Plesna scena.hr

Zaviriti u srce traume

Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II, Galerija Prozori, Zagreb, 13. – 27. ožujka 2020.

• 
  
  Druga galerijska situacija izložbe Das Unbegahen multimedijalnoga umjetnika Bojana Koštića bavi se umjetnikovom nelagodom mucanja, svakodnevnom izvedbom mucanja, suočavanjem s mucanjem. Enciklopedijsko objašnjenje bilježi nekoliko pretpostavki o uzrocima mucanja. To mogu biti poteškoće pokreta i koordinacija dišnog mišića, lica ili distrakcija, neurotski poremećaji ili oštećenje govornog centra u mozgu. Iskustveno, to je trauma glasa, trauma zvučnoga otiska među drugima, pred drugima, za sebe.
  
  Ovo drugo izložbeno, galerijsko mucanje imalo je i svoj izvedbeni uvod, predperformans uvodne afazije. Naime, umjetnik je tog petka, 13. ožujka 2020. (dan kada je službeno u Republici Hrvatskoj proglašena pandemija Covid-19) došao vlakom iz rodne Koprivnice u Galeriju Prozori bez da je izgovorio ijednu riječ, rečenicu – apsolutna prisilna izvedbena afazija. Sve komunikacijske odnose, od prvoga susreta s prodavačicom karata na Željezničkom kolodvoru u Koprivnici do dolaska do Galerije Prozori, vodio je preko poruka ispisanih na komadiću papira, npr. „Molim Vas, povratnu kartu za vlak za Zagreb.“ Uz navedeni predperformans afazije izložbu je činio i performans na neslužbenom otvorenju. (Naime, otvorenje izložbe Das Unbehagen II trebalo se održati u 19 sati, no, zbog proglašenja pandemije Covid-19 u Hrvatskoj neslužbeno otvaranje je pomaknuto na 14 sati.) Autor je pročitao njemu ključan ulomak iz Freudove knjige Nelagoda u kulturi koji snima i postavlja kao zvučni zapis na ulazu Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević, odnosno Galerije Prozori.
  
  Kao prostor izvedbe čitanja Freudove teorijske elaboracije nelagode Bojan Koštić odabire Dječji odjel Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević, dječji stolić, žutu stoličicu. Riječ je o sjećanju na traumu mucanja, traumu djetinjstva koji priziva umjetnikov rad Kruh Kurh (fotoinstalacija, 24 fotografije) koji je izložio prošle godine u Čakovcu u izložbenom prostoru zgrade Scheier u okviru prvoga izdanja ove teme pod naslovom Das Unbehagen. Bojan je već kao dijete spoznao politički učinak riječi, da su neke riječi toliko ukorijenjene u ljudsku svijest da se poistovjećuju sa samim životom. „Ideja s kruhom me već neko vrijeme proganja jer mi je to kao klincu bila jedna od najtežih riječi za izgovoriti, s obzirom da ima taj guturalni početak s glasom k, koji je za nas mucavce jedan od najtežih glasova za izgovoriti."
  
  Spomenuti performans korespondira i s centralnim radom prve izložbene varijacije – audio instalacijom Das Unbehagen (radio, audio player, postament, zvuk – stereo, 6'50'' loop) čiji autometaopis glasi: „Iz starog radija čuje se mucajući glas autora koji čita ulomak iz eseja Nelagoda u kulturi (orig. Das Unbehagen in der Kultur) Sigmunda Freuda.“ Autor je tom prilikom izložio „svoju svakodnevicu u kojoj jezik postaje doslovna proteza nesvjesnog, u kojoj se trauma manifestira kao mehanička greška u govoru." Dakle, autor / umjetnik čita isti fragment Freudove teorijske nelagode kao i u performansu čitanja mucanja na Dječjem odjelu Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević.
  
  Kontekstualizacije radi – Nelagodu u kulturi Freud objavljuje 1930. godine. Prvotni je naslov glasio Nesreća u kulturi s obzirom da u studiji detektira tri izvora ljudske nesreće. Prvi je kontingencija tijela koje je predodređeno za nestajanje, dakle, sveopći i svakodnevni strah od smrti (ovih dana vidljiv po zaštitnim maskama i gumenim rukavicama – ipak se nikome usprkos sveopćoj psihičkoj i državnoj depresiji ne umire); drugi je priroda kojoj se nastojimo oduprijeti kulturom (premoć prirode u ovom trenutku Covida-19 konačno spoznajemo na globalnoj razini), a treći izvor ljudske nesreće su odnosi s drugim ljudima koji mogu nažalost biti daleko zlokobniji od onih s tiranima (dokazuje svakodnevica).
  
