Plesna scena.hr

Točke iz ormara

Dvorana za izvedbene umjetnosti (DZIU) Medika: MiGracije iz Kroacije, red. Marijana Matoković i Nikolina Majdak

• Dvorana za izvedbene umjetnosti (DZIU) Medika, „neovisni i samoupravni izvedbeni prostor“ je jedan autentični underground, uzbudljivo opskuran i – ugodan prostor, neki paralelni kazališni svijet koji ima svoju, čini mi se, prilično povezanu zajednicu izvođača i publike, ležerniji program i toplu atmosferu (grije se na drva). Zgodan je detalj da se na scenu ulazi iz ormara – kao da publika čeka povratnike iz Narnije! Tamo su se prošle subote (29. veljače 2020.) u zajedničkom projektu MiGracije iz Kroacije okupile izvođačice: Petra Bokić, Esther Davies, Lidija Kraljić, Davorka Horvat, Nikolina Majdak, Marijana Matoković i Ivana Pedljo.
  
  One prakticiraju različite scenske tehnike i forme (glumu, ples, pjevanje, klaunove, ples na trapezu, lutkarstvo, hula hoop, animacija predmeta) koje su u ovom projektu prema inicijalnoj ideji i podstreku Marijane Matoković i Nikoline Majdak pokušale objediniti u jedan zajednički, angažirani rad. Odnosno, u konačnici bi točnije bilo reći da su kroz autorske etide izvođačice na vrlo različite načine dotaknule temu migracija (politički, poslovno, turistički, umjetnički ili osobno motiviranih) – toliko prisutnu u svakodnevici a tako šarmantno zaigranu u naslovu.
  
  Program počinje vrlo Graciozno: ljupke stjuardese, one koje prate ljude koji putuju, dočekuju i prate publiku, smještavaju ih na sjedala (razna); a u zraku vise oblačići od vate i balona (rad Marina Nekića). Slijedi lagani, uvodni, zajednički plesni broj s pjevanjem i onda sve Gracije nestaju (kroz ormar) i kreću točke koje raspršuju temu u neočekivanim i ne baš povezanim smjerovima. Ali to nije rijetka nuspojava u „neovisnim i samoupravnim izvedbenim prostorima“. U praksi, riječ je o novocirkuskom, kabaretskom nizu točaka različitih tehnika, ali i vrlo različitih razina izvođačke vještine i discipline, u kojem se ne razvija poanta cjeline. Zabavna i simpatična večer (u kojoj dominira dojam klaunesa) uz razvidni manjak grupne preciznosti, sadrži nekoliko izvrsnih brojeva, odnosno detalja ili ideja, ali u sebi krije puno veće potencijale urona u začudne prostora kazališta.
  
  Naslućuju se kreativne mogućnosti kombinacije tehnika, sadržaja i formi, i izvođačkih talenata – koji, rekla bih, obavezuju na daljnji rad na sebi i materijalima. Ili su u ovom kontekstu underground scene, veselog i kao pomalo konspirativnog zajedništva publike i izvođačica ti kriteriji vještine i discipline i moje primjedbe uopće krive i neprimjerene? Slažu li se sve Gracije uopće oko tog kako bi taj zajednički projekt trebao izgledati? Sigurna sam da Zagreb treba ovakvu izvođačku scenu i nadam se da je ovaj njihov prvi pokušaj zajedničkog izlaska (iz zaigranih osobnih Narnija) tek početak nekih novih, dobrodošlih, umrežavanja i zajedništava za istraživanje interdisciplinarnih kazališnih formi.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. o#ujka 2020.
  

Piše:

Maja
Đurinović