Plesna scena.hr

Zemljano i zemaljski

Zvjezdana Jembrih, izložba land art radova Krpe, kolci, spirale, Galerija Greta, Zagreb, 16. – 23. ožujka 2020.

• 
  
  Izložba land art (engl. umjetnost Z/zemlje) radova Krpe, kolci, spirale Zvjezdane Jembrih trijadno je naslovljena: prvim skupom riječi – krpama i kolcima označen je materijal njezina rada, a posljednja oznaka u naslovu – spirala – tematizira formu u umjetničinim land art projektima, čime je interpretativno možemo približiti spiralnoj art antropologiji Borisa Demura, postkonceptualnog umjetnika koji je od 1983. proučavao simboličko značenje spirale, spiralnost života kao prirodni oblik koji se pronalazi od makrokozmosa do Zemljine atmosfere. U tom smislu istaknula bih povezivanje land arta Zvjezdane Jembrih i ekoreligije pretkršćanskoga supstrata, na primjeru rada Zlatna spirala I., izvedenog na Velebitu, na Velikom Rujnu, 2008. godine, koji kontekstualizira sljedećom literarnom refleksijom (riječ je o razgovoru iz Zareza 2014. godine, broj 384). Naime, na moja pitanja – zašto spirala, zašto zlatna, zašto Veliko Rujno, umjetnica odgovara: „Žuta je zlatna. A zlatna je sveta. Svijetla i sveta. U njoj je sadržano Sunce. I Velebit je svet. Veliko Rujno je planinska visoravan na kojoj su nekada bili ljetni pašnjaci. Usred nje je crkvica Gospe od Rujna, a pojedine stijene na Rujnu se još uvijek štuju – etnografska istraživanja govore o tzv. B/babama – kamenim monolitima – koje su čuvale to područje. Na Velikom Rujnu izvela sam Zlatnu spiralu.”
  
  Naime, kamene Babe su, kako to pokazuju u svojim etnološkim radovima npr. Mirjana Trošelj i Jelka Vince Pallua, amorfni monoliti koji personificiraju žensko božanstvo na južnom Velebitu, na području Malog Rujna, gdje je svoje ljetne pašnjake imalo uglavnom pravoslavno stanovništvo, i Velikog Rujna s ljetnim pašnjacima uglavnom katoličkoga stanovništva, no koji su bili sjedinjeni, među ostalim, u tom pretkršćanskom matrističkom supstratu.
  
  Zvjezdanine lendartističke projekte imala sam prigodu upoznati davne 2006. godine zahvaljujući skupu Šamanizam u Istri, koju je organizirao etnolog i kulturni antropolog Tomo Vinšćak s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta (osoba koja je znala međusobno povezivati znanstvene i umjetničke znatiželjnike, istraživače/ice bez namjernoga isključivanja), u okviru kojega je umjetnica izvela land art između Oprtlja i Motovuna. Zvjezdaninim riječima: „Moja akcija sastojala se od šarenih platnenih traka koje sam vukla za sobom, iscrtavajući svojim kretanjem oblik spirale. Kako sam hodala po livadi, tako je za mnom ostajao trag tih tkanina. Kao crtež u prostoru koji je ostao na toj nepokošenoj livadi, na visoravni s koje se vidio Motovun, a s druge strane Oprtalj i obrisi Grožnjana.“
  
  Inače, Zvjezdana Jembrih prva je od naših umjetnika/ica koja se pozabavila i mogućom bliskoznačnicom riječi land art u našem jeziku, pa će tako u kontekstu svojih literarnih refleksija reći: „Izvedba Zemlje? Ovo je zapravo dobar put za pronalaženje hrvatske riječi za land art: iz-voditi Zemlju, voditi iz Zemlje... voditi k Zemlji... u Zemlju... Znanje / umijeće / umjetnost Zemlje? Zemljano i zemaljski. I van-zemaljski isto tako... Terra est stella, uostalom...”
  
