tu temu kroz fokus – grupe koje si do sada organizirala?
Rad Mjesto spoj je objekta, ambijenta i svojevrsne koreografske partiture. U smislu dematerijalizacije skulpture, podsjeća me na radove Barbare Hepworth i njene rupe kroz punu formu. Sjećam se citata gdje govori o izvanrednom uzbuđenju pri probijanja punog volumena. I ona, i mnogi drugi razgrađivali su formu uvlačenjem prostora u volumen, korištenjem transparentnih materijala i snopova linija koje tvore šuplje plohe. Svi su ti radovi u pozadini ovog rada Mjesto.
A što se tiče kineziološkog iskustva, nadahnuće mi je bilo prolaženje kroz makiju u unutrašnjosti otoka na kojem ljetujem. To mi je iskustvo izuzetno važno i slojevito značenjima, a interpretirala sam ga u ovom radu. Unutrašnji prostor povelikog gipskartonskog objekta (s dva ulaza) ispunila sam isprepletenim snopovima tankih crnih elastičnih konopa/gumica fiksiranih za zidove, pod i strop prostora. Posjetitelji su mogli proći kroz njega, ali uz stalnu pažnju: prekoračivanjem, saginjanjem, zaobilaženjem i provlačenjem, te zahvaćanjem snopova gumica rukom da bi ih odmakli i stvorili prolaz. Ili su mogli zastati, čak se i nasloniti, te promatrati prizore isprepletenih linija u visokom prostoru objekta. U istraživanju doživljaja fokus grupama, posjetitelji su izrazili vrlo bogato i zanimljivo iskustvo vezano uz kretanje i savladavanje prividne sputanosti u objektu.
Što se tiče istraživanja fokus grupama, cilj prvog istraživanja, provedenog u sklopu izložbe Introverti, bio je istražiti ulogu tjelesne percepcije u doživljavanju tog rada, ali i kod umjetničkih radova općenito. Ispitanici su izjavili (34 sudionika u šest grupa) da imaju veliku želju dodirivati radove na izložbama. Smatraju da je kretanje i prostor važan sastavni dio doživljaja kiparskog djela i složili su se da je mogućnost djelovanja i tjelesna interakcija dodatna kvaliteta umjetničkog rada. Smatraju da doživljavanje kroz dodir, kretanje i djelovanje pojačava doživljaj te daje osjećaj sudjelovanja, povezanosti i sjedinjenja s radom.
U drugom istraživanju provedenom na istom radu koristila sam metodu intervjua (trinaest ispitanika). Fokus je u tom slučaju bio na univerzalnosti doživljaja rada te asocijacijama i emocijama koje izaziva. Zanimljiv dio tog istraživanja bilo je pitanje vezano uz najintenzivniji umjetnički doživljaj bilo kojeg umjetničkog djela. Odgovori su mi posebno važni, jer se neprekidno bavim promišljanjem što čini doživljaj umjetničkih djela i što neko djelo čini umjetničkim. Istraživanje je pokazalo da su djela koja pobuđuju emocije važnija ispitanicima, da više potiču na razmišljanje i na procese spoznaje. Kvalitetna umjetnička djela pobuđuju emocije uzbuđenja, ushita, ispunjenosti, obogaćivanja, smirenosti i povezanosti, a ispitanici navode da umjetnost konzumiraju upravo zbog želje da se inspiriraju, da ih ispuni, nahrani, oplemeni te potakne na osobni razvoj i samopropitivanje.
Motiv antropomorfne figure se nekoliko puta pojavljuje u tvom ranijem radu. Prvo 2005. godine u land-art radovima poput Praspavača I, II, ili Ležeće figure. Međutim primjenjuješ taj motiv i u izvedbenom projektu Izvedba koja se dira, koji si koncipirala zajedno s plesačicom i koreografkinjom Zrinkom Šimičić Mihanović. Riječ je o izvedbi koja je realizirana ove jeseni na Jabukovcu, u dvorištu Akademije. Prilikom usporedbe ovih dviju realizacija, jesu li tvoje izvedbe u ovim radovima slične ili različite?
Da, dugo sam odolijevala figuri. Nekako sam stalno htjela stvoriti neki događaj, doživljaj, neko iskustvo. Zato sam se okrenula ambijentu i interakciji. Nije me nikad zanimalo napraviti „skulpturu, komada jedan“. Nisam znala što bih s figurom, iako ju smatram najkompleksnijom i najzanimljivijom cjelovitom formom. Ali, radeći za projekt parka skulptura u Gleinstättenu u Austriji, pojavila se. U tom kraju ima nekoliko keltskih tumula i to mi se učinio zanimljiv motiv, samo što je moj zemljani humak dobio antropomorfnu formu. Napravila sam dva golema (pra)spavača, figure od zemlje prekrivene zelenim puzavcem kojima su samo stopala od lijevanog aluminija otkrivena. Jedan od zanimljivijih izazova bio je da nađem ležeći položaj koji će jasno pokazivati da je osoba živa, iako je lice također zaraslo u bilje. Bila sam sretna kada sam počela dobivati komentare da rad izaziva želju da se legne uz njega.
Kada sam se upoznala s teorijom o zrcalnim neuronima koji su odgovorni za tjelesnu empatiju, shvatila sam što sam napravila. Također, držeći nastavu modeliranja figure na Akademiji, počela sam sve više prepoznavati svoje fizičko razumijevanje figure, te sam i studente tražila da prije modeliranja sami zauzmu pozu u kojoj je model.
Što se tiče Izvedbe koja se dira, izuzetno sam sretna što sam imala prilike raditi na tome. Poznavala sam Zrinkin rad već neko vrijeme (od nje sam i saznala za zrcalne neurone), ali tek smo se nedavno počele družiti kada sam je pozvala na okrugli stol o Društvu gladnom dodira u MSU-u. Tijekom nekoliko razgovora shvatile smo da imamo vrlo slična razmišljanja i afinitete, i da obje želimo raditi radove koji će publici dati priliku za tjelesno iskustvo, a ne samo promatranje. Pa me Zrinka pozvala da zajedno osmislimo i izvedemo rad.
Izvedba koja se dira sastoji se od šest postaja koje posjetitelji sami, u svoje vrijeme proučavaju i doživljavaju. Jedna od njih je Vodiči za pokretanje, osam žičanih obrisa figura u pokretu. Taj rad nastao je iz niza ideja i skica za prolaze koji oblikuju pokret, kao kalupi za pokret... Na kraju su nastali prostorni crteži figure. S tim da, osim mogućnosti prolaženja kroz njih, računam i na njihovo djelovanje na zrcalne neurone, gdje te pokreće i samo gledanje u njih.
Što s objektom Prekapanja nakon izložbe u MUO, kako ga vidiš, ako i kada se preseli u neki drugi izložbeni prostor? Hoćeš li ga dorađivati?
Na žalost, rad nakon izložbe ide nazad u moj već pretrpani atelje. Tužna sudbina većine skulptura suvremenih umjetnika. Svakako ću ga pokušati ponovno izložiti. Iako rađen kao reakcija na prostor Baroka II i predmete u njemu, objekt i ladice dimenzionirani su u odnosu na ljudsko tijelo. Zadovoljna sam što rad zaista dobro komunicira s okolinom, međutim mislim da će dobro funkcionirati bilo gdje, čim posjetitelj stvori odnos s njim posežući za ladicama i otkrivajući pokrete koje ruke/ručke i položaji ladica nude.
Što se tiče dorađivanja, ne znam, možda neke unutrašnjosti. Vidjet ćemo. Dosad sam uglavnom dorađivala samo naslove svojih radova... Ne volim se vraćati. Stalno bih dalje, novo, iako se pokaže da uvijek u tom novom ima i puno starog, na nov način.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. veljače 2020.
(Jasmina Fučkan je kustosica izložbe, op. ur.)
