Plesna scena.hr

Preostalo je ispričati se

Uz dva programa land arta – Land art cirkus, Dvorac i Međunarodni park skulptura Jakovlje, 18. listopada 2020. i terenske izvedbe land arta u Obrežu Vivodinskom kod Ozlja 25. listopada 2020. u organizaciji multimedijalnoga umjetnika Alena Novoselca

• Lendartističko i novocirkusko događanje u Jakovlju u nedjelju, 18. listopada ove godine, u organizaciji multimedijalnoga umjetnika i izv. prof. art na Akademiji likovnih umjetnosti Alena Novoselca izvedeno je u sklopu terenske izvedbe umjetničko-znanstveno istraživačkog projekta Land art, Earthart, Earthworks: Z/zemlja i antropocen, koji je svoje prvo izdanje imao prošle godine u formi znanstvene konferencije u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i lendartističkih događanja na istim lokacijama – u Jakovlju i Obrežu Vivodinskom kod Ozlja.
  
  Taj izvedbeni spoj land arta i novoga cirkusa vodila je, uz Alena Novoselca kao upravitelja Land art cirkusa, Iva Peter Dragan iz Triko Cirkus Teatra sa svojim malim i velikim akrobatkinjama na svili i trapezu. Tako smo mogli pogledati uvodnu akrobatsku točku pod nazivom Najveće leptirice na svijetu (uz Ivu Peter Dragan sudjelovale su i Ivana Bešker i Josipa Kvaternik) koje su svojim rascvjetanim krilima i hodom na štulama začarobirale prilaznu aleju s divljim kestenima prema dvorcu Jakovlje. Uslijedila je točka malih akrobatkinja na svili (svilene trake padale su duž stabla u zelenoj, crvenoj, žutoj i plavoj boji) pod nazivom Leteće/svilene stonoge koje su na stablu ispred dvorca Jakovlje (s lijeve strane prilaznoga puteljka) upriličile svoju zračnu koreografiju o suživotu stonoge i stabla, svojevrsni izvedbeni stablopis. Iva Peter Dragan upriličila je iznimnu točku Krug života. To je, kako doznajem od izvođačice, studija komične tehnike koju Jango Edwards naziva Logic of Illogic. Riječ je o ritualnoj izvedbi, sa zvučnom pozadinom protoka vode, koju ću dugo pamtiti, u kojoj Iva Peter Dragan u bijeloj halji s čašom pričvršćenom na glavi (frizuri) i bočicom vode u lijevoj ruci, a na ritmičnu pozadinu Vyahriti Mantre u izvedbi Russilla Paula, donosi aforističku priču o protoku energija na Zemlji. Izvođačica balansira na akrobatskoj svili, puneći čašu na glavi vodom koja se prelijeva i po njoj, aplicirajući životni protok energije.
  
  Akrobatska skupina Vertigo Variete, koju čine tri cirkuske artistice, predstavila se wall dance točkom Paučice na bočnom zidu devastiranoga dvorca Jakovlje, spomeniku kulture treće kategorije, dok je na balkonu navedenoga dvorca bend Dada i Biciklete (bend čine Nikolina Majdak, Davorka Horvat i Iva Peter Dragan) klaunerijski-dadaistički odsvirao dada-novocirkuski program.
  
  Uz novocirkuske snage koje su navedenim točkama izvedbeno oživjele taj skulpturalni prostor mogli smo pogledati i radove Ivane Ožetski Ambijentalne instalacije od prirodnih materijala i land art slikarstvo (na kojima ću se zadržati i kontekstualno povezati s izvedbama u Obrežu Vivodinskom) kao i Priču o putujućim katalpama Nataše Hrust u izvedbi Martine Benić. Riječ je o projektu koji je započet u Vivodini u sklopu prvoga, prošlogodišnjega izdanja ovoga land art projekta, gdje je Alen Novoselec iz sjemena katalpe iz Jakovlja uzgojio mlade katalpe koje je posadio kao svoj rad u Vivodini.
  
  Naime, u rasteru preuzetom sa stolca pronađenoga u napuštenoj školi u navedenom mjestu umjetnik je posadio dvanaest katalpi. Nataša Hrust je stvaranje toga rada – migracije katalpi fotodokumentirala te je uz izvedbu priče o mladim katalpama i njihovom životnom putu u novome kraju, na stablu izložena i fotodokumentacija projekta. Prema Natašinim riječima: „Personalizirajući stanovnike s odlukom iseljenja, preseljenja, doseljenja, Katalpe govore o potrazi za sobom. Potraga kao takva ponekad je naoko posljedica materijalnog, socijalnog, emocionalnog ili idejnog nezadovoljstva, no uvijek predstavlja točke poleta prema gore, neminovno vraćajući čovjeka sebi u svom iznenađenju pronalaska neočekivanog i ispunjujućeg.“ (Restauraciju tog prošlogodišnjega projekta s katalpama Alen Novoselec uvodno je izveo ove godine u Obrežu Vivodonskom gdje je uz napuštenu školsku zgradu posadio jednu katalpu.)
  