  Izložba daje presjek umjetničinih land art radova nastalih od 1997. do danas, tako da se može smatrati svojevrsnom fragmentarnom retrospektivom (koliko je radova stalo u minijaturni izložbeni prostor Grete), a predstavljeni su fotografskom dokumentacijom i autoričinim kratkim refleksivnim tekstovima kojima prati svaki pojedini rad, tako da je dijadno koncipirana hermeneutičkim krugom slike i riječi kao lica i naličja istoga fenomena, dvojnosti u jedinosti. Naime, skupine fotografija, kako autorica u pozivu naglašava, popraćuje „kratkim tekstovima, koji ne služe ni objašnjenju, ni opisu, ni raščlanjenju toga čina, nego su svojevrsne literarne refleksije na doživljeno.”
  
  Pritom njezini projekti ne nastaju samo u prirodnom nego i u urbanim eksterijerima, kao npr. rad Grimizno u Budimpešti, na obali Dunava – između zgrade Parlamenta i Margaritinog mosta (iz ciklusa Crveno, crveno, crveno, crveno…, Budimpešta, 1999.) a promatra ih kao proteze slikanja u prostoru, kao „izlazak iz ateljea", kao i njezinih učestalih putovanja, što svjedoči o njezinom shvaćanju land art kao produženog medija slikarstva, što se naravno primjenjuje i u određenjima umjetnosti performansa koji označava transgresiju od umjetničkoga predmeta prema procesu i nalazi se u tom prostoru između vizualnih i izvedbenih umjetnosti.
  
  Tako za spomenuti budimpeštansko-dunavski rad Grimizno umjetnica navodi: „Krpe, redovno u nekoj varijaciji crvene boje (stoga podnaslov ciklusa Crveno, crveno, crveno, crveno), tkanine su od umjetne svile dugačke dvadesetak i više metara, koje rasprostirem, vješam ili uranjam – poput svojevrsnog divovskoga poteza kistom – u odabrani predio – krajolik i/ili arhitekturu, a ujedno i u odabrano doba (dana, godine). One su hommage tom predjelu i tom dobu. (Hommage a genius loci).“ Ukratko, za to grimizno na obalama Dunava umjetnica ističe kako baršun rasprostrt, razapet po kamenju i smeću „rijeka je odmah stala zvati k sebi“. I dalje poetski navodi „upravo su toga dana sa sjevera doplovile i prve odlomljene sante leda. Ustavljeni kristali na grimizu.“ Kao element pročišćenja, egzekucije prijašnjeg razdoblja, dolaskom promjene, proljeća, topljenja.
  
  Lendartistički rad Crveno za svetoga Benedikta iz 2017. godine, koji se prošle godine našao na billboardovima kao izložbeni uvod u znanstveno-umjetnički skup Land Art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti i Muzeja suvremene umjetnosti kao i Instituta za etnologiju i folkloristiku (a izveden je na zabitom, zaboravljenom lokalitetu Bedenik iznad Vugrovca), korespondira sa sadašnjom (kulturološkom, geopolitičkom i strateškom, trenutno i zaumnom, distopijskom) situacijom u EU s obzirom da donosi apotropejsko crveno za zaštitnika Europe.
  
  Što se tiče publike za njezine lendartističke projekte s krpama (za koje primjenjuje tri izvedbene strategije – rasprostiranje, vješanje ili pak uranjanje) ili s kolcima, umjetnica ističe: „Za land art naprosto nije potrebna publika. Nije nužna. Nije ni nepoželjna, no ja je ni ne bih nazvala publikom, jer publika podrazumijeva neku predstavu/izvedbu, koja je s druge strane promatrača, a to meni nikako nije blisko. Nazvala bih to radije prisustvom ili odsustvom drugih osoba/bića.”
  
