Plesna scena.hr

Od ujednačenog sleta do autentičnog sola

Studio za suvremeni ples, Zagreb: Spektakl, kor. Irma Omerzo

• 
  
  Američki povjesničar William H. McNeill tvrdi da svoj uspjeh kao vrsta dugujemo ni manje ni više nego kolektivnim sinhroniziranim pokretima poput marširanja. Pojednostavljeno rečeno, još uvijek postojimo zbog toga što zajedno plešemo. McNeill je, naime, skovao pojam takozvanog mišićnog povezivanja (eng. muscular bonding), a ono se javlja kod grupe ljudi koji izvode unisone kretnje. Riječ je o visceralnim i emocionalnim senzacijama, nekoj vrsti euforije koju takav način kretanja pobuđuje, a posljedično, među pripadnicima grupe jača zajedništvo koje grupi povećava šanse za opstankom. Zahvaljujući zrcalnim neuronima, iste senzacije, ali u manjem intenzitetu, proživljava i publika koja promatra unisone pokrete drugih, što pojašnjava činjenicu da su takve izvedbe po ljudskoj prirodi ugodne za oko, odnosno spektakularne.
  
  U Spektaklu, novoj predstavi Studija za suvremeni ples, koreografkinja Irma Omerzo kao ultimativan primjer unisonog plesanja uzima slet. Za mlađe čitatelje, riječ je o tjelovježbenoj masovki karakterističnoj za totalitarne režime koji se njime služe kao sredstvom za reprezentaciju prividne društvene jednakosti. U povremenim duhovitim aluzijama, izvođačice formiraju frontalne ili dijagonalne linije u kojima uniformirano i odlučno ritmički izmjenjuju široke pozicije ruku, stajanje, čučanje ili stupanje, uvijek uznosita držanja, pogleda odlučno uprtog u daljinu, a umjesto šarenih marama, u njihovim rukama lepršaju bijele papirnate maramice.
  
  Međutim, autorica zajedništvo vidi i izvan unisonog plesanja pa su izvođačice Spektakla zapravo najmanje unisone. Ponekad isti pokret izvode svaka u svoje vrijeme, a ponekad svaka svoj pokret uzastopce ponavlja, pokušava usporiti, ubrzati, rastaviti i ponovno sastaviti, reinterpretirati, analizirati kroz tijelo i učiniti ga autentično svojim solom. Pokreti su dijelom preuzeti iz Studijeve arhive, što shvaćamo kada ih plesači objašnjavaju, vjerojatno citirajući arhivsku građu. Gledamo tako pokret koji je nastao kada i Studio 1962.; zatim pokret između emocije i apstrakcije; pokret nepoznate autorice; pokret koji je utjelovljenje lake točke; pokret koji je čisti jazz… Čak su i sletovi na neki način dio Studijeva nasljeđa jer ih je više puta koreografirala Tihana Škrinjarić, voditeljica Studija između 1968. i 1979. godine.
  
  Za razliku od sletova koji se odvijaju na olimpijskim stadionima, ovaj Spektakl smjestio se na prilično neuglednome platou kraj zagrebačkoga školskog igrališta Elipsa. To se nije samo pokazalo prigodnim rješenjem s obzirom na nepovoljne epidemiološke okolnosti, nego je konzistentno autoričinoj estetici. Osim što joj nisu strane izvedbe na specifičnoj otvorenoj lokaciji (predstava Meteo izvođena je 2012. na zagrebačkom Cmroku te su i izvođači u kabanicama i publika s kišobranima doslovno prkosili vremenskoj prognozi), Irma Omerzo nerijetko u svojim radovima komentira plesnu scenu. A ta je scena, poput ove lokacije, uvijek na kulturnoj margini i još se uvijek bori sa sistemskim nedostacima pa je tako jedna slika predstave posvećena nepostojećem plesnom arhivu. Kako plesni arhiv ne mogu činiti samo artefakti, nego on treba živjeti kroz tjelesno iskustvo, prenošenjem s generacije na generaciju plesača, ova predstava na neki način ispunjava i tu ulogu oživljavajući povijest najstarijeg aktivnog hrvatskog ansambla suvremenog plesa.
  
  Na kraju, činjenica je da plesna scena u nekim kritičnim trenucima opstaje i zahvaljujući zajedništvu jer samoorganizacijom nerijetko nadomješta ili nadopunjuje institucionalne potrebe. Izvođački ansambl kojeg čine jake scenske osobnosti Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić, Ida Jolić i Tea Maršanić, odjeven je tako u radne kombinezone i čizme te čas sastavlja, čas rastavlja teške željezne skele, odnosno vlastitu scenografiju. S druge strane, kostim je u suprotnosti s idejom plesa kao tijela oslobođenog rada, kakvim se u teoriji kvalificira chorus line – sinkronizirani ples veće grupe u ravnoj liniji, specifičan za spektakularne brodvejske mjuzikle.
  
  Iako će se povezivanje Studijevog nasljeđa s pitanjem zajedništva nekim gledateljima možda činiti nategnutim, predstava Spektakl zasigurno će ga suočiti s različitim oblicima spektakularnosti koji ne svode ples samo na puku, oku milu ujednačenost, kao i s 50 nijansi zajedništva koje ne podrazumijevaju uniformnost i jednoumlje, nego dopuštaju i podržavaju različitosti.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 28. listopada 2020.
  
  Spektakl
  koreografkinja Irma Omerzo
  premijera 10. listopada 2020.
  izvode: Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić, Ida Jolić, Tea Maršanić
  dramaturginja Jasna Jasna Žmak, glazbenik Stanislav Kovačić, asistentica koreografkinje Dina Ekštajn, scenograf Vanja Magdić, kostimografkinja, Zdravka Ivandija Kirigin, fotograf Jasenko Rasol

Piše:

Jelena
Mihelčić