U Pogonu Jedinstvo 20. lipnja 2020. Umjetnička organizacija Četveroruka u sklopu Antisezone20 održala je cjelonoćno eksperimentalno-izvedbeno događanje naziva Utopija produženog ovdje i sada. Autori su DISCOllective, Tin Dožić, Teuta Gatolin, Andro Giunio, Marko Gutić Mižimakov, Lana Hosni, Vanda Kreutz, Branimir Norac, Sonja Pregrad i Josipa Štulić. U autorskom timu, uvjetno rečeno – jer se svatko bavi svojim formatom i konceptom unutar jedanaestosatne izvedbe-okoliša, prevladavaju glazbenici i novomedijaši. To je neupitno i neizbježno odredilo kakvim će se sredstvima i postupcima izvedba stvarati te koje će vrste izraza prevladavati.
Naslov sugerira ekspanziju vremena i prostora na krajnje zahtjevno bivanje u izvedbi, bilo izvođački ili gledateljski, no izvedbe u formi okoliša nisu to zahtijevale, ponajprije zahvaljujući svojoj sadržajno nenabijenoj strukturi. Prostorije Pogona te su noći postale prostori meditativnog karaktera, Velika dvorana Pogona veliku je većinu vremena bila u gotovo potpunom mraku, a svjetla koja su stoga dobila prenaglašeni značaj, uz distorzirane tonove koji bi s povremenim ubrzanjem podsjećali na deep trance instrumentale, najvećim su dijelom bili graditelji izvedbenosti.
Stoga ne čudi da je najviše ljudi tijekom Utopije zadrijemalo unutar prostorija Pogona ili izašlo van i razvijalo socijalnu dinamiku koja je nadjačala onu izvedbenu. Autori i produkcija (?) jasno pozivaju publiku: „ostanite koliko želite, boravite i odmarajte, gledajte i slušajte…“, pa je u tom pogledu ovakav projekt ostvario svoj cilj. Ovdje i sada aludira na sinkroniju vremena i prostora u trenutku koji je izuzetno neobičan, postpandemijski (jesmo li se zaletjeli s tim izrazom?). Dobar trenutak za cjelonoćnu izvedbu koja pobuđuje osjećaj vraćanja iz otuđenosti tjelesne prisutnosti drugoga, koja je pak nužna za ponovno, cjelovito utjelovljivanje samoga sebe. Ideja višesatnog bivanja s drugima u prostoru gdje je izvedba suptilna, a atmosfera nesvakidašnja, bio bi najbolji razlog za svjedočenje takvom projektu.
Forma projekta izrazito je otvorena i bez jasnih okvira te je zbog toga žrtvovala posvećeni prostor događanja izvan zbilje, u želji da ga izjednači s izvedbenošću. Izvođači i publika ulazili su u prostor izvedbe i izlazili iz njega s jednakom, svakodnevnom energijom pa je čitava Utopija, apsolutnom emulzijom izvedbenog i neizvedbenog, publike i izvođača, dobila na eksperimentalnoj važnosti, ali izgubila na izvedbenoj. Atmosfera je kroz nekoliko sati prelazila iz mračne u gotovo ezoteričnu, a otvoreni koncept koji bi trebao preispitati publiku i izvođače samo je uspostavio još jaču hijerarhiju unutar krugova za koje su ovakve izvedbe mišljene.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2020.
