Plesna scena.hr

Četiri umjetničke posvete

Uz programe: In memoriam Tomislav Gotovac (2010-2020), MMC, Zagreb, 24. lipnja 2020.; Nina Kamenjarin: re-enactment Gotovčeva performansa Straža na Rajni iz 1994. godine, Dom HDLU, Zagreb, 25. lipnja 2020.; Milan Božić: The Biggest: Antonio Gotovac Lauer, Galerija Bačva, Dom HDLU, 18.–28. lipnja 2020., uz posvetni performans na otvorenju; izložba Happ naš i druge priče, Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 5. – 20. lipnja 2020.

• Gotovčeva umjetnost paranoidnoga pogleda na svijet nastavlja se i deset godina nakon njegove smrti (25. lipnja 2010.). Naime, održane su dvije komemorativne posvete-događanja; 24. lipnja u zagrebačkom MMC centru održan je program In memoriam Tomislav Gotovac (2010-2020), uz uvodni komentar Ivana Paića uz gostovanje Darka Šimičića iz Instituta Tomislav Gotovac (uvodni komentar o Tomislavu Gotovcu) i projekciju Gotovčeva filma Kuda idemo ne pitajte (1966.) te slideshow fotodokumenata izbora umjetnikovih performansa izvedenih u Zagrebu. Što se tiče posvetnih izvedbenih performansa Zagrebu, mogli smo vidjeti fotodokumentaciju zvukovnoga objekta, akcije 100 (Fućkanje) izvedenoga na Trgu Republike u okviru 10. muzičkog biennala (u okviru programa Urbofest) 12. svibnja 1979. Nadalje, akciju Čišćenje javnih prostora (sedma akcija-objekt, hommage Vjekoslavu Freceu, zvanom „boljševik“ ili „apostol čistoće“, 28. svibnja 1981. godine, Zagreb, Galerija Vjesnik – Agencija za marketing, Trg bratstva i jedinstva 6 – današnji Cvjetni trg, to jest Trg Petra Preradovića) kao posveta Vjekoslavu Freceu, grafičkom radniku i predratnom sindikalcu. Gotovac, odjeven u improviziranu bijelu pregaču s otisnutim nazivom akcije (plavim slovima), pokupio je malom metlom i lopaticom smeće na Cvjetnom trgu. Kao što je jednom prigodom istaknuo Darko Šimičić, tom se gestom, umjetnik odredio prema vlastitom životnom i radnom prostoru i vidljivim učinio odnos pojedinca i kolektiva. Želimir Koščević u tekstu Akcije Tomislava Gotovca, objavljenom u Životu umjetnosti 1982. godine (broj 33-34), u tim Gotovčevim radovima posvećenima Zagrebu prepoznaje i etičku komponentu te navodi za akcije Prošenje (26. prosinca 1980.), Čišćenje javnih prosto­ra (28. svibnja 1981.) i Zagreb, volim te (13. studenoga 1981.) kao primjere Gotovčevih akcija „u kojima je umjet­nička procesualna tehnika govora u 'prvom licu' samo vanjski oblik iskaza one umjetničke etike što ne pristaje na rezervate, disciplinarne determinante i psihičku represiju svakodnevice“. Pogledali smo i fotodokumentaciju akcije-objekta Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, 1961., izveden simbolički 13. studenoga (petak) 1981. s početkom u podne sa znakom topa s Griča, kao deseta akcija-objekt (početak Ilice, Trg Republike, Zagreb) te fotodokumentaciju performansa Egalité, Fraternité, Liberté, Jebali te – Pad Bastilje. Naime, 14. srpnja 1991. na godišnjoj izložbi Saveza hrvatskih društava likovnih umjetnika Gotovac izvodi navedeni performans s obzirom na političko značenje datuma (14. srpnja, pad Bastilje), u skladu sa samim datumom. (Prvotan naslov performansa bio je High Noon – performance – Hommage to Glenn Miller u okviru njegova koncepta Paranoia View Art. Ratno usijanje već je dobrano počelo.)
  
  Dan kasnije, 25. lipnja (komemorativno), multimedijalna umjetnica Nina Kamenjarin izvela je re-enactment Gotovčeva performansa Straža na Rajni iz 1994. godine. Šest godina kasnije Gotovac snima jednominutni film Straža na Rajni u kojem je dodan zvuk, pjesma Lover Come Back to Me jazz pjevačice Billie Holiday, Gotovčeve anime. Naime, umjetnik nag stoji na kupoli Doma HDLU-a (Trg žrtava fašizma, Zagreb) okrenut prema I/istoku u pravcu onovremenoga neprijatelja. Performans je izveden i snimljen kao hommage antinacističkom propagandnom filmu Watch on the Rhine iz 1943. godine u režiji Hermana Shumlina, a navedeni film Gotovac uzima kao primjer pokazatelja „kako treba likvidirati njemačke nacističke svinje“. Re-enactment Nine Kamenjarin izveden je kao hommage navedenom performansu, i to u organizaciji Domina, a u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac u sklopu projekta Budućnost političkog performansa. Autorica je potpuno naga sat vremena (od 15 do 16 sati) stajala na užarenoj kupoli Meštrovićevog paviljona te pognute glave, u laganoj kretnji oko svoje osi, simbolički čuvala granice. Dok je Gotovac čuvao granice prema istoku, onovremenom neprijatelju, kako je isticao u tom svom političkom performansu, koji je oblikovao u okviru svoga koncepta Paranoia View Art, Nina Kamenjarin subvertira čuvanje nacionalnih granica u humanitarnoj krizi prema ranjenim ljudskim bićima koji trebaju ovoga trenutka pomoć. Ili kao što je izjavila iznimno etički jako umjetnica o svojoj reinterpretaciji Gotovčeva performansa: „Svjedoci smo ukidanja prava na svim frontovima. Pognute glave, gledajući u vlastita stopala, polako se okrećem oko svoje osi i propitujem mogućnosti promjene u današnjem trenutku. Veseli me sama činjenica da sada granice čuvam ja, jer je i Tomislav Gotovac jednom prilikom izjavio kako bi volio da performans izvede žena.” Znakovito je da su pored HDLU-a vijorile tri zastave Hoda za život kao metonimije stepfordskih supruga ideologije KKK = Kinder, Küche, Kirche. Odnosno kao što je umjetnica izjavila da je riječ o pognutoj glavi za razliku od Gotovčeva junačkoga kontraposta jer je kao mlada osoba suočena s ukidanjem prava na svim frontovima.
  
  Istovremeno u Galeriji Bačva (Dom HDLU, Zagreb) trajala je posvetna izložba Milana Božića The Biggest: Antonio Gotovac Lauer, koja je otvorena umjetnikovim posvetnim performansom Antoniu G. Laueru. Božić je  u okviru svoga narativnoga performansa istaknuo kako nastavlja „putem pripadnika crnog vala, koji su suprotno prevladavajućoj ideologiji i propagandističkom djelovanju državnih umjetnika i kulturnih djelatnika, osmislili jedan kritički umjetnički pravac, koji je prikazivao realan život i prešućivano tamno naličje života u 'socijalističkom raju'. Kao dragovoljac, branitelj, časnik i HRVI borio sam se protiv istog protivnika kao i pripadnici crnog vala.“ U potpuno zamračenom prostoru Galerije Bačva umjetnik nag pali svijeće (lampaše) za svaku pojedinu dekadu umrloga umjetnika, prijatelja, i kako ih pali u tom funeralnom performansu (jedino osvjetljenje u potpuno zamračenom prostoru Galerije čini svjetlost svijeća – lampaša), tako ih i predaje svakom pojedinom u publici. Na kružnom zidu Galerije Bačva fotografski su dokumentirani njihovi susreti, i to na igranofilmski način (prvo je fotografski predstavljen glavni lik – Antonio G. Lauer a onda u tom kružnom obodu od osamnaest kadrova ostali likovi), u simbolizaciji fotografskoga negativa, gdje je zamjetno da su jedino fotografije Gotovčeva pogreba postavljene uniženo prema zemlji. Umjetnik je kružni prostor Galerije Bačva uzeo kao metonimiju desete obljetnice Gotovčeve smrti; krug kao simbol koji nema kraja, simbol neprekinute priče, filmske vrpce, filmske kutije. Izgovarajući godine Gotovčeva života Milan Božić je narativno obilježavao i sve državotvorne tvorevine u kojima je Gotovac živio od Kraljevine Jugoslavije, preko NDH, Titove Jugoslavije i Tuđmanove Hrvatske u koju je prvotno i vjerovao (kako to dokumentiraju njegovi intervjui iz toga doba) a onda se ipak i srećom anarhistički odmaknuo od svih tih ideja. Zadnji konstativ tog funeralnog narativnog performansa ujedno je i posveta Gotovčevoj lacanovskoj promjeni imena i prezimena: „25. lipnja 2010. preminuo je Antonio Gotovac Lauer.“ Naime, na Rođendanskom performansu Joe G/gevera Williams 9. veljače 2005., za svoj 68. rođendan, u Galeriji Nova (Zagreb) Tomislav Gotovac obznanio je svoju promjenu imena i prezimena u Antonio G. Lauer (umjesto očeve paradigme preuzima majčino prezime). „G." kao trag očeva prezimena ostaje zbog zahtjeva državne administracije, odnosno zbog zahtjeva patrijarhalne države koja je temelj nacionalne komponente.
  
  I četvrto posvetno događanje održano je kao izložbena posveta prvom našem hepeningu pod nazivom Happ naš i druge priče (Atelijeri Žitnjak, Zagreb, kustos: Bojan Krištofić, u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac. Kustos: Darko Šimičić), pri čemu je u utorak, 16. lipnja, kustos Darko Šimičić održao stručno vodstvo kroz navedenu iznimnu tekstovnu izložbu, gdje smo same materijale (izlošci: Gotovčevi tekstovi, scenariji i sinopsisi za eksperimentalne i kratke igrane filmove, akcije, akcije-objekte, hepeninge i performanse) mogli ponijeti. Tako smo pored dokumenata o našem prvom hepeningu Happ naš (1967.) mogli pogledati i dokumentaciju Gotovčevih tekstova, upoznajući ga i kao tekstopisca. Tematološki vezano uz spomenute performanse o Zagrebu koje smo mogli pogledati u  programu MMC-a navodim ovom prigodom zapis Tomislava Gotovaca o scenariju za film Totalni prostor grada Zagreba koji je mislio snimiti kao totalni dokumentarni film, totalni dokument 1979. godine, u kojemu grad Zagreb interpretira kao ljudsko biće koje ima svoje tijelo i svoju dušu, svoj krvotok, svoje disanje… Dakle, završetak glasi: „Želio bih snimiti (fotografirati filmom) grad Zagreb na način kako pletilje pletu čipku, kako jazz-pijanist satima prebire po dirkama klavira, želio bih snimiti Zagreb na način kako pauk plete svoje mreže.“ I iako u navedenom scenariju ne spominje Krležu kao književnika, kroničara toga grada, nego navodi Šenou, Kovačića, Matoša Dabca, Majera i Zagorku, ipak zapisuje i izvodi akciju (krležijanskoga polemičarskoga naslova) Moj obračun s njima, gdje, uz ostalo, navodi: „Akcija bi se sastojala u tome, što bih ja gol (kao od majke rođen) ispisivao flomasterom pod PUN MI JE KURAC, recimo književnosti Pere Djetlića. TOMISLAV. Tako bi bile spomenute kulturne aktivnosti i imena tridesetak kulturnih pregalaca Zagreba.“ Inače, dokument navedenoga scenarija bio je prvi put izložen prošle godine na izložbi koji je isto tako priredio Darko Šimičić, odnosno Institut Tomislav Gotovac, pod nazivom Totalni portret grada. Tomislav Gotovac i Július Koller u razgovoru s Vjenceslavom Richterom (Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, Vrhovac 38, Zagreb). Završna poveznica s paukovom mrežom kao da priziva Geertzov konstativ o paukovoj mreži iz njegove definicije interpretativne antropologije – „Čovjek je životinja koja visi u paučini značenja koju je sam spleo“.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 3. srpnja 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić