Plesna scena.hr

Hoćete nešto smiješno ili nešto tužno?

Dunja Knebl: monodrama Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili Strah od kloniranja u sklopu ciklusa MAKE Love NOT WAR, Kulturni centar Mesnička, Zagreb, 2. kolovoza 2020.

• 
  
  Što se tiče etnoglazbenoga životnog putovanja Dunje Knebl, sve je započelo 1993. godine u Zagrebu, kada je sa svojih 47 godina odlučila biti, kako ona to jednostavno i srčano formulira, bez skrivanja iza ladičarskih estetskih odrednica, javna pjevačica. Tako je upravo i naslovila svoju monodramu Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili Strah od kloniranja koju je prvi put izvela 5. svibnja 1997. godine u klubu Rupa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od Rupe je, da kontekstualiziram za mlađu generaciju, jer je riječ o vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća, dvije godine kasnije (1999.) nastala isto tako kultna zagrebačka Močvara. Tako je ciklus MAKE Love NOT WAR, koji je etnoglazbenica Dunja Knebl izvela nedavno u Kulturnom centru Mesnička, varijanta njezine monodrame iz 1997. godine kojom je riječju i pjesmom pojasnila zašto se odlučila na tako, možemo reći, radikalan korak, da s 47 godina odluči biti javna pjevačica na glazbenom putovanju hrvatskom tradicijskom glazbom. Pritom je inicijalna kapisla za monodramu bio njezin dramatičan nastup na Porinu te iste godine kada joj je kao pjevačici, glazbenici bilo ponuđeno da pjeva na playback, iako je bila nominirana, zajedno s Majom Blagdan i Ninom Badrić, za najbolji ženski vokal. Organizatori te manifestacije pojasnili su Dunji s obzirom da svi te godine pjevaju na playback, mora, eto, i ona naučiti pjevati na playback.
  
  Ili kako je to Dunja te 1997. godine u Rupi ispričala u kontekstu svoje povijesti nevolja svoj zamračen nastup na Porinu kada je pjevala pjesmu Ja si jašem iz zbirke Florijana Andrašeca: „Što je loše u tome? Loše je to što sam rekla svom producentu da neću ići u Opatiju ako se mora pjevati na playback. (…) Došla sam u Opatiju na probu i Krešo (Krešo Dolenčić, op. S. M.), evo, rekli ste mi: 'Svi pjevaju na playback. Morate i Vi; pa, ne možemo, Dunja, praviti nekakve iznimke.' (…) Onda ste Krešo rekli: 'Dobro, Dunja, idite Kostadinovu, on Vam je glavni urednik.' (…) I nakon dosta izgovorenih bučnih rečenica kod glavnog urednika Aleksandra Ace Kostadinova rekli ste mi (glavni urednik, op. S. M.): ‘Je, gospođo Knebl, ak’ se ne bute navčili pjevati na playback, ne bu Vas na televiziji.’ Ja sam se tak’ uplašila da sam odlučila da dođem ovamo u Rupu. (pljesak publike) A kako sam nekad kad sam ovdje (Filozofski fakultet, op. S. M.) studirala, također (…) pjevala, onda bi se možda ova monodrama mogla nazvati Povratak u Rupu. (…) I ovaj polumrak više mi godi od onog sjaja na Porinu. Na kraju krajeva, sve je išlo na playback. A Vi ste me, Krešo, dobili riječima: ‘Joj, Dunja, znate kako smo se borili da upravo Vi otvorite Porin. Pa ovo što Vi radite – to je najbolje što nam se dogodilo od 70-ih.' I ja sam zamislila sve one koji su se borili, pa sam posustala i rekla: DOBRO. (…) Išla sam gospodinu Mladenu Škalecu s kojim sam nekada nastupala u Viet-Rocku. (…) I on je rekao: 'Pa, ovaj, Dunja, znaš – to ti je televizija' (…)“
  
  I sada, 23 godine nakon te praizvedbe u Rupi, svjedočimo njezinoj monodrami u ciklusu MAKE Love NOT WAR, što je naslovna posveta njezinom prvom javnom nastupu u predstavi Viet-Rock zagrebačkog SEK-a (Studentskog eksperimentalnog kazališta) revolucionarne 1968. godine, kada je posvjedočila da u nastupima ipak, hoćemo-nećemo, dominiraju brojna izvedbena ega, te je odlučila, njezinim riječima, da će biti ipak samo domaćica, majka, supruga i profesorica engleskog i ruskog jezika, sve do sudbonosne 1993. godine kada se osmjelila za javnu izvedbu, ili kao što bi rekla Katalin Ladik u čuvenom intervjuu u Startu iz 1981. godine s Vesnom Kesić: „Ja sam javna žena.“
  
  Vraćam se, gotovo autobiografski, u tu 1997. godinu kada sam napisala esej o Dunjinoj iznimnoj monodrami za časopis Frakcija (tada, s obzirom da je Prolog bio ugašen, jedini domaći časopis za izvedbene umjetnosti). Pod utjecajem sjajne Shoshane Felman, na Dunjinu sam etnoglazbenu monodramu bila primijenila teoriju govornih činova, a sada ću se zadržati na nekim političkim segmentima. Krenimo od početka: od američkoga djetinjstva u okviru čije je životne stanice Dunja, među ostalim, izdvojila kako je tamo sa sestrom Biljanom polazila školu gdje su svako jutro prije početka nastave učenici izgovarali zakletvu američkoj zastavi, nakon čega su pjevali američku himnu, a nakon te političke matrice uljepljivanja slušala su ta dječica paragrafe iz Biblije. Dunja je, dakako, samostalno, izvan školskoga programa i nacionalnoga prosvjećivanja, učila američke narodne pjesme, i tu se desio prvi presudan utjecaj, glazbeni susret s Burlom Ivesom iz čijih je izvedbi naučila da je dovoljno znati dvije harme te da se „s vrlo malo nota može ispričati cijeli jedan život“. Uslijedio je život u Indoneziji gdje je Dunjin otac, inače narodni heroj, dobio mjesto veleposlanika.
  
