Ira Seidenstein je klaun, redatelj, glumac, pisac, akrobat i još puno toga, ali prije svega, sjajan učitelj. Upoznali smo se 2019. godine u Puli na njegovoj klaunskoj radionici, ali sam, kao glumica i klaunesa, već prije toga čula samo hvale o čovjeku koji ima 65 godina i može špagu, aktivno vježba jogu, radi stojeve i ujedno je aktivan na društvenim mrežama preko kojih dijeli svoje znanje. Ira je izvođač koji je radio u najpoznatijim cirkuskim kompanijama poput Cirque du Soleil ili Snowshow Slave Polunina; učitelj koji je osmislio metodu treninga kako poboljšati maštu, kreativnost, core mechanic vještine i kako se sveukupno izvođački razvijati; podučava u Sjedinjenim Državama, Europi, Australiji, vodi radionice za glumce, baletne i suvremene plesače, redatelje i akrobate. Ira planira ponovno doći u Hrvatsku, u rujnu 2020. i napraviti dvotjednu radionicu za glumce, klaunove i izvođače na kojoj će polaznici moći razvijati svoje materijale i točke.
Možete nam reći nešto o svom djetinjstvu u Pittsburghu i mogućim utjecajima na odabir profesije?
Grad Pittsburgh u Pennsylvaniji bio je industrijski grad u kojem je živjelo puno nacionalnosti. Glavna industrijska grana bila je industrija čelika, no grad je imao nekoliko dobrih sveučilišta i više starih kazališta u kojima su se redovito izvodili poznati vodvilji i burleske. Moj otac je bio vrlo duhovit i mnogi su ga smatrali klaunom. Radio je kao putujući trgovac i čini se da je imao prilike upoznati mnoge klaunove koji su posjećivali grad u sklopu svojih turneja. Moji roditelji upoznali su se upravo zbog ljubavi prema klaunovima – na jednu Staru godinu kada su, svako sa svojim društvom, došli slušati veliki bend i gledati istaknute izvođače, osobito dva velika klauna: nastup Reda Buttonsa bio glavna točka večeri, a nastupio je i George Carl. Kad sam imao devet godina, otac me odveo da pogledam nastup The Three Stooges. Na televiziji u Sjedinjenim Državama nastupao je nevjerojatan niz izvanrednih klaunova i bilo je puno zabavnih emisija sa spektakularnim točkama. Najpoznatiji je bio The Ed Sullivan Show, nacionalni show u kojem su nastupale velike zvijezde, primjerice Elvis Presley i Beatlesi. U tom showu uvijek su nastupali i komičari/klaunovi, poput Georgea Carla. Jednom godišnje otac me vodio u velike cirkuse poput Ringlingsa ili The Shriners'.
Kakvo ste iskustvo ste imali prije otkrivanja klauna? Jeste li se formalno obrazovali u nekoj ustanovi, sami ili uz mentora?
Imao sam ujaka koji je bio mađioničar i žongler; bio sam razredni klaun i zabavljač, i zasigurno nisam bio uzoran učenik. Duboko me nadahnula životna priča Harryja Houdinija, gledao sam i film o njemu s Tonyjem Curtisom. Naučio sam kako primiti udarac u trbuh kao što je to radio Houdini! Također, imitirao sam Houdinijev trik sa vezanjem ruku i oslobađanjem. U šestom razredu sam napravio malu predstavu i izvodio trikove. Kad sam imao šesnaest godina, prijatelj mi je rekao da sam idealan za ulogu u školskom mjuziklu. Bila je to uloga Whintropa u mjuziklu The Music Man. Odjednom sam morao glumiti, pjevati i izvesti solo plesnu točku koju sam si sam osmislio jer koreografkinja nije htjela raditi sa mnom zato što nikad nisam išao na satove plesa. Tako sam počeo koreografirati.
Nakon što sam proveo četiri godine u Američkoj mornarici, započeo sam studij Humanities/Liberal Arts. Tamo sam upao u kazališnu skupinu i pohađao satove suvremenog plesa i Stanislavski Scene Study. Imali smo dvojicu nastavnika koji su bili i profesionalni glumci koji su glumili s nama. Jedan od njih Art Jennings Jr. je vikendima bio profesionalni klaun, a bio je i žongler, komičar i mađioničar. Počeo sam učiti o cirkusu i klaunovima s Dannyjem Chapmanom – autentičnim starim klaunom i pravim akrobatom. Zatim sam pošao u školu mime koja mi je bila nešto novo i funky. Samostalno sam trenirao svaki dan i počeo propitivati cijelu igru oko fizičkog teatra, mime, klauniranja. Treba istraživati i propitkivati autoritete, i raditi na svojim otkrićem.
U vašoj knjizi Clown Secret, pišete o osobnom razvoju kao osobi, umjetniku i učitelju i o metodi koja se može primijeniti za sve umjetnike. Možete li nam reći nešto više o svojoj metodi Quantum Theatre: Slapstick to Shakespeare (The Four Articulations for Performance and Theatre i Core Mechanics) i kome je namijenjena?
Quantum Theatre: Slapstick to Shakespeare je veliki koncept koji bi mogao biti ravnopravan diplomi za prvostupnike ili studiju u trajanju tri ili četiri godine. Neke vježbe iz The Four Articulations već sam ranije osmislio, a neke su mi se iznenada otkrile. Four Articulations služi kao izravan, praktični uvod u Quantum. Prve mini serije koje sam složio bile su za Core Mechanics koji obuhvaća deset ključnih pokreta unutar naprednih tehnika plesa, joge i borilačkih vještina. Za te vježbe potrebno je deset minuta. Osmislio sam ih kad sam imao 24 godine kako bih si poboljšao proces učenja u kazalištu. Funkcioniralo je! Kolege studenti su vidjeli rezultate i zamolili me da ih podučavam i otkrijem svoju tajnu. Samo šest mjeseci kasnije, ravnatelj škole Carlo Mazzone-Clementi čuo je što radimo i angažirao me da podučavam za profesionalno ljetno repertoarno kazalište. Dobio sam zlatnu priliku! Core Mechanics u sebi sadrži idealne alate za svakoga tko se bavi izvedbenim umjetnostima. Unutar toga su brojni univerzalni principi koji se mogu testirati, prilagoditi, primjenjivi na bilo koju izvedbeni rad na bilo kojoj razini. Osnovna vježba u cijelom mom radu je The Creative Twist koja se odnosi se na The Vitruvian Exercises. To se odnosi na crtež i koncept Vitruvijevog čovjeka Leonarda da Vincija koji predstavlja makrosvijet/mikrosvijet. The Four Articulations je predložak fizičkih i kreativnih vježbi koje uglavnom mogu biti podučavane u petodnevnoj radionici. Svatko ih može naučiti i svatko, čak i napredni izvođači mogu odmah napredovati i koristiti ih bezgranično kao alat. Za izvođače veterane Četiri artikulacije su osvježavajuće iskustvo i svatko može pronaći novu inspiraciju unutar sebe.
Što je to ISAAC i tko je uključen u njega?
ISAAC je kratica za International School for Acting And Creativity. To je škola koncipirana kao škola filozofije ali bez dogme. Iako postoje brojni službeni suradnici i pokrovitelji, nema pravila. Suradnici i pokrovitelji su ljudi koji su ili profitirali izravno od mog učenja ili koji dugoročno podupiru moj rad i ideje za razvoj kreativnosti. ISAAC je stara židovska riječ koja znači „smijati se“.
Tijekom karijere proputovali ste čitav svijet, ali u nekoliko ste se zemalja (Sjedinjene Države, Švedska, Novi Zeland i Australija) zaustavili na dulje vrijeme. Pronalazite li neke sličnosti između tih zemalja, ljudi, kazališta?
Te četiri moderne zemlje su prostor zapadnjačkog mentaliteta, no posvuda postoje drevni korijeni, i niz problema i kompleksnosti. Svaki narod na Zemlji je u procesu redefiniranja. U svakoj od njih sam vidio istinski sjajna velika kazališta, ali i užasno dosadna kazališta. Rekao bih, a poprilično sam međunarodno iskusan, da su šanse da vidim dobru predstavu, jedan naprama pet, odnosno da će jedna od pet predstava koje pogledam biti dobra. Tako da je Quantum Theatre: Slapstick to Shakespeare moj način da kažem da postoje određeni univerzalni principi koje se, ako se razumiju, može integrirati u prilagođenom obliku ovisno o produkciji, kompaniji, školama i s kojima se može poboljšati bilo koja produkcija bez da se mijenja estetika redatelja ili kompanije. Usput, iako je Clown Secret dostupan za čitanje, čak i preko Kindla, nedavno sam pronašao svoj neobjavljeni rukopis iz 1996. Quantum Theatre: Slapstick to Shakespeare koji trenutno uređujem i planiram objaviti. Te dvije knjige se međusobno razlikuju, ali i nadopunjuju.
Nastupali ste u dvije velike, svjetske kompanije; možete nam nešto reći o iskustvu Cirque du Soleil i Snowshow Slave Polunina?
Jako volim kulturu kompanija Cirque du Soleil i Snowshow. Nije da potpuno odgovaram profilu velikih kompanija, tako da nije bilo ni izgledno da ću dugo ostati u njima. Unatoč tome, stvarno sam volio biti dijelom tih kompanija i u objema sam imao divne kolege. Svaka velika kompanija je jako, jako komplicirana! Znam da obje kompanije rade jako puno kako bi umjetnicima koji rade za njih to iskustvo bilo ugodno i gotovo obiteljsko. Ali toliko toga ovisi o osobnosti svakog ponaosob i o kemiji između kolega koja može jako varirati. Mislim da obje kompanije imaju potpunu predanost prema publici, želju da im pruže pozitivno i prekrasno iskustvo. Naravno prekrasno je pitanje za svakog ponaosob i ovisno o ukusu u umjetnosti, kulturi i izvedbi. Za pripremu takve vrste predstava, umjetnik treba raditi s drugima mimo rada na solo nastupu. Cirque du Soleil i Snowshow su društvena okruženja i na sceni i iza scene tako da svatko treba raditi na svom umijeću i na svom ponašanju i najvažnije od svega, na svojoj toleranciji.
Osim u Cirque du Soleil i Snowshow, radili ste na preko sto predstava kao izvođač, redatelj i/ili pisac/dramaturg?
Kao redatelj, mogu uspostaviti ton ili raspoloženje ansambla. Kao glumac, moram se pobrinuti prvo za sebe. Stoga sam kao redatelj vrlo discipliniran, ali definitivno nisam kontrol-frik. Kao glumac, slobodnog sam duha i ako itko pokuša preuzeti kontrolu tog duha, bit će problema. Za bilo kojeg redatelja vrlo je zahtjevno nositi se sa promjenjivim potrebama svakog člana ansambla. Za mene je najkompliciranija uloga ostati svoj u formalnoj kompaniji, bilo kojoj, dulje od nekoliko kratkih ugovora. U klaunove sam otišao, između ostalog, i jer sam primijetio da se glumci u kazalištima često žale na redatelje iako se radilo i o redateljima koji su im pokušavali pomoći. Smatrao sam da klaun treba biti odgovoran za cijelu svoju točku ili predstavu. Počeo sam režirati kratke komade s prijateljima na njihov poziv, što me ohrabrilo, a onda i pisati tekstove, i to je bio jedan svjestan potez propitivanja odgovornosti. Dugo sam režirao sebe i kolege, npr. u predstavama Chaplin’s Eye i The Madness of King Lear. U ovoj drugoj sam iskoristio samo tekst iz Shakespearea, ali sam ga posve izokrenuo. Bilo je postavljeno kao da su svi likovi zapravo glasovi u Learovoj glavi. A onda su me napokon upitali bih li režirao i predstavu u kojoj neću glumiti…
Povijesni učitelji i autoriteti s kojima biste voljeli raditi?
Volio bih upoznati Stanislavskog, Chaplina, Keatona, Lucille Ball. Oni su bili dubinski kreativni i utjecajni u kazalištu, glumi, klaunovima, filmu. Ujedno su, koliko nam je poznato, bili pošteni ljudi, barem što se tiče radne okoline. Tu su i ostali koji su znali jako puno o klaunovima i komediji poput Carol Burnett, Mel Brooks, Woody Allen, Carl Reiner i Dick Van Dyke.
U nekim od svojih Facebook objava pišete „Ples je fizički teatar: Dokaz broj # - - -“. Smatrate li da postoji jasna granica između plesa, fizičkog kazališta, glume?
