Plesna scena.hr

Ideja o tijelu u letu

Intervju: Ema Crnić, plesačica i koreografkinja, u povodu predstave Bazen UO Škvadra

• U svoje dvije i pol godina postojanja, Umjetnička organizacija Škvadra se prilično uspješno smjestila na hrvatskoj plesnoj sceni. Mladenačka energija i pozitivan stav te ustrajavanje u ravnopravnom zajedništvu i očuvanju tog generacijskog zajedništva utemeljenog na studiju plesa na zagrebačkom ADU, kao temeljnom kapitalu i radnoj inspiraciji učinili su tu skupinu plesača rijetkom, snažnom i atraktivnom novinom. (Posljednja, tome bliska, entuzijastička plesna skupina bila je Terpsihora koja je djelovala nekoliko godina početkom 1980-ih, a formirala se iz jako homogene i energične generacije učenica Škole za ritmiku i ples tijekom njihove završne godine.)
  
  Pripadnost Škvadri jest neka vrsta legitimacije, ona ne isključuje osobna istraživanja, druge i različite projekte i suradnju s drugim autorima i skupinama, no istovremeno Umjetnička organizacija Škvadra vrlo mudro čuva svoj prostor djelovanja kao platformu za umjetničke projekte članova. Kako predstavu Bazen koreografski potpisuje jedna od članica Škvadre, Ema Crnić, obratila sam joj se s nekoliko pitanja.
  
  Predstava Bazen je hommage skejterskoj skulpturi SC Pool, („Glatka okrugla rupa od asfalta ispunjena je našim pokušajima“); kultnom prostoru ovog urbanog prakticiranja leta, koja je u kolovozu 2019. srušena (šest godina nakon prvog pokušaja kada su ga skejteri i aktivisti uspjeli obraniti). Ideju i koncept predstave postavili ste zajedno ti i Šimun Stankov. Što vas veže za SC Pool? Koliko sam shvatila iz našeg prvog razgovora: nije riječ samo o reakciji na ovaj brutalan čin rezanja krila letačima zagrebačkog asfalta.
  
  Šimun Stankov i ja smo u proljeće 2019. često boravili u dvorištu Studentskog centra u Zagrebu i tamo zamišljali kako bi voljeli osmisliti ulični performans sa Škvadrom baš u skulpturi SC Pool. Svidio nam se neobični, organski oblik skulpture za skejtanje i mogli smo zamisliti kako tamo istražujemo tehnologije kretanja i stvaramo plesni performans, motivirani mogućnostima koje nudi taj specifičan prostor, ali i memorija tog prostora, njegova povijest, tj. sve što se u njemu već dogodilo (kretalo). Tri mjeseca kasnije, u kolovozu 2019. prilikom istraživanja o SC Poolu slučajno nailazimo na vijest da je Pool srušen! Šokirani, odlučili smo napraviti kazališnu predstavu kao reakciju na rušenje Bazena i kao otvaranje vlastitog procesa dubljeg razmišljanja o problematici (nestajanja) prostora gdje se radi umjetnost u gradu.
  
  Citiram iz najavnog teksta: „Ideja o tijelu u letu, o osjećaju kao da nemaš težine, kao da te drži zrak, pa te pusti, pa si na tren točno u balansu koji nestane čim ga osvijestiš – kratkotrajno postignuće s dugotrajnim dojmom.“ Tehnika kretanja skejtera, kao i kod klizača ili rolera, ili plesača u kolicima, uključuje lakoću savladavanja prostora, prostorni produžetak tjelesnog impulsa i pokreta, no u skejtanju je prisutna i ta uzbudljiva želja za oslobađanjem od sile teže, tijelom koje koristi podlogu za let. Što povezuje plesače i skejtere? (Osim situacije da ostaju bez prostora…)
  
  Osim situacije da ostaju bez prostora, mi smo poveznicu između plesača i skejtera pronalazili u još puno drugih situacija: međusobno podržavanje i briga, važnost dobre energije u grupi, ustrajnost, želja za isprobavanjem i usavršavanjem, želja za dijeljenjem postignutog, želja za vidljivošću svoje umjetničke prakse u zajednici u kojoj živimo i radimo. Također, imamo osjećaj da su ples i skejtanje subkulture koje povezuju ljude ne samo na području kvarta, grada, države nego se radi o umjetničkim medijima koji su razumljivi/pristupačni cijelom svijetu i moguće ih je dijeliti sa svima.
  
  Što u ovom slučaju znači izdvojiti se kao koreograf i koliko ti je to novo i drugačije iskustvo?
  
  Za mene je proces rada na predstavi Bazen bio posve novo iskustvo bez obzira na iskustvo koje imam kao izvođačica u plesnim predstavama. Svjesna sam da sam početnik i da bih nešto naučila i razumjela o ulozi koreografkinje u projektu trebam isprobavati i eksperimentirati, a suradnici u projektu Bazen su mi omogućili upravo to. Plesačice i muzičari koji izvode Bazen su bili otvoreni, strpljivi, kreativni, radišni i taj tip podrške s njihove strane je za mene to novo i pomalo zastrašujuće iskustvo pretvorio u užitak zajedničkog stvaranja predstave. Osim toga, imala sam priliku otvoriti neka umjetnička pitanja za sebe koja ću sigurno kroz sljedeće projekte nositi sa sobom kao motivaciju za dalji autorski rad i razvijanje.
  
  Svaka od plesačica ima kao neki kratki solo, neki osobni komentar, mali ispad iz grupe u kojem su izraženi i pokreti lica, koji se čine poput tikova.
  
  Svakoj plesačici je dan prostor za solo. U svakom solu je dan prostor za vlastiti komentar preveden u kombinacije pokreta koje one biraju kao svoj odgovor na par koreografskih taskova. U svakoj kombinaciji pokreta je dan prostor za improvizaciju unutar materijala, za igru s motivima, za užitak u živoj izvedbi. 
  
  Bazen izvode plesačice Margareta Firinger, Marta Habulin, Ema Kani, Eva Kocić i Una Štalcar Furač te glazbenici Roko Crnić, Ivan Marojević i Miro Manojlović. Međusobna pažnja i osluškivanje, očita kombinacija cjelina i fiksnih točaka s trenutnim improviziranim dijelovima, uopće dinamični sklad pokreta i zvuka čine Bazen uz ostalo i iznimno zanimljivom glazbeno-plesnom sesijom. Glazbenici su okupljeni u toj postavi baš za predstavu?
  
  Roka, Ivana i Miru pratimo i podržavamo kao kolege i prijatelji već puno godina u njihovim umjetničkim karijerama. Oni čine trio samo za predstavu Bazen, a izvan predstave djeluju u raznim glazbenim sastavima: Cura i Dečko (Ivan Marojević), Porto Morto (Roko Crnić), Darko Rundek i Ekipa (Roko i Miro), Cul-de-sac (Miro Manojlović), osim toga svi imaju iskustva s radom s plesačima i svi su izvrsni improvizatori i kompozitori. Drago nam je što spoj glazbe i plesa za Bazen zvuči kao glazbeno-plesna sesija, u kojoj se glavni akteri sesije prilagođavaju jedni drugima, izazivaju se, spremno reagiranju i rade skupa. Glazba ima vrlo sličan život u predstavi kao i ples, omjer fiksiranog materijala i improviziranog je isti omjeru plesnih materijala.
  
  U Škvadrinom Bazenu su ležerno, nefiksirano smještene dvije skulpture, kao skejterske rampe, koje mekih linija i podatne forme (mijenjaju i bazu pa time i formu i pozicije u prostoru) pozivaju na igru, i unose dodatnu dinamiku. No, imala sam dojam da u svojem potencijalu transformacije scenskog reljefa nude više od iskorištenog… U kojem trenutku procesa su se pojavile među plesačima?
  
  Scenografija koje pleše, drvene rampe koje podsjećaju na skejterske rampe, rad su svestranog produkt dizajnera, biciklista, bivšeg skejtera, izumitelja Jakova Habjana koji ih je dizajnirao i izradio za predstavu Bazen. Počeli smo ih koristiti polovinom procesa na različite načine: kao rampe za trikove, kao klupe, kao elemente kojima mijenjamo scenu.
  
  Na stranici Zagrebačkog plesnog centra piše da „predstava nije trenutno u rasporedu“ pa ne možemo najaviti novu izvedbu. Što Škvadra u međuvremenu sprema?
  
  Ovom prilikom bih onda ja najavila reprize u siječnju i veljači u Zagrebačkom plesnom centru, a do tada Škvadra dogovara i priprema nove projekte koji se planiraju za 2021. – opet se radi o suradnjama s umjetnicima drugih umjetničkih praksi, s dramaturzima, redateljima, glumcima, kostimografima i glazbenicima.
  
  Veselimo se sljedećoj godini, spremamo puno toga, posvećeni našem radu i ustrajni u istraživanju što se i kako može komunicirati kroz ples sada i ovdje.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. listopada 2020.
  
  Bazen
  ideja i koncept Ema Crnić, Šimun Stankov
  koreografija Ema Crnić
  glazba Roko Crnić, Ivan Marojević, Miro Manojlović
  izvedba: Margareta Firinger, Marta Habulin, Ema Kani, Eva Kocić, Una Štalcar Furač
  scenografija Jakov Habjan, dramaturška podrška Ivana Slunjski, savjet za kostime Zdravka Ivandija Kirigin, oblikovanje svjetla Toni Modrušan, najavni video Paula Skelin, fotografije Silvija Dogan, oblikovanje plakata Marin Remić. Produkcija UO Škvadra

Piše:

Maja
Đurinović