  „Mama i ja smo se bavile ikebanom i jogom jer je u Indoneziji bila samo jedna emisija – sa Sukarnovim političkim govorima; mogle su se kupiti samo političke knjige, naravno, sa Sukarnovim govorima ili ono što je dolazilo od Komunističke partije. Sestra i ja nismo imale prijatelje zato što smo bile kćerke ambasadora – nije bilo nikog tog ranga s kime bismo se mogle družiti; 99 % Indonežana jedva je imalo za hranu, a onaj jedan posto, ili još manje od toga, je bio hiperbogat. Uz to što sam učila indonezijske pjesme također sam naučila da je sve relativno. Naime, naučila sam da sve što ti je daleko, postaje ti slično. Indonežani su govorili da smo im svi mi Slaveni sa č, ć, ž, š… isti, kao što su nama svi oni s Istoka – iz Indonezije, Malezije, Tajlanda, Kine… – isti.“
  
  Slijedi treća životna stanica (svaku životnu-glazbenu stanicu Dunja je i kostimografski obilježila) za koju ovom prigodom isto tako izdvajam političku matricu s obzirom na sveopću političku glupost. U Rusiji je, kamo odlazi kao profesorica ruskog jezika na usavršavanje, uslijedio glazbeni susret s Okudžavom i Visockim, koji su tada slovili kao najveći pjesnici kantautori i koji su bili poluzabranjeni. „To znači da ih se nije moglo čuti na radiju, televiziji, ponekad je neka njihova izvedba zalutala u neki film, no, s druge strane, redovito su imali koncerte po cijelom Sovjetskom Savezu, i to u tvornicama ili pak u privatnim vilama visokih rukovoditelja SSSR-a – oni su si to mogli priuštiti. Nisu imali ploče nego su se njihovi koncerti snimali na kaziće – tada je to bi vrhunac tehnike snimanje. Svi su presnimavali te kazete i svi su znali koja je najnovija pjesma Okudžave i Visockog. I tu sam naučila da nije najbitnija produkcija nego riječ, pjesma i prijenos ideja.“
  
  I upravo nakon tog sudbonosnog susreta s izvedbama Okudžave i Visockog, Dunja Knebl otpjevala je na hrvatskom (međimurskom) i engleskom prepjevu pjesmu Došlo nam je vrieme s albuma Čuješ, golob, čuješ koju je pronašla u knjizi Pučke popijevke iz Međimurja Florijana Andrašeca 1993. godine, u ratno doba na Balkanu, kao manifestaciji lokalne političke gluposti a režiranim utjecajima izvana. Dunjinim riječima: „Iako govori o ratu 1914. godine, pjesme poput ove, koje govore o tuzi rastanka i besmislenosti rata, najjači su protest. Prepjevala sam je na engleski da bi bila razumljiva i onima koji hrvatski ne razumiju.“
  
  I etnoglazbeno putovanje tako se nastavilo od ratnih devedesetih kada su uslijedili njezini albumi (petnaest samostalnih studijskih albuma, pet vlastitih online izdanja, dva live online izdanja kao i izvedbe na raznim kompilacijama) sve do nedavnih uspješnica. Naime, zajedno s Rokom Margetom s albumom Svilarica svilu prede Dunja je uvrštena na prestižnu Transglobal World Music Chart top listu 2020. godine (za siječanj, 2020.), jednu od najznačajnijih world music top ljestvica. Time su ujedno i prvi izvođači iz Hrvatske koji su se sa svojim albumom našli na toj top listi, a prema odabiru pedesetak urednika i novinara iz cijeloga svijeta. (Listu se može u cijelosti pregledati ovdje) I na samom kraju monodrame uslijedila je pjesma Dej mi, Bože, joči sokolove, i to nakon Dunjina upita: „I na kraju, što biste željeli – nešto smiješno ili tužno.“ Glas iz publike: „Tužnooo.“ (nakon čega je uslijedio gromoglasan smijeh). Inače, dizajn CD omota većine Dunjinih albuma osmislila je njezina sestra, likovna umjetnica, dizajnerica i fotografkinja Biljana Knebl, kojoj je upravo te večeri završavala izložba Zagreb, Zagreb… u izložbenom prostoru KC Mesnička za koju je priredila radove s motivima Zagreba u raznim tehnikama.
  
  I završno donosim recept Dunje Knebl za svaki individualni uspjeh, uspjeh pred sobom samima, a ne pred drugima. Recept bez dogmi glasi:

  1. 1) Morate uvijek slušati svoje srce kod donošenja odluka!
  2. 2) Morate raditi bez sistema i uvijek ostati dosljedni svojem sistemu bez sistema!
  3. 3) Morate raditi tako da dozvolite stvarima da se odvijaju bez veze i bez veza!
  4. 4) Novac ne smije biti važan faktor kod donošenja odluka.
  5. 5) Ni u kojem slučaju ne smijete biti klon; niti vlastiti, niti tuđi!
  6. 6) Morate ostati imuni na reakciju svoje okoline koja ima neodoljivu potrebu da vam stalno dijeli savjete, a najradije bi da ste kao i svi ostali – normalni (što god to značilo).
  7. 7) Sastojak koji ne smijete nikada zaboraviti je – ljubav! Ako je vaša ljubav dovoljno jaka, ostale sastojke ovog recepta za uspjeh možete izostaviti.

  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 21. rujna 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić