Dobra voda naziv je izvedbene instalacije realizirane u koautorstvu koreografkinje (Zrinka Šimičić Mihanović), skladatelja (Didier Douet) i vizualne umjetnice (Marina Bauer) te plesača (Viktoria Bubalo, Zvonimir Kvesić, Ariana Prpić), koja je izvedena, kako je izvorno i zamišljena, u zgradi Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na Jabukovcu, u dva termina, od 12 do 14 sati tijekom subote i nedjelje 17. i 18. listopada 2020. Ta izvedba je treća epizoda serije radova Što nastaje? u kojoj se konceptorica projekta, plesna umjetnica i somatska praktičarka Zrinka Šimičić Mihanović prema vlastitim riječima bavi „istraživanjem pokreta kao temelja našeg spoznavanja svijeta te uspostavljanja odnosa, međusobne povezanosti i povezanost s okolišem čiji smo dio“.
Takvo gledište blisko je onome kazališnog redatelja i dramskog pedagoga Tomislava Durbešića (1928-2001), o čijem shvaćanju univerzalne društvene djelotvornosti izvedbenih umjetnosti najrječitije govori njegovo objašnjenje razlike između gledališta u kazalištu i gledališta na nogometnom stadionu – u prvom je riječ o skupini pojedinaca, a u drugom o masi. Projekt Što nastaje? usmjerava se na evokaciju introspektivne uživljenosti kod publike koju doista tretira poput bliskih pojedinaca. Njima je izvedba ponuđena kao iskušavanje mogućnosti događanja intuitivne, bezglasne i doživljajne komunikacije svih sudionika na intrapersonalnom i interpersonalnom nivou. Izvedba je stoga jednim dijelom izmještena i izvan ambicije da se sugerira samo jedan narativ ili tijek asocijacija te izvan težnje za artificijelnom izgradnjom jedinstva vremena, prostora i radnje.
Naprotiv konceptualna linija zbivanja se radije izvodi iz specifične motivacije koju ambijent odabrane lokacije pruža sam po sebi. Već u drugoj epizodi ove serije koja se pod nazivom Izvedba koja se dira održavala u dvorištu Akademije na Jabukovcu (rujan 2019.), nalazimo sve elemente pristupa oslonjenog na eksperimentalnu metodu autorski zauzdanu pročišćenim konceptualnim premisama. I tada je pretpostavljeni termin od dva sata predstavljao tek načelni uvjet izvođenja. U navođenju posjetitelja na kružni obilazak kroz dvorište oko zgrade Akademije, genius loci polazišta čini prirodni i simbolički marker: zrelo veliko stablo, razmjerno niskog debla i široko razvijene krošnje. Ono se nanovo vraća i kao odredište i kao prilika novog zbivanja. Trenutak sadašnjosti u kojemu se pomireno sastaju prošli i budući trenutak. Lišen zvučnih kulisa, koje bi narušavale tišinu zahtijevanu od strane autorica kao pravilo sudioničkog bontona.
U suradnji s akademskom kiparicom Marinom Bauer, Zrinka Šimičić Mihanović tada je izvedbeni segment koncipirala kao ravnopravno i interaktivno sudioništvo plesača i posjetitelja, koji su dijelili prostor izvedbe i koristili izvedbene instalacije međusobno se diferencirajući tek po oznaci, maramama koju su posjetitelji dobili na ulazu – ujedno i rekvizit za pokrivanje očiju u jednoj od faza izvedbe. Izvođači su svoj koreografski iskaz iznosili spontano, izvodeći kretnje u komunikaciji s vizualnim modelima pokreta koje je izradila Marina Bauer (više pročitajte ovdje), ali i u nijemoj pa i očima nevidljivoj interakciji s posjetiteljima. Cjelina izvedbe obuhvaćala je niz paralelnih, partikularnih rukavaca zbivanja. U fokus grupi nakon izvedbe moglo se čuti da je koncepcija uvođenja posjetitelja u izvedbu kao događaj koji se dijelom gleda, a dijelom oblikuje kroz njihovo tjelesno sudjelovanje, lišeno ultimativne voljne kontrole, primjerice prepuštajući se navođenom kretanju zatvorenih očiju, i na ostale posjetitelje kao i na mene doista imala snažni učinak opuštajuće introspekcije nalik meditaciji.
U popratnom letku izvedbe Dobra voda stoji objašnjenje da je naslov preuzet od toponima jedne uvale na otoku Silbi te se upućuje na lokalne inačice imena, naglašavajući da postoji nedoumica oko pravog naziva mjesta. Izvedba je smještena u suštinu odabrane lokacije Akademije na Jabukovcu, u Akt salu, baš ondje gdje je smješten interes za istraživanje i studiranje tijela kao vizualne činjenice. Međutim mjesto instalacije nije samo dvorana, nego cijeli arhitektonski korpus zgrade u kojemu se ostvaruje povezanost vanjskog i unutrašnjeg prostora. Shvaćanje zgrade i njene okolice kao sjecišta u kojemu se okupljaju i nakupljaju, povezuju i preklapaju partikularni subjektivni pogledi u nepreglednu masu ulančanih zbivanja s različitim trajanjem da bi potom ishlapili, dosljedno je iskazano kroz cijelu izvedbenu instalaciju. Obradi auditivnih, vizualnih i izvedbenih komponenti svaki od autora/-ica pristupa s gledištem čiji su motivi jasno preneseni: tu je zasićena, nečista tišina koja ne može biti predstavljena kao odsutnost zvuka (Didier Douet), tu je vizualno pročišćena slika cikličkog kretanja prirode kao oblikotvornog procesa (Zrinka Šimičić Mihanović) i tu je kritički uvid u nakupine, materijalni talog koji prirodi vraćamo kao nusproizvod aktivnosti svoje rase, smeće kao općenit civilizacijsk simptom (Marina Bauer). U cjelini izvedbena instalacija ostavlja dojam skladnog autorskog nadopunjavanja, artikuliranog višekanalnog govora koji se ususret autogenom doživljaju subjekt(iv)ne svijesti lagano rastvara, ali zadržava sadržajnu konzistentnost iskaza.
Pred vratima Akademije, dok čekamo svoj red za ulazak, od informatorice doznajemo da zvučna instalacija prenosi snimku akustičnog ambijenta zatečenog u okrilju same zgrade i njenoj okolini, snimana tijekom noćnih sati s ciljem da se eliminira višak buke. Namjera je bila snimiti tišinu, zvukove koji nisu posebno motivirani nekom aktivnošću. Iako susret sa snažnim zvučnim podražajem čiji neraspoznatljiv huk izaziva nevjericu djeluje prilično naglo, metoda poticanja i pripreme posjetitelja za uživljeno udjelovanje je izgrađeno suptilno i postupno. Prije ulaza posjetitelji dobivaju ručno napravljene blokove s listovima pak papira za bilježenje i prikupljanje svojih dojmova u obliku zapisa ili crteža, a gdjegdje u blokovima nailaze i na odabrane citate iz raznih tekstova, koji stvaraju prustovsku atmosferu asocijativnih djelića tuđih psihičkih otisaka i zanesenih refleksija.
Posjetitelji ulaze u manjim grupama, ali se konzistencija grupa brzo razrjeđuje i naposljetku gubi, jer se posjetitelji hodnicima Akademije kreću prepuštajući se samostalnoj istraživačkoj šetnji i spontanom zastajkivanju uz izložene radove studenata. Sukladno uvodnom objašnjenju prepuštaju vodstvo zvukovima, koji formiraju dinamički oslonac u šetnji opustjelim hodnicima nakrcanima odloženim rekvizitima poput štafelaja i raznih panoa do dvorane za crtanje akta gdje se odvija plesna izvedba. Na ulazu u Akt salu bijeli je zastor, iza njega je dvorana bijelih zidova ispunjena jasnim dnevnim sunčevim svjetlom, a troje izvođača nevidljivo utopljeno u rahle hrpe, nanose dugačkih vlakana sačinjenih od izgužvanih traka pak papira. Posjetitelji ulaze i izlaze u različito vrijeme, potiho i prilično nezapaženo kapaju i nestaju. Tijekom gledanja izvedbe ostaju uronjeni u zasebne ćelije tihe koncentracije, međusobno se ne primjećuju, povremeno poneko otvara blok i nešto zapisuje ili crtka.
Scenska koncepcija sačinjena je od bazičnih elemenata kao što su dnevno svjetlo, tri izvođačka tijela u kostimima zemljanih tonova i tlo prekriveno jedinim materijalnim scenografskim, ali i funkcionalnim koreografskim elementom – nanosom dugačkih papirnatih formi, poput vlakana ili morske trave. Izvanjska zvučna kulisa u tom je trenutku jedva čujna ili možda do tog trenutka već na razini podsvijesti usvojena vibracija s kojom rezoniraju i oko koje plutaju svi dojmovi o ovoj situaciji. Iz amorfnih materijalnih nanosa zgusnutih u tri hrpe postupno se oslobađa energija vrtložnog kretanja koje isprva proizvodi ugodan zvuk šuškanja, a potom u rafiniranom tempu jednoličnog ubrzavanja, to vrtloženje prerasta u huku. Ritmično kretanje masa prati zvuk koji asocira na vjetar, a prizor vizualno podsjeća na more u nemirnom širenju i razlijevanju. Prikaz mitski sažetog koncepta žive prirode na sceni je formiran kao sumarni pokretni pejzaž, u kojemu ljudska tijela dozrijevaju, sakrivena u klupku žitke materije.
Kroz postupno rahljenje nanosa vlakana u jednoličnom kretanju iz vrtloga polako izranjaju tijela plesača. Oni se nastavljaju kretati u sjedećem stavu, oko vlastite osi, po tlu u duhu nesvjesnog mehaničkog ponavljanja vrtložne horizontalne putanje, približavajući se i odbijajući poput elementarnih čestica. Izvedba se razvija kroz evokaciju arhetipskih prizora organiziranja i raščišćavanja tla, uspostavljanja vlasništva nad hrpama, borbenog nadmetanja, uspostavljanja suradničkih odnosa i brižnosti u procesima kultiviranja tla i bliskih odnosa. Plesači Zrinke Šimičić Mihanović rukuju hrpama premještajući ih, formiraju vlastite krugove promjenjiva obrisa, krugove koji se poput Rilkeovih šire ili sakupljaju, u koje se ograđuju, sklanjaju, zaranjaju. Vlakna se pretvaraju u pređu koja šušti.
Sve je na tragu sažetosti Wendersove estetike prikazivanja veličanstvenog transformativnog duha prirode, u čijoj primarnoj cikličkoj prolaznosti, u rastakanju iz oblika u bezobličnost čovjek ipak pronalazi konačno smirenje. Okosnicu formalnog koreografskog izraza sačinjavaju različite varijacije ritmičkih kružnih kretnji oko vlastite osi u slobodno postavljenom prostornom luku koji svaki plesač oblikuje za sebe, no važno jest da prizor cijelo vrijeme funkcionira kao dinamička audiovizualna slika u kojoj se mijenjaju odnosi volumena i prostora. Instalacija Marine Bauer s podnaslovom Nakupilo se predstavlja posljednju etapu razrješenja tematskog motiva izvedbe, donosi svojevrsno otriježnjenje iz stanja ugodnog mira u koji se svijest uljuljkala tijekom gledanja Dobre vode. Ispod stubišta, u uskom hodničkom grlu, na uglu nadomak izlaza iz zgrade Bauer je razapela mrežu elastičnih traka (motiv koji poznajemo iz njenih ranijih radova poput instalacije Mjesto, 2017.), kroz koju se posjetitelji trebaju probiti u kretanju prema kraju izvedbe – ili barem jednog njezinog ciklusa. U ovom segmentu, koji se gotovo mimikrijski uklapa u predmetni inventar odložen na hodnicima Akademije, dovršava se slika o djelovanju prirode i čovjeka u njoj. Sa snažnom hukom koja struji hodnicima dolaze vjesnici prirode – vjetar i more, a s kovitlanjem odbačenih stvari, ostataka koje smo prirodi ostavili svojim djelovanjem, nailazi i kaotična slutnja kataklizme.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 11. studenoga 2020.
izvedbena instalacija Dobra voda
Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Jabukovac 10
17. i 18. listopada 2020. od 12.00 do 14.00 sati
koncept i koreografija Zrinka Šimičić Mihanović, prostorna instalacija Marina Bauer, zvučna instalacija Didier Douet, ples Viktoria Bubalo, Zvonimir Kvesić, Ariana Prpić
oblikovanje papira Jelena Kovačev i studenti/ce ALU, prema motivu Marine Bauer, odabir tekstova i dramaturška podrška Dubravko Mihanović