  Pritom, kako saznajem iz galerijske knjižice, audio snimku čitanja umjetnik stavlja i na galerijski Youtube kanal koji povezuje s QR kodom koji je zatim kao naljepnice ostavljao na različita mjesta kulture, proširujući mjesto izvedbe performansa.
  
  Drugi dio izložbe, onaj galerijski, postavljen je na Odjelu za odrasle, odnosno u Galeriji Prozori, a izložena su dva rada; jedan je grafički list na kojemu je ispisan konstativ koji je ujedno i performativ „Ovaj rad se čita mucajući“ te rendgenska snimka autorove vratne kralježnice, njegova grla (iz duhovne niše – grlene čakre) kao mjesta traume glasa. Tako u radu Bez naziva (3D fotoinstalacija / svjetlosna instalacija, 3D fotografija rendgena, žarulja, 3D naočale) Bojan tematizira tjelesni, fizički modus vlastite traume mucanja. Kako je to zapisala Irena Bekić, kustosica navedene izložbe: rendgensku snimku autor je „manipulacijom pretvorio u 3D sliku te je postavlja u LED okvir obješen u prostoru između čitaonice novina i studijske čitaonice. Na čitaoničke stolove postavio je izvjesnu količinu 3D naočala s pomoću kojih posjetitelji mogu ući u, tako stvoren, prostor u prostoru, zaviriti u samo srce traume (…) mogu gledati mucajuće tijelo iznutra.“
  
  Dva su mi umjetnika dosad govorila o vlastitoj traumi mucanja. Jedan je anarho-otac hrvatskoga performansa – Tomislav Gotovac aka Antonio G. Lauer, a drugi je prijatelj i ex-krležijanac, dragi Koprivičanec Bojan Koštić, autor ove izložbe, s kojim sam 2016. u psihotičnim okolnostima objavila krležijanski zbornik radova, isto tako frojdovski naslovljen – Krležin EU/ropski furiosum. Ponovo se susrećemo, sada na Bojanovoj samostalnoj izložbi, isto tako frojdovski naslovljenoj – Das Unbehagen II.
  
  Zaustavljam se ovdje na Gotovčevoj traumi mucanja. Pretposljednji performans Gibanje (2009.) Tom Gotovac posvećuje mladenačkom hemungu – mucanju, ali i kao završno propitivanje o vlastitome ostarjelome tijelu, odnosno kako je zapisao: „Kako sam ušao u sedamdesete godine svoga života, stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo. Kroz život borio sam se sa svojim govorom. Imam govornu manu koju sam pokušavao ispraviti vježbama, pretežno u koncentraciji i manipulaciji s glasovima, samoglasnicima a o i u e, i suglasnicima na kojima većina osoba s govornom manom ima poteškoća, a to su k g t d p b m n. Zbog tih stvari koje su usječene u moje intelektualno biće, u performansu sam želio spojiti arhaično golo tijelo u prirodi sa zvukovima koji izlaze iz mojih glasnih žica." Zamjetno je da u svom predposljednjem performansu (a posljednjem ispovjednom) Gotovac izvedbeno tematizira upravo tri nesreće koje Freud detektira u studiji Nelagoda u kulturi. O razlozima mucanja Željko Radivoj navodi kako je Tomova tragedija počela u Somboru – „(...) kao dijete je bio strašno živ i rekli su da ga treba nekako preplašiti. Mrak je bio, doveli su mu jednu staru ženu, on se preplašio i šokirao; počeo je mucati i to mu je obilježilo život."
  
  Vraćam sa na Bojanovu izvedbu i izložbeno tematiziranje traume mucanja. Ukratko, ovo je predperformans, performans otvorenja i izložba o traumi, „o glasu kao mesu duše“, kako je glas sjajno fenomenološki odredio Mladen Dolar u svojoj knjizi Glas i ništa više. U tome smislu vraćam se na Bojanov opis centralnoga projekta prve varijante izložbe – „Umjesto da ostane kuš, mucajući glas traži svoju slobodu."
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 9. travnja 2020.
  
  Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (Naracije straha: Od starih zapisa do nove usmenosti, projekt IP-06-2016-2463).

Piše:

Suzana
Marjanić