  Tjedan dana kasnije, 25. listopada, na drugom ovogodišnjem land art susretu u Obrežu Vivodinskom kod Ozlja) mogli smo pogledati sljedeće radove: Ivana Ožetski, koja je isto tako sudjelovala i u land art programu u Jakovlju, u radu Ambijentalne instalacije od prirodnih materijala i land art slikarstvo sakupljanjem raznobojnog lišća i odvajanjem prema bojama, kreirala je oblike i stvarala kolorističke akcente u pejzažu, npr. krugove lišća zalijepljenih na gazi oko stabala, tako da je navedene halje umjetnica ovila oko samih stabala, kao svojevrsnu ovalnu skulpturu. Time su stabla kojima je opalo lišće dobila novu jesensku halju-tepihe. U svome drugome radu umjetnica je koristila prirodne materijale (pampas trava/ili neka druga pronađena na licu mjesta) kao kist ili pak kao kist-kuglu (male kugle napravljene od lika) kojim stabla svojim granama slikaju. U trećem radu umjetnica je koristila sfere napravljene od organskoga materijala (lika) obojane prirodnim bojama i prilagođene terenu: umjetnica ih je objesila o grane stabala pored dvorca u Jakovlju a u Obrežu Vivodinskom zadržavajući ih u zamrznutoj slici kao da se koturaju niz zelenu padinu pored napuštene škole. Riječ je o kristaličnim oblicima koje je umjetnica započela izrađivati 2017. godine, da bi naknadno shvatila, gledajući jednu dokumentarnu emisiju, da priroda sve oblike gradi tako da ekonomizira prostor i otpor i temelji se na nizanju jednostavnih geometrijskih oblika – geometrijskih primitiva (tetraedar, oktaedar, sfera) čijim ponavljanjem i gustim nizanjem priroda spontano gradi stabilne i čvrste strukture. Pritom je zanimljivo da u svojim sferama ponavlja strukturu virusa npr. virusa hepatitisa, a očito i (vjerojatno) umjetno stvorenoga Covida-19.
  
  Nataša Hrust radom Mikrosvjetovi u pejzažu odabrala je napušteno deblo u blizini napuštene škole, gdje je sakupljanjem odbačenih predmeta iz okoliša i prirodnih materijala kreirala diskretne i različite prizore mikrosvjetova u suodnosu s pejzažom i odabranim ambijentom (figure/bića, gradovi/civilizacije, ambijenti/scene...). U kontekstu ove pandemijske distopije umjetnica je kreirala i shvatila navedene mikrocivilizacije kao segment markosvijeta koji nam je sada reduciran, gdje možemo, ako se odlučimo, duhovno putovati i na malim prostorima, mjestima, zavisno od onoga što tražimo od fizičkih putovanja. Daljine itekako možemo otkrivati u poznatim prostorima.
  
  Ana Maria Maravić predstavila se visećom skulpturom Žongler-glava, koju je ovjesila na stablo na ulaznom puteljku ispred napuštene škole, koji metaforički označava, kako umjetnica navodi, podsjetnik da svakodnevno žongliramo s vlastitom, jedinom glavom. Inače, upravo su nekako tih dana studentice Lucija Jelić, već spomenuta Ana Maria Maravić, Sara Grubić i student Petar Koši Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba dobili Rektorovu nagradu za timski rad izveden prošle akademske godine sa svojim izvedbama u Obrežu Vivodinskom u okviru projekta „Land art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen – kulturna revitalizacija javnog prostora land art izvedbama“.
  
  Izniman rad mikroekokritike pod performativnim nazivom Oprosti mi, hvala ti, volim te kao i Proboj brane predstavio je Alen Novoselec kao izvedbeni diptih na pojasu obale Kupe koji je uništen u rasponu od otprilike 2 metra od ruba rijeke zbog negativnog utjecaja mini hidrocentrale. I kao što umjetnik u opisu rada navodi: „Razina vode se povremeno diže ta dva metra i potapa cijeli uzvodni pojas vegetacije i uzrokuje umiranje stabala i ostale vegetacije u tom pojasu. Investitor je u studiji utjecaja mini hidrocentrale na okoliš, koju je bio dužan napraviti, tvrdio da negativnog utjecaja nema. Preostalo je ispričati se, zahvaliti i iskazati ljubav prema sveukupnoj prirodi, a naročito uništenom dijelu. Uništeni pojas otprilike je mjera čovjeka (kao i njegova krivica). Liježem na tlo rasprostrt od ruba rijeke u pojasu devastirane obale i okretanjem s trbuha na leđa postupno se krećem tim pojasom, izgovarajući riječi iz naslova land art performansa: Oprosti mi, hvala ti, volim te. Veličinu željenog raspona kretanja obilježavam s dvije linije: početnom izgrađenom od suhog granja umrlih stabala i završnom-linijom posađenih biljaka koje mogu preživjeti u novostvorenim uvjetima.“
  
  U drugom radu Proboj brane umjetnik sakuplja manje trupce (koje može sam podići) uz obalu, donosi ih u rijeku i pušta nizvodno, kao trupla od kojih se uz počast i dostojanstveno opraštamo. Istovremeno pušta ih nizvodno kao simbol posljednjega otpora u kojem plove prema brani kao ovnovi koji je žele probiti i vratiti život obali. Na navedeni je problem u prošlogodišnjem land art događanju podsjetila i Zvjezdana Jembrih u radu na Kupi Crvena krpa za stablo (vidi ovdje), artivistički ističući da stabla na lijevoj obali Kupe od Kamanja do Ozlja umiru zbog nedavno sagrađene privatne hidrocentrale. (Navedena hidrocentrala svjedoči o tragovima o kojima je prije desetak godina pisala ekofeministica Vandana Shiva; o globaliziranoj neoliberalnoj opasnoj priči o prodaji domaćih izvora, s obzirom da su 2019. godine četiri izvora vode u Hrvatskoj prešla u ruke stranih kompanija: Podravka je prodala Lipički Studenac Česima, koji su prije navedene kupnje postali i vlasnici Radenske; Sveti Rok su preuzeli novi vlasnici iz Saudijske Arabije, kako je to prenio portal Šibenik News; Agrokor je morao za kredite založiti Jamnicu. Četvrti izvor – Cetinu – preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware – na pedeset godina.)
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 11. prosinca 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić