Antju Kenedy sam upoznala kao koordinatoricu Europske platforme Global Water Dances projekata u kojima je Hrvatska sudjelovala 2015, 2017. i 2019. preko danas tako popularnih Zoom sastanaka. Ta vrlo organizirana, poticajna i duhovita žena, jedna je od najutjecajnijih osoba povezanih uz europski kontekst Laban / Bartenieff učenja. U svojoj karijeri prošla je put od plesačice u Tanzfabriku, preko certificirane stručnjakinje u Laban/ Bartenieff Movement metodi (CMA), Movement Patern Analysis metode (CMA), Movement and Bodywork metode do pedagoginje na Univerzitetima u Frankfurtu i Hamburgu, Impuls školi u Bremenu. Predavačica je na mnogim seminarima, i još uvijek i nastupa u svojim autorskim djelima. Trenutno je ravnateljica EUROLAB certificiranog programa Laban/Batrenieff Movement Studies u Berlinu.
Možete li nam opisati kako je to izgledalo kada ste započinjali svoju karijeru plesačice, plesne pedagoginje, koreografkinje i organizatorice? Jedna ste od suosnivačica studija Tanzfabrik Berlin. Kako to da ste se odlučili baviti plesom, i kako je plesna scena izgledala u zatočeništvu Berlinskog zida?
Kad sam počela s plesom u Tanzfabriku, imala sam üesnaest godina. To je bilo u Zapadnom Berlinu, i da, taj je dio grada bio okružen zidom. Studio je u tom trenutku postojao tek oko pola godine. Prije toga ples se svodio uglavnom na improvizaciju u dnevnoj sobi. Moji roditelji, Irac i Njemica, također su voljeli plesati, i to ne samo u slobodno vrijeme – otac mi je bio učitelj društvenih i folklornih plesova. To je radio kako bi financirao svoj studij arhitekture kasnih pedesetih godina u Njemačkoj. Naša je obiteljska kultura bila usmjerena na ples, a to vuče korijene od moje bake s očeve strane, koja je bila izvrsna plesačica irskog folklora u Irskoj. To me čini trećom generacijom plesača u obitelji. Počela sam s baletom s osam godina, ali nisam nastavila u tom pravcu jer mi se nije svidjelo. Umjesto plesa, bavila sam se klizanjem, gimnastikom, raznim sportovima – plesala sam malo jazz, ali uglavnom improvizirala kod kuće ili u diskotekama. Tada sam se počela baviti nečime što se tada zvalo „moderni ples”, koji je bio preteča današnjem suvremenom plesu. Nakon što je Mary Wigman zatvorila svoj studio u šezdesetima, nije bilo mjesta gdje bi se moglo učiti moderni ples u Berlinu sve do otvaranja Tanzfabrika. Nakon što sam tri puta prisustvovala njezinim satovima, Christina Vilardo me upitala bih li htjela plesati u njezinoj koreografiji – i od toga je sve počelo. Puno koreografija, puno improvizacije. Nakon nekog vremena, osnovale smo Tanzfabrik kao pravni entitet jer smo htjele financiranje od vlade. Dakle nisam osnovala studio u smislu prostora, to su napravili Reinhard Krätzig i Christine Vilardo, no suosnovala sam ga u pravnom smislu u ranim osamdesetima.
Počela sam kao amater, trenirala sam u Tanzfabriku svake večeri od ponedjeljka do četvrtka, pohađala sam svaki mogući tečaj. Nakon mature sam putovala i započela studij za inženjera okoliša – za plesnu karijeru odlučila sam se tek s 22 godine jer je tada naša koreografija Schwitters Ursonate (koreografija Jaclyn Carley) bila jako dobro primljena, što je donekle proslavilo Tanzfabrik. Tada sam odlučila postati profesionalni plesač i formalizirati svoj trening. Počela sam tražiti sveučilišta u Sjedinjenim Dr#avama koja su nudila studij plesa. Svugdje gdje bih tražila naišla bih i na Laban/Bartenieff studij pokreta (LBMS – Laban/Bartenieff Movement Studies), te su me ubrzo uputili u New York, gdje se nalazio najbolji institut tog plesnog pokreta Laban/Bartenieff Institute of Movement Studies (LIMS). Od 1983. do 1984. studirala sam u njihovom područnom odjelu u Seattleu u saveznoj državi Washington kod Peggy Hackney i njezinog tima. Bila sam daleko najmlađa na studiju. Nakon što sam dobila svoju diplomu i titulu potvrđenog stručnjaka pokreta (CMA – Certified Movement Analyst) nastavila sam s plesnim i organizacijskim radom u Tanzfabriku Berlin do kraja osamdesetih putujući između New Yorka i Berlina. Kada je Berlinski zid pao, bila sam u New Yorku gdje sam bila asistent i radila na preddiplomskom ispitu, tako da sam na neki način svoje diplome stekla unatrag – nisam htjela izgubiti poveznicu s Tanzfabrikom.
