Plesna scena.hr

Ples u kolicima i izvan kolica

Bilješke o inkluziji i plesu

• Ovaj tekst Ane Jurić Šaškor nastao je uz kolegij Inkluzivni ples na nastavničkom smjeru Plesnog odsjeka ADU. Unutar kolegija se na praktični i teorijski način razmatraju razne edukacijske metode nastale kroz rad s plesačima nestandardnih fizičkih i(li) intelektualnih mogućnosti, kao i sa zajednicama koje nisu uobičajeni polaznici plesnih satova. Kolegij se odvija u suradnji s članovima IMRC kolektiva i gostujućim predavačima, a voditeljica je Iva Nerina Sibila. Pitanja koja vode kroz ovaj tekst, neka su od pitanja koja su upućena studentima kako bi oblikovali svoj završni esej. Ove Bilješke skraćena su verzija završnog refleksivnog eseja Ane Jurić Šaškor. (op.ur.)
  
  Na temelju filmova, tekstova i predstava koje smo obradili, specificiraj i obrazloži teme, pojmove i ideje koje su za tebe kao plesnu praktičarku značajni, odnosno transformirajući.
  
  Budući da se u dosadašnjem pedagoškom i izvođačkom radu nisam susrela s uključivanjem plesača nestandardnih tjelesnih mogućnosti u plesne prakse, susret s poljem inkluzije u plesu na mene je djelovao transformirajuće. Kako bih povezala spoznaje o suvremenom plesu kakvog poznajem i inkluzivni ples koji uključuje plesače drugačijih tjelesnih potencijala, trebala sam preispitati brojne termine i ideje o plesu koje sam podrazumijevala. To su uvjerenja vezana za pojmove poput; što predstavlja naše tijelo u filozofskom smislu, što je virtuoznost, kakav treba biti rezultat kreativnog procesa.
  
  Svi oblici kazališnog plesa, a tako i suvremeni ples, tradicionalno je više ekskluzivna, odnosno isključiva nego inkluzivna umjetnička praksa koja podrazumijeva veliki angažman tjelesnih i intelektualnih kapaciteta, a potom estetiziran i virtuozan rezultat. Osim toga, svaka uređena i virtuozna plesna forma ima i svoju društveno-političku i povijesnu pozadinu. Veliki dio svoje povijesti kazališni je ples tako njegovao ideal gracioznog tijela, a uspravno držanje konotacija je plemenitosti i moralnog ponašanja. Stoga, razmatranje plesa kroz prizmu inkluzije otvara niz pitanja poput; gdje su granice tjelesnih i intelektualnih mogućnosti (i tko ih određuje), kako gledamo na estetiku ili virtuoznost (i u koje svrhe se koristi), kome zapravo pripada ples kao univerzalni neverbalni jezik i iskonska potreba svakog čovjeka. Ipak, najvažnije od svih je pitanje – koju poruku ples želi poslati društvu? Stoga mi je zanimljiv navod Owena Smitha koji kaže: „Plesači s invaliditetom ne samo da prekidaju lanac označitelja koji bi mogao učvrstiti apolonijski okvir nego i rekonfiguriraju upisane kodove te povlašćuju određen prikaz tjelesnosti, posebno u plesu kao izvedbenoj umjetnosti, i posredno, u drugim dominantnim ekonomijama kulturne razmjene, suprotstavljajući se tako tiranskoj liniji koja fetišizira određeni tip tijela u prevladavajućim aspektima kulturnog života i reprezentacijske prakse.“ (Owen Smith, Mijenjanje apolonijskog okvira, Časopis za plesnu umjetnost Kretanja, br. 22, Hrvatski centar ITI, 2014., 73.)
  
  Osnovna misao koja mi se od prvog susreta s inkluzivnim plesom formirala bila je kako u percepciji izgraditi poveznicu kazališnog plesa kakvog ga tradicionalno doživljavamo (kao ekskluzivnog) sa specifičnošću bilo kojeg tijela (primjerice tijela bez vidljivih predispozicija za ples), a pogotovo nestandardnog tijela koje predstavlja sasvim drukčiju pojavnost i tjelesni znak. U tom kontekstu nameću se pitanja; kako nestandardno tijelo mijenja ples i kako mijenja percepciju plesa? Video primjeri i tekstovi na koje sam naišla tijekom istraživanja poslužili su kao nadahnuäe za dalji rad, ali izdvojila bih jedan koji me se posebno dojmio. To je tekst Michela Foucaulta Utopijsko tijelo, koji govori o mjestu ili prostoru našeg tijela u odnosu na utopiju koja je mjesto i prostor izvan svih mjesta, na kojem postoji tijelo bez tijela.
  
  „To mjesto u koje se Proust svakim svojim buđenjem, polako i tjeskobno, dolazi nastaniti, tom mjestu čim otvorim oči više ne mogu izmaknuti. Ne radi se o tome da me ono drži u mjestu jer, napokon, mogu se ne samo micati i gibati, nego i njega micati, mijenjati mu mjesto. Ali eto, ne mogu se više premjestiti bez njega. Ne mogu ga ostaviti tu gdje jest da bih sam otišao drugdje. Mogu otići i na kraj svijeta, mogu se sčućuriti ujutro pod pokrivačima, stisnuti se tako da budem najmanji što mogu biti, mogu pustiti da me sunce rastali na plaži, no ono će uvijek biti tu gdje sam ja. Ono je tu, neizbježno, nikad nigdje drugdje. Moje tijelo je suprotnost utopiji. Ono što nikad nije pod nekim drugim nebom. Ono je apsolutno mjesto, mali komad prostora s kojim sam doslovno srastao. Moje tijelo nemilosrdna topija.“ (Michel Foucault, Utopijsko tijelo, Časopis za plesnu umjetnost Kretanja, br. 12, Hrvatski centar ITI, 2009.)
  
  Naše je tijelo neupitna činjenica našeg postojanja te u potpunosti dijelimo njegovu sudbinu. Tijelo ima svoje mehanizme i logiku koju je nekad teško pratiti. Tijelo je zahtjevno i kada je standardno, a što s nestandardnim? Svi posjedujemo taj vanjski prostor sebe samog koji je prvi na udaru pogleda, a oči društva prečesto postaju ogledalo onoga kako sebe doživljavamo. Međutim, postoji i drugi prostor nas samih, a to je naš unutrašnji prostor.
  
  Ples je zahtjevna fizička praksa, ali i mjesto slobode i kreacije za svaku osobu bez razlike. U kretanju i stalnoj transformaciji svoga tijela dosežemo sebe na sasvim drugačiji način. Foucault će u svom tekstu o tome zapisati: „Nije li tijelo plesača baš tijelo rastegnuto u prostoru koji mu je i unutarnji i vanjski u isti mah?“ Ova rečenica dobro opisuje ono što svaki plesač plešući može osjetiti bez obzira na stvarna fizička ograničenja ili ne. Svaka osoba u svojim mogućnostima može doživjeti preklapanje svojih dvaju prostora u jedan koji se događa posredstvom plesa, a vodi u vlastite izvore fantastičnog i za sebe virtuoznog. Tada na trenutak nestaje ideja dihotomije uma i tijela kulturom usađena u nas. U tom smislu potrebna je samo želja za plesanjem koja postaje motor i briše granice između disability i ability principa. Želja pogoni tijelo na praksu, a praksa otvara kreativne mogućnosti. Kreativnost podrazumijeva otvaranje svih prostora različitim verzijama sebe i drugoga, različitim iskustvima i mogućnostima. Ples ne smije ostati nešto ekskluzivno, zbog prostora koje stvara i otvara mora postati dostupan svima. U doticaju nas samih sa sobom i drugima, stvaramo svoje utopijske svjetove, a s tim otvaramo i kanal za fenomen umjetnosti i osobne slobode.
  
  Unutar edukacijskih praksi kojima smo se bavili, specificiraj okvirno pet pojmova koji su za tebe kao plesnu edukatoricu inspirativni, transformirajući i sadržajni. Navedi, obrazloži i objasni na koji način mogu utjecati na tvoju buduću praksu.
  
  1) Prvi princip koji bih izdvojila je princip rada u krugu kojim smo započeli svaki sat.
  
  Plesne satove koje provodim sa svojim grupama redovito počinjem i završavam na način da smo svi postavljeni u formu kruga, a činim to zbog osjećaja povezanosti sa svim članovima grupe te ideje da smo svi ravnopravni učesnici s različitim ulogama. Ono što mi se posebno svidjelo na satovima inkluzije, a sada mogu primijeniti u svom radu, inzistiranje je na pitanju – kako se taj dan osjeća naše tijelo?
  
  Razgovarajući kroz ovo pitanje o tijelu, istovremeno premošćujemo distancu između privatnog i javnog. Tijelo je ono što vidimo pa stoga djelomično pripada u sferu javnog, ali gledajući tijelo ne možemo znati kako se ono osjeća. Most s privatnošću, odnosno s onim što ne vidimo, formira se kroz empatiju koju osjećamo za svako pojedino tijelo. Istovremeno se upoznajemo, verbaliziramo ono što je ključno za rad te se povezujemo sa svakim pojedincem grupe koji s povjerenjem ulazi u stvaralački proces. Ovaj princip sam rado isprobala u grupi koju vodim, a koju pohađaju polaznice 60+ i pokazao se kao veoma iscjeljujući proces. Ovom metodom možemo izbjeći eventualne neugodnosti pri kontaktima ili kompliciranijim koreografskim sklopovima, učimo se verbalizaciji procesa vezanih za tijelo i kretanje, a pritom se upoznajemo i povezujemo na sasvim drukčiji i sadržajniji način. Steve Paxton o krugu kaže, a to se poklapa s mojim razmišljanjem. „Kada netko počne govoriti iz forme kruga, pažnja se raspoređuje ravnomjerno s rubova kruga, uši i oči lako mogu pronaći govornika, a sveobuhvatna geometrija stvara demokratski ideal koji smatram društveno smirujućim. Nitko nije ispred drugih.“ (Iz materijala prikupljenih tijekom kolegija, ustupila Helvecija Tomić). 
  
   2) Audio naracija koju smo koristili kao sastavni dio vježbe za pomoć pri radu sa slijepim i slabovidnim osobama, metoda je koju ću sigurno implementirati u svoju praksu.
  
  Radi se o vježbi u kojoj jedan plesač sjedi s povezom na očima i sluša ono što drugi plesač prepričava o improvizaciji koju ostatak grupe izvodi. Plesač – slušač pokret i ples koji se događa zamišlja kroz verbalni opis plesača koji prepričava ples te tako stvara unutrašnji doživljaj kroz naraciju. Plesač – narator, treba uskladiti viđeno s mišljenjem o viđenom i pretočiti u riječi koje imaju jasan smisao. Na taj način izoštrava oko i vježba verbalizaciju. Grupa koja improvizira, iako autonomna u odlukama, instinktivno počinje voditi računa da ono što prikazuju bude oblikovano na način koji se može opisati riječima. Kako smatram da je verbalizacija plesa iznimno važna za razvoj svih plesačevih potencijala, ovu vježbu smatram posebnim nadahnućem za dalji rad.
  
  3) Važna mi je bila situacija u kojoj je cilj bio upoznati pomagalo osobe s invaliditetom, a to su najčešće kolica. Izdvojila bih nekoliko segmenata te sesije kao što su upoznavanje s načinom korištenja kolica kroz razgovor i demonstraciju; stvaranje odnosa sa osobom koja koristi kolica; davanje podrške osobnoj odlučnosti za kretanjem; ples u kolicima i ples izvan kolica u odnosu na njih.
  
  U radu sa standardnim grupama ne radimo sa ortopedskim pomagalima, ali nastavno na ideju da je objekt sastavni dio nečijeg kretanja, možemo raditi s objektom ili pojmom koji je izuzetno važan nekom članu grupe. Budući da se kao plesni pedagozi srećemo s raznim oblicima duševnih boli i nemogućnosti tijela, možemo uzeti u obzir sve prihvatljive oblike plesnog izražavanja i poticati na ideju da svatko ima svoj ples. Na taj način možemo poslati poruku da uvažavamo sve različitosti te da učimo na temelju tih razlika.
  
  4) Izdvojila bih i demonstraciju Danceability metode Helvecije Tomić kao vrlo nadahnjujuću za moj dalji rad.
  
  Ishodište te metode je pronalaziti zajedničko tlo za stvaranje umjetnosti koja podržava izgradnju zajednice te proizlazi iz jedinstvenosti razlika među članovima grupe što čini bogatstvo mogućnosti. Metoda se temelji na nama poznatim metodama improvizacije no u metodi danceability naglasak je na jednostavnosti pristupa tim temama koje upravo zbog toga dolaze u prvi plan. Nikada ih nisam doživljavala na taj način te su na moja prijašnja znanja bacile novo svjetlo. Svidjelo mi se što su upute kratke i fokus je samo na bitnim stvarima te što se daje dovoljno vremena da svi istraže određenu vježbu pa se time stvara dinamika koju može pratiti svaki pojedinac. Pojam poput common language vježbi stvara mogućnost da svi bez obzira na razlike mogu participirati u istim vježbama, svatko na svoj način, što stvara osjećaj zajedništva.
  
  5) Kao plesačicu, nadahnula me sesija u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu projekta Koliko smo spremni…? IMRC plesnog kolektiva. Sudjelovali su plesači nestandardnih i standardnih mogućnosti, plesni amateri i profesionalci. Rad, odnosno ples koji je tijekom sesije snimljen, temeljio se na metodama improvizacije. Zbog prisutnosti trećeg oka – kamere stvorila se iznimno svečana i koncentrirana atmosfera. Međutim ono što smatram važnim u toj plesnoj improvizaciji je znanje i talent koji su iskazali svi sudionici, bez obzira koji im je plesni background. Ovo iskustvo mi je dragocjeno te će mi kao plesnoj umjetnici ostati u sjećanju kao izvanredan plesni doživljaj.
  
  Unutar polja inkluzivnog plesa radi se o potrebi spajanja ljudi različitih mogućnosti te upravo zato sadrži u sebi visoko moralnu konotaciju koja govori o elementarnoj ljudskosti i pravednosti, ali i otvaranju novih prostora kreacije. Suvremeni ples često je marginaliziran jer rasteže granice, propituje, bavi se novim estetikama te u fokus stavlja nove pristupe istim stvarima pokušavajući stvoriti kvalitetniji društveni okoliš. Na tragu te premise, možda će potreba za razdvajanjem pojma inkluzivni od pojma suvremeni ples u budućnosti nestati ili će ime inkluzivni ples čak postati njen povijesni slijednik: moderni, suvremeni, inkluzivni...
  
  Predloži, imaginiraj i promisli, način, model, ideju kojom bi se osobe s tjelesnim oštećenjima mogle uključiti u program Plesnog odsjeka ADU? Ili u neki drugi edukacijski program u koji si uključena.
  
  Ako zamislimo da je Plesni odsjek Akademije dramske umjetnosti odlučio primati studente s tjelesnim oštećenjima, smatram da će i te osobe zadovoljavati najviše standarde koje visoko obrazovanje predlaže. Škola mora čuvati svoje načelo izvrsnosti, ali se može odlučiti na principe raznolikosti i različitosti kao standarde radi stvaranja novih kvaliteta.
  
  Odstupanje od uobičajenog sistema dovelo bi do kreiranja potpuno novih prostora. Zanimljivo je i izazovno kako bi se klasični balet prilagodio podučavanju plesača u kolicima, što smatram bitnim sadržajem zbog shvaćanja matematičkih principa koje nudi, sistemu kretanja u modelu oktahidron, točkama u prostoru prema kojima se ophodi, klasičnom poimanju fraziranja glazbe i pokreta. Za suvremene plesne tehnike bi bio potreban individualiziran program zbog dinamike samog sata, kodificiranih vježbi, brzine izvođenja pojedinih pokreta i korištenja prostora te opasnosti od ozljeda uslijed brzine. Ostale predmete poput improvizacije i koreografije mogu pratiti svi studenti zajedno. Izvedbene radionice i repertoari škole bili bi obogaćeni drugačijim pristupima pokretu i otvarali bi sasvim nove ideje.
  
  Što se tiče Nastavničkog smjera Odsjeka plesa, problem je kako obrazovati osobu s tjelesnim oštećenjem za prakse podučavanja standardnih tijela? Budući da je cilj proširiti pedagoške prakse i pružiti više pažnje djeci s poteškoćama, tu se otvara prostor za sve potencijalne studente, one s poteškoćama i one bez. Mislim da bi se uključivanjem osoba različitih tjelesnih mogućnosti, kod mladih plesnih pedagoga, razvila potreba, a samim tim i bolji osjećaj za baratanje pojmovima o tijelu, uvažavanje da su tijela drugačija i kako pristupati oštećenjima tijela.
  
  © Ana Jurić Šaškor, PLESNA SCENA.hr, 14. veljače 2020.