Sumnjam da mnogi ljudi koji se identificiraju s fizičkim kazalištem postavljaju granicu između sebe, predstava, kazališta, klasičnog cirkusa, plesa. U terminologiji fizikalnosti glume, najistreniraniji izvođači su: mjuzikl izvođači koji su triple threat (pjevači/plesači/glumci) i oni gotovo uvijek mogu odigrati velike klaunovske uloge u mjuziklima, i plesači s baletnom naobrazbom koji u posljednja dva desetljeća često imaju puno iskustva s nizom suvremenih plesnih tehnika. Oni su, u stvari, najuzorniji primjeri izvođača fizičkog kazališta. Mi možemo stvarati na načine na koje oni ne mogu tako da se ne trebamo osjećati posramljeno zbog njih. Mislim da takvi izvođači pružaju jako puno nadahnuća i uvida u fizičke izvedbe. Sasvim slučajno, baš jutros, gledao sam online cijelu produkciju Gustava Ramireza Sansana iz Španjolske. Njegova adaptacija Carmen je izvanredna na toliko puno razina, ali već samo zbog govora tijela u prostoru i vremenu, smatram ga jednim od najvećih redatelja fizičkog kazališta, iako je njegov glavni medij balet i ples.
U knjizi Clown Secret spominjete „fizikalnost glasa“. Što pod tim podrazumijevate?
Fizikalnost glasa za mene znači da zvuk vašeg glasa utječe na svaku stanicu u tijelu i da će on, ako postoji slušatelj, na njega automatski i djelovati. S druge strane, nisam pretjerano zainteresiran za savršeni rad na glasu. Više me zanima osoba s nesavršenom glasovnom tehnikom, ali koja je u doticaju sa sobom i izravnom vezom s kreativnošću, emocionalnim izražavanjem kroz glas, osjećaje, dušu, kao čovjek. Na primjer, crni soul pjevači iz 1960-ih i 1970-ih mogu nas toliko toga naučiti o ekspresiji fizikalnosti glasa. Nekoliko mojih vježbi, kao Cultural Singing i The Chaplin Excercise, počinje tako da pomognu osobi bilo kojeg porijekla i bilo kojim glasovnim sposobnostima, da u trenu dođe u kontakt sa sobom. Obje vježbe su dijelom svakodnevnog zagrijavanja iz Četiri artikulacije. Vrijedi spomenuti da su Chaplinovi roditelji bili pjevači i da je njegov prvi profesionalni nastup bio kad je s pet godina zamijenio mamu koja je izgubila glas i otpjevao njezine pjesme.
Što mislite o razvoju klauniranja ili o komediji općenito u današnjem vremenu? Ako na primjer usporedite generaciju Charlija Chaplina, Buster Keatona, Jerry Lewisa, Lucille Ball sa novijom generacijom poput Davida Shinera, Janga Edwardsa ili Vas ili možda čak i mlađih poput Jamesa Thiérréea?
Postoje jasne razlike koje imaju veze sa globalnom društvenom situacijom. Sjedinjene Američke Države su eksplodirale u industriji, stanovništvu, tehnologiji, prilikama. Mala seoska naselja postajala su gradovi. Stotine mjesta je trebalo zabavu i gradili su velika kazališta tako da je to bila zlatna prilika u kojoj su vodvilji procvjetali. Siromašni, neobrazovani ljudi mogli su biti marljivi i kreativni i zarađivati za život, i kako su se razvijali kroz čisti rad mogli su postati vješti zabavljači. Bilo je posla za tisuće vještih zabavljača. Milijuni ljudi su doselili u Sjedinjene Države, pogotovo iz Europe, Velike Britanije, Skandinavije. Chaplin, Keaton, Lewis su odrasli iza scene, poznavajući najviše profesionalne standarde i discipline koje su bile potrebne. Lucille Ball je imala minimalnu izobrazbu u plesu, glumi i kao model i puno poteškoća u djetinjstvu. Ali, ona je tvrdila da je njezin prvi nastup na sceni kad je imala dvanaest godina zapalio njezinu životnu ambiciju. Lewis je pričao brojne priče kako ga je njegov otac, inače svestrani zabavljač: komičar, plesač, pjevač, mentorirao čak i kad je bio jedan od najuspješnijih klaunova i filmskih glumaca na svijetu. Postoje dvije rane generacije Chaplin/Keaton, onda su došli Ball/Lewis. Keaton je mentorirao Ball i druge velike komičare/klaunove u MGM-u.
Scena suvremenog cirkusa i klauniranja je ponovno sve aktualnija. Razgovor s Irom Seidensteinom osvjetljava početke razvoja industrije zabave, kazališnih i filmskih komedija i neka ključna imena klaunova koji su obilježili razvoj profesije. Čitajte nas u sljedećem nastavku!
© Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2020.