  A što se tiče prisustva drugih su-bića, možemo reći da je gotovo svaka Zvjezdanina izvedba Z/zemlje (land art) povezana s nekom ili s više životinja; kako kaže – nenamjerno, no ne i slučajno s obzirom da je umjetnica i članica animalističkoga projekta u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Tako su njezinoj „umjetnosti Z/zemlje“ svjedočile koze, medvjed, psi; tu je sprud Pačjeg otoka kod utoka Mure u Dravu blizu Legrada – izvedba Crveni kolci iz ciklusa Kolci (svibanj 1998) i kača iz predaje, koja je, prema kazivanju, duga 3-4 metra, a koja se sunča kraj šume na lokalitetu Bedenik iznad Gornjeg Vugrovca... – rad U čast svetome Benediktu iz ciklusa Crveno, crveno, crveno, crveno (Krpe, lipanj 2017). Zatim, iz istog ciklusa patka i sedam pačića na jezeru Bundek u Zagrebu – izvedba Crveno (Krpe, svibanj 1997) a i šumski jazavac u radu Crvena nit za jazavca izvedenom u parku skulptura dvorca Jakovlje (Krpe, lipnja 2017.). Naime, tu posljednju akciju su, kako u popratnom tekstu umjetnica pojašnjava, izdaleka pratila dva dječaka evanđeoskih imena iz okolice (Matej i Marko) pa su se priključili i dali naziv akciji – Crvena nit za jazavca, „kao i smjer kretanja/ putanje niti prema prolazu u šumi koji i oni koriste u svojim istraživanjima i igri“.
  
  Upravo u tom prisustvu ili pak odsustvu drugih osoba/bića odvilo se neslužbeno otvorenje navedene izložbe u kontekstu stanja panike i preventive u vezi pandemije. Srećom kako to uvijek biva u kriznim situacijama nastala je odlična inicijativa mlade ekipe kulturne redakcije Radio Studenta (K_ulturizacija, Knjiški moljac – Radio Student i Generalna proba / Radio Student) koja je pokrenula platformu Umjetnost dolazi vama u nadi otvaranja moguće platforme kulturnoga uzdizanja i u izolaciji, tako da je otvorenje Zvjezdanine izložbe bio i prvi live streaming navedene radio-studentske platforme.
  
  I završno, što se tiče land art prakse, istaknula bih da Brian Wallis u knjizi Land and enviromental art navodi kako je listopad 1968. godine ključan za iniciranje land arta, a kontekst je poznat: rat u Vijetnamu, nakon šest mjeseci studentskih nemira u Parizu, nekoliko tjedana prije izbora Richarda Nixona za predsjednika. Dakle, u takvom je političkom okruženju land art umjetnik Robert Smithson organizirao izložbu u Galeriji Dwan u New Yorku jednostavno je nazvavši Earthworks na kojoj su bili uključeni radovi četrnaestero umjetnika, uglavnom mladih i tada malo poznatih. Svi su radovi pritom, u niši konceptualne umjetnosti, negirali izlagački koncept, bili su izložbeno reprezentirani samo fotografijama, naglašavajući time otpor prema kupoprodajnom aspektu umjetničkoga djela. Denis Laoureux tako za „umjetnost Z/zemlje“ ističe da umjetničko djelo dobiva time svoj nastavak u fotografiji koja figurira kao sjećanje-dokument rada, a putem kojega se djelo land arta vraća u galerijski prostor kao izložak.
  
  Izložba je nazvana prema istoimenom distopijskom romanu Briana W. Aldissa o budućnosti u kojoj je čak i tlo postalo dragocjen komoditet, čime se izložbeno demonstrirao pesimistički komentar na trenutno stanje američkoga okoliša, prirode. No, o tome da Z/zemlja zaista postaje komoditet poetski je dokumentirala i Zvjezdanina izložba. Tragom trenutne globalne distopije poznate pod začudno-hladnim sklopom COVID-19 podsjećam na umjetničin rad Crvena krpa za stablo iz ciklusa radova Crveno, crveno, crveno, crveno…, koji je izvela na rijeci Kupi kod Obreža Vivodinskog listopada prošle godine za koji umjetnica artivistički ističe da stabla na lijevoj obali Kupe od Kamanja do Ozlja umiru, a umiru, kako je to umjetnici obrazložila brižna gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić, zbog nedavno sagrađene privatne hidrocentrale. „Stablo ne može ništa reći, osim što se još opire svojim zelenim zelenilom koje sahne.“ I nije slučajno što taj posljednji rad (posljednji u smislu izložbene kronologije) izložen na navedenoj izložbi završava prvim stihom pjesme Kraj jednoga ljeta Güntera Eicha – „Ta tko bi živio bez utjehe stabala!“
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 3. travnja 2020.
  
  Tekst je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (projekt IP-2019-04-5621 „Kulturna
  animalistika: interdisciplinarna polazišta i tradicijske prakse – ANIMAL“).

Piše:

Suzana
Marjanić