Nakon što sam postala CMA, počela sam podučavati u Tanzfabriku i raditi na manjim koreografijama. Moja prva veća koreografija s Tanzfabrikom bila je 1987. To je bila prekretnica – tad sam se doista odlučila ući u koreografske vode. Kad sam odlučila napustiti studij okolišnog inženjerstva zbog plesne karijere, pokušavala sam nekako stopiti ta dva pravca. Zaključila sam: kad već ne mogu uklopiti ples u okolišno inženjerstvo, mogu uklopiti teme okoliša u ples. Počelo je s grupnom koreografijom koju smo odlučili izvesti u jednom parku. Od tada odlučila sam nazvati taj dio svojeg rada enviro-move-ment, pokret u okolišu, što se razvilo u projekt Global Water Dances (GWD). Bila sam uključena i u organizacijski dio Tanzfabrika od samih početaka. Bilo nas je samo sedmero, a kasnije tek četvero koji smo se bavili time, i stvarno smo morali sve naučiti: računovodstvo, budžetiranje i slične organizacijske vještine.
Tada ste koristili improvizacijske tehnike. Jesu li one i dalje prisutne u Vašem radu?
Sve su naše koreografije u Tanzfabriku bile temeljene na improvizaciji. Često smo improvizirali na sceni, te su nam koreografije imale ponekad jako otvorenu strukturu. Taj se princip nalazi i u Laban/Bartenieff Movement Studies (LBMS) i to mi se jako sviđa. Od 2000. do 2013. sam čak i predavala improvizaciju u plesnoj školi „impuls“ u Bremenu. Improvizacija je vještina, nije nam urođena. U to vrijeme sam radila mnogo solo projekata. Uzela bih si neku temu, napravila strukturu, izašla na scenu i izvodila. Uvijek bi mi se činilo kao da činim pravu stvar u pravom trenutku. No tako mi se činilo zato što sam već unaprijed znala kakve su mi se sve koreografske mogućnosti ponuđene i onda bih ih iskoristila u svojim improvizacijama. Gledatelji bi znali komentirati da su mi te predstave nevjerojatno dobro koreografirane, ali to je zato što bih dobro poznavala glazbu i imala jasnu unutarnju motivaciju – i nekako bi se sve poklopilo... nešto poput čarobnjaštva!
Potvrđeni ste stručnjak Laban/Bartenieff Movement Studies pokreta u Seattleu. Kako je bilo surađivati s Peggy Hackney?
O, bilo je divno studirati kod Peggy u ranim osamdesetima. Nevjerojatna je učiteljica. Ranih devedesetih smo Ute Lang i ja zamolile Peggy da dođe u Njemačku nadgledati prvi EUROLAB program osposobljavanja u Berlinu. S vremenom smo postale kolegice i vrlo dobre prijateljice. Nevjerojatno je pozitivna i živahna učiteljica, a meni i poveznica s Bartenieff. Irmgard Bartenieff je nažalost preminula 1981. i nisam ju imala mogućnosti upoznati, osim kroz Peggyine anegdote o njoj. Osjećam se dijelom tradicije Labana, Bartenieff, Hackney... Naravno, imala sam i brojne druge odlične učiteljice, poput Carol Lynne Moore, Kedzie Penfield, Pam Schick, a kad sam bila asistentica u New Yorku mentorirala me Janice Pforsich… Sve njih je učila Irmgard Bartenieff. Studirala sam i kod Warren Lamba, te sam postala praktikant Analize uzoraka pokreta (MPA – Movement Pattern Analysis).
Koja je razlika između Laban/Bartenieff pristupa i Lambove analize uzoraka pokreta?
Laban/Bartenieff Movement Studies (LBMS) vrlo je široko polje. Sada postoji šest kategorija: tijelo, efort/napor, prostor, oblik, odnos i fraziranje, a unutar se tih kategorija nalazi više od šezdeset parametara. Neću reći da LBMS pokriva sve, jer niti jedan model ne može pokriti sve – no već i to pokriva dosta. Movement Pattern Analysis (MPA) se, kao primijenjeno polje, usredotočuje na donošenje odluka i uzima samo neke od parametara LMBS-a. MPA promatra samo „integrirane pokrete” i korelira te podatke tako da napravi interpretacijski okvir, svojevrsni profil određene osobe i njene motivacije u procesu donošenja odluka. Drugim riječima, vrhunci i manjkovi njihove motivacije određuju njihov profil prilikom donošenja odluka. Ta se dva pravca razlikuju i u pristupu i u primjeni – zasnovanoj na promatranju tijekom intervjua. LBMS ima široku primjenu, i uključuje gotovo sve, od plesa do svakodnevnih pokreta.
No bilo mi je drago upoznati Warrena Lamba i studirati kod njega jer je on bio jedini – osim Ann Hutchinson – za kojeg sam znala da je studirao izravno kod Rudolfa Labana. Čula sam puno anegdota o njemu iz prve ruke. Warren je s osamdesetak godina i dalje mogao izvoditi svoje A i B skale, koje je naučio od Labana šezdeset godina ranije, kao što neki nauče pjesmu napamet u školi, pa im ostane u glavi do kraja života. Dakle, odlučila sam izučavati MPA iz dva razloga: da bih mogla izrađivati profile, te da upoznam Warrena i njegova iskustva.
Podučavali ste na nekoliko priznatih sveučilišta, poput onog u Frankfurtu i Hamburgu. Kako ples ulazi u njemački akademski svijet?
To je uistinu problem. Vidim da se u Sjedinjenim Državama akademski pristup i praksa plesa spajaju na sveučilištima, pogotovo kroz LBMS. U Njemačkoj postoje dva pristupa: frankfurtski i hamburški. Frankfurtski je visoka stručna škola – što znači da je u fokusu praksa; tamošnji studenti postaju profesionalni plesači i po mogućnosti koreografi. Uglavnom se bave praksom s jako malo teorije. Godine 2003., kad sam bila gostujuća profesorica LBMS-a na Sveučilištu u Hamburgu, plesni treninzi bili su dio Odjela za sport (sada su prebačeni na izvedbene studije). Kako je mnogo sportaša dolazilo na moja predavanja, morala sam spojiti LBMS sa svijetom sporta. Čak sam dovela i Enriquea Pisanija, argentinskog CMA i odbojkaškog trenera iz Belgije kako bi pokazao kako se LBMS može primijeniti i u sportskom treningu. Danas u Njemačkoj, ako pogledate primjer Slobodnog sveučilište u Berlinu, program njihovog studija plesa i glume sastoji se od jako malo prakse i mnogo akademskih aspekata plesa. Zamolili su me da podučavam plesnu notaciju i uspjela dobiti studio kako je mogla podučavati iz perspektive pokreta. To sam radila oko dvije godine i studenti su bili sretni što su premostili jaz između teorije i prakse, ali to stvarno nije lako u Njemačkoj. Smatram da se mnogo toga može poboljšati.
Utemeljiteljica ste organizacije European Association of Laban/Bartenieff Movement Studies (EUROLAB). Koja je njezina uloga u promicanju i održanju Labanova nasljeđa?
EUROLAB je započeo kao europska sestrinska organizacija LIMS-a u New Yorku krajem osamdesetih. Tada nismo imali internet, pa su se europski CMA osjećali vrlo odvojeno i udaljeno od svojih kolega u Sjedinjenim Državama. Osjećali smo potrebu za pravnom osobom u Europi, i premda se nalazimo u Njemačkoj – ovo je europska organizacija. Dosad smo promovirali Labanovo nasljeđe ne samo u okviru certificiranog programa (EUROLAB je tijelo za izdavanje certifikata), nego i putem konferencija koje EUROLAB organizira svake dvije ili tri godine. Ostalih godina održavaju se sastanci s članstvom koji sadrže radionice te pomažu članovima pri međusobnom povezivanju i nastavku studija. EUROLAB je pozvao različite ljude iz Sjedinjenih Država da podijele svoje znanje i razvitak rada LBMS-a. EUROLAB također spaja Labanovu ostavštinu u Europi i Njemačkoj iz dvadesetih godina s američkom.
U Njemačkoj postoje dvije škole iz tog vremena koje su utemeljene na Labanovu učenju: škola Lola Rogge u Hamburgu i Folkwang u Essenu. EUROLAB je održao konferenciju u školi Lole Rogge, a Christine Mayer-Rogge-Turner nas je podržala otvaranjem svojih studija. Prije dvije godine imali smo konferenciju u blizini Essena, tako da je nekoliko studenata iz Folkwanga došlo na konferenciju kao studenti razmjene. EUROLAB je također član drugih organizacija u Njemačkoj: primjerice Društva znanstvenika plesa (GTF), tako da članovi EUROLAB-a sudjeluju i na njihovim konferencijama. Naravno, kada LIMS održi konferenciju u SAD-u, često pozovu i članove EUROLAB-a.
Također ste veoma uključeni u somatsku praksu, a posljednjih nekoliko godina pogotovo u ulogu fascije u plesu. Možete li nam reći nešto o tome?
Ideja o ulozi fascije u plesu postala je vrlo popularna u posljednjih pet godina, ali morate znati da Irmgard Bartenieff nije bila samo fizioterapeut, već i masažni terapeut. Nadalje, pedesetih je godina u Njemačkoj naučila Bindegewebsmassage, što je masaža vezivnog tkiva. Njezin koncept veza unutar tijela, koji je nazvala kinetičkim lancima, temeljio se na toj ideji. Njezina se koncepcija razlikuje od principa koji je naučila na treningu fizioterapije – da je jedan mišić odgovoran za jedan pokret. Dakle, na neki način, ona je bila baka rada s fascijom, poput Ide Rolf.
Za EUROLAB certificirani program u LBMS-u uvijek imamo anatomski preduvjet od dvadeset sati. Dr. Anita Ginter, koja je CMA i osteopat, godinama je držala te tečajeve. Ja sam ih organizirala i sudjelovala u njima. Anita je polako integrirala sve više saznanja o radu s fascijama, među ostalim od Thomasa Myersa (SAD) i dr. Roberta Schleipa (Njemačka). Na kraju smo odlučili pokrenuti certificiranu radionicu o povezanosti fascije i pokreta, posebice Bartenieffinih Osnova. Nastavila sam proučavati taj rad, išla na različite radionice o fitnessu fascije s Danielom Meinl, koja povezuje saznanja o fasciji s jogom, i Sue Hinzmann, koja je pokretač MELT metode. Radionica sa Sue održana je u studenom 2018. u Berlinu, u sklopu međunarodne istraživačke konferencije o fasciji. Bilo je nevjerojatno koliko je ljudi prisustvovalo toj konferenciji – i koliko su bili zainteresirani za tu temu.
Godine 2018. počela sam predavati kolegij Osnovni principi fascije, što je mješavina saznanja o fasciji i Bartenieffinih Osnova. To područje važno je za produženu plesnu karijeru. Kako starite, problemi se mogu pojaviti u nekom dijelu tijela, no ako nastavite raditi na fasciji, nevjerojatno je koliko možete očuvati savitljivost. Sada sam u pedesetima i još uvijek se dobro držim, jer kroz te tehnike zbilja treniram na drugačiji način. Rad na fasciji vam pomaže da dugo održite plesnu karijeru.
Organizatorica ste Global Water Dances. Možete li nam reći nešto o toj izvedbi koji se održava svake dvije godine?
Bila sam u izvornoj grupi koja je osmislila Global Water Dances (GWD) prije desetak godina. Karen Bradley (SAD) se dosjetila da bismo se mogli sastati na 50. godišnjicu Labanove smrti na Veleučilištu Schumacher u Totnesu u Engleskoj. Schumacher se bavi održivošću i skupina se analitičara pokreta okupila kako bi odgovorila na pitanje: Kakve veze Laban/Bartenieff Movement Studies imaju s ekološkom održivošću? Otišla sam ondje zbog svog kontinuiranog interesa za okoliš. Cijelo je vrijeme kišilo... I počeli smo razgovarati o tome kako mnogi ljudi imaju malo ili nimalo vode. Na tom nam je sastanku Marylee Hardenberg pokazala video svoje koreografije One River Mississippi. Koreografija se izvodila na sedam različitih lokacija uz rijeku Mississippi i budući da su sve lokacije u istoj vremenskoj zoni, izvedbe su započele istovremeno uz pomoć radija! Mislim da je snimka i dalje na internetu. To nas je potaknulo na razmišljanje o jednom globalnom plesnom projektu o vodi, budući da voda putuje po cijelome svijetu – ona nigdje ne staje. Drugim riječima, voda koju pijemo će u nekom trenu biti u Sjedinjenim Državama, a kasnije negdje u Japanu. Smatrali smo da je ono što povezuje svijet zapravo voda – i ljudi imaju vodu u svojim tijelima, stoga smo svi dio tog vodenog ciklusa. Sve se uklapa... Prije desetak godina Karen Bradley, Marylee Hardenberg, Martha Eddy, Gretchen Dunn i ja odlučile smo pokrenuti plesni projekt GWD. Tijekom godina, Vannia Ibarguen je preuzela umjetničko vodstvo od Marylee Hardenberg, a nedavno se odboru pridružila i Natasha Alhadeff-Jones.
Godina 2021. označava desetu godišnjicu izvođenja GWD-a. Započeli smo s 25 lokacija, a u 2019. bilo je više od 150 lokacija. Nakon deset godina u upravljačkom odboru, u siječnju ove godine odlučila sam odstupiti s te pozicije. Sretna sam što se taj projekt nastavlja zahvaljujući veoma posvećenim ljudima, a mene čekaju drugi novi projekti. Jedan veliki projekt koji me čeka je prevođenje knjige koju sam napisala na njemačkom, Znanje o pokretu (Bewegtes Wissen), na engleski. Knjigu sam na njemačkom pisala deset godina i sada, deset godina kasnije, i dalje je nemam na engleskom – dakle, zaista ju je potrebno prevesti.
Kako se osjećate budući da ste na neki način vratili Labanov rad u Njemačku nakon njegova razvoja u Sjedinjenim Državama?
To mi je iznimno važno jer sam napola Njemica, a napola Irkinja te sam živjela u Sjedinjenim Državama i imam mnogo rođaka Iraca u Americi. Dakle, meni kao osobi te su dvije države važne, ali važne su i za Labanov rad. Irmgard Bartenieff, Njemica, prenijela je Labanov rad u Ameriku. Skupina u Sjedinjenim Državama okupljena oko Labanovog rada zaista ga je razvila. Sretna sam što sam se u Sjedinjenim Državama obrazovala o Labanovom radu, jer smatram da je američki duh pronalaženja nečeg novog zaista po mom ukusu. Kad sam kao dio EUROLAB-a donijela LBMS u Njemačku, to je bio povratak Labanovog rada u zemlju iz koje je potekao, ali u veoma drugačijem obliku. To je bilo vrlo dobro jer nije sasvim jasno koliko je nacizam upleten u Labanovo djelovanje, a Nijemcima je teško padao već sam pogled na njegov rad. Nakon rata njemački Ausdrucktanz je bio out, a samo je balet bio in. No, Mary Wigman je i dalje imala studio u Berlinu. Posljednji asistent Mary Wigman, Helmut Fritsche-Gotschild, bio je Amerikanac te se vratio u Sjedinjene Države kako bi predavao u na sveučilištu Temple u Pennsylvaniji. U nekom se trenutku skupina izvođača razdvojila. Christine Vilardro bila je iz jedne od dviju novonastalih skupina, a Jaxlyn Carley iz druge. One su osnovale Tanzfabrik. Dakle, moderni ples Tanzfabrika bio je uvelike utemeljen na Wigmaninom stilu. Izvodile smo „klizne plesne pokrete“ i okrete iz plesa derviša i razne druge pokrete u Wigmaninom stilu. Dakle, ta je plesna tehnika potekla iz Njemačke, otišla u Sjedinjene Države i vratila se, baš kao što je Labanov rad preko Bartenieffa otišao u Sjedinjene Države i vratio se preko ljudi poput mene. Na neki su način plesni stil kojeg sam izučavala, moja osobnost i LBMS prošli isto putovanje između te dvije države!
Nešto što bih željela, jer svi u LBMS-u imamo program na engleskom koji se izvodi ljeti u Berlinu, a to je držati uvodne tečajeve u drugim europskim državama pa i u vašoj. Držala sam mnoge uvodne tečajeve, ali trenutno razmišljam o podučavanju uvodnog tečaja preko interneta kako bih LBMS dosegao što veći broj ljudi i kako ljudi ne bi morali putovati. Upravo smo završili s izvođenjem jednog tečaja preko interneta i ispao je prilično dobro, pa će ovo biti novi izazov za mene.
Za više informacija, posjetite mrežne stranice: https://www.antjakennedy.de/
https://www.laban-eurolab.org/english/about-us/antja-kennedy/
https://www.eurolab-programs.com/teachers/
https://www.antjakennedy.de/
https://www.laban-eurolab.org/english/about-us/antja-kennedy/
https://www.eurolab-programs.com/teachers/
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 20. travnja 2020.
