Maša Kolar plesna je umjetnica koja se za svoje zavidne karijere ostvarila kao plesačica virtuoznog tijela, koreografkinja maštovitih i unikatnih kreacija te pedagoginja velikog znanja i iskustva koje spretno prenosi na mlađe naraštaje plesača. Ples kao da joj je rođenjem nametnut s obzirom da su njeni roditelji, Branka i Darko Kolar, bili plesači Studija za suvremeni ples i samostalni umjetnici. Njezin put ka profesionalnoj plesnoj karijeri započinje u Školi za ritmiku i ples (danas Škola suvremenog plesa Ane Maletić), nakon koje upisuje Vlaamse Dansacademie u Bruggeu. Nakon intenzivne plesačke karijere nastavlja institucionalno školovanje na preddiplomskom studiju za suvremeni ples (nastavnički smjer) na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a trenutno je na drugoj godini diplomskog studija kulturologije Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Plesati započinje 1986. u zagrebačkom Kazalištu Komedija, a 1992. nastavlja karijeru u inozemstvu u Baletu Dresden gdje je 1997. nagrađena prestižnom Nagradom Mary Wigman za posebna plesna dostignuća u koreografijama Johna Neumeiera, Stephana Thossa i Matsa Eka. Bila je angažirana u Thoss TanzKompanie, Queensland baletu u Brisbaneu, Aalto baletu u Essenu; surađivala je s velikim imenima poput Matsa Eka, Maura Bigonzettija, Ohada Naharina i Marca Goeckea te mnogim drugima. Predaje suvremene plesne tehnike i repertoar kompanije Stephana Thossa na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Stockholmu i na Sveučilišnoj plesnoj akademiji u Interlochenu. Od 2017. vodi Balet HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Otkuda ples?
Od svuda! Ples je oduvijek i u potpunosti prisutan u mom životu, uopće se ne mogu zamisliti bez plesa, pokreta, gibanja, bilo kakvih vibracija. Dijete sam plesača i već sam kao mala počela učiti i čitati plesni vokabular u nekim svojim kodovima i dan danas sam opterećena time. Kada gledam predstave ili uživam neku drugu umjetnost uvijek je promatram i probavljam kroz te kodove plesa, što nije uvijek pozitivna stvar. Ali... s druge strane, zašto ne? Ples je za mene bitan. Što sam starija i zrelija postaje mi sve zanimljiviji ovaj drugi, teoretski i kulturološki dio plesa. Danas smo civilizacijski došli toliko daleko da posjedujemo svijest da bez plesa ne možemo opstati. U ovoj svakodnevici, koliko god je grozna i svedena na životne prioritete: hrana, krov nad glavom i par krpica, ne možemo se i ne smijemo odreći umjetnosti. Pa ni plesa.
Trenutno studiraš kulturologiju u Rijeci. Koji je bio poticaj za nastavak studija?
Fakultet sam upisala iz znatiželje. Počela sam studirati dosta kasno, kao i većina umjetnika koji se bave tijelom. Mi znamo da imamo rok trajanja. U kontekstu klasične suvremenosti u plesu, neoklasike, tijelo ima svoje limite, iako sve više mislim da je samo stvar u njegovoj modifikaciji. Uglavnom, počela sam studirati u svojim četrdesetima i ta glad me još nije prošla. Kada sam završila preddiplomski u Zagrebu osjećala sam se dosta prazno, to nije bilo to, to nije bio kraj. Uvijek se možeš neformalno obrazovati dalje, ali formalno, institucionalno obrazovanje pruža bolji fokus, neki luksuz; pod time mislim na preporučenu literaturu, mentorstvo i slično. Još jedna pozitivna stvar studiranja u Hrvatskoj, je činjenica da nam je studij besplatan tako da financijska strana nije upitna. Treba postojati samo dobra volja, entuzijazam i mala ambicija. Također kako sam znala da ću u Rijeci provesti četiri godine, a od pred neki dan, s 1. siječnja 2021. još četiri, upisati dalje faks je definitivno bila opcija.
Je li moguća korelacija između fakultetskog gradiva i plesa?
Da… uvijek je povezano s tijelom i pokretom. Materijali, ideje, ideologije koje mi prođu kroz ruke, štiva koja obrađujemo mogu izravno primijeniti sada i ovdje. Bez obzira što predmeti nemaju veze s plesom, u seminarskim radovima uvijek pokušavam povezati gradivo sa svojom profesijom ili pozicijom osobe koja rukovodi, upravlja baletnim ansamblom.
Dugo si plesala u inozemstvu. Imaš li neku najljepšu uspomenu: suradnju, izvedbu, koreografiju..?
Cijelo to razdoblje bilo je super. Njemačka je već tada bila meka za plesače iz cijelog svijeta. Otišla sam jako mlada, sa šesnaest godina, adolescenciju sam provela u tuđoj zemlji s kolegama koji su prolazili slično, i to je upravo bilo vrijeme moje izgradnje, formiranje osobnosti, mene kao ličnosti. Obožavam biti u inozemstvu. Kad si u svojoj zemlji, kada si u Hrvatskoj, svi te pitaju zašto se mučiš, zašto zemlji ide loše, i ti se osjećaš loše jer misliš kako si i ti razlog tomu… Kad si vani, kad si stranac radiš samo svoj posao, uživaš u prosperitetu ne razmišljajući zašto je zemlja u banani.
Zašto si se odlučila vratiti u Hrvatsku? Uzevši u obzir sve tvoje uspjehe izvan matične države odnosno karijeru sa stalnom uzlaznom putanjom, mnogima je ta odluka bila neobična. Žališ li ponekad zbog te odluke?
Da, bilo je super, ali i ta era je morala imati svoj kraj. Imala sam trideset i četiri godine, a takva vrsta plesa koja je sportski dril ima svoje godine, svoje vrijeme, a moje se bližilo kraju. Također tu su i neki privatni razlozi; Hrvatsku sam vidjela kao utočište za osnovati obitelj, za povući se iz tog svakodnevnog drila i disati, vidjeti što postoji izvan plesne umjetnosti. Koliko god je iskustvo u Njemačkoj bilo odlično, mi smo tamo zapravo samo radili. To je posao koji oduzima sve tvoje vrijeme, čak i ono koje imaš slobodno, kad si kod kuće. To je vrijeme za saniranje tijela, povreda i mentala. Ne žalim što sam se vratila. Uvijek mogu ponovno otići.
Kako je bilo plesati, raditi, preživljavati nakon povratka? Postojala je i još uvijek postoji velika razlika naše plesne scene spram, primjerice, srednjoeuropske. Koliko je trajala tvoja ponovna prilagodba hrvatskim standardima?
Povratak u Hrvatsku je bio nova faza života, a istovremeno i šok. Bila sam godinu dana u Hrvatskoj, nakon čega sam ponovno otišla u Italiju, plesati u kompaniju. Nedostajala mi je struktura, svakodnevni rad… U Hrvatskoj ideš iz projekta u projekt, sav si razbacan, razvučen, ne možeš se ničemu adekvatno posvetiti. Radiš sto tisuća stvari istovremeno, što mi se i svidjelo, ali je i zamorno. Nedostajala mi je disciplina koju možeš dobiti samo ako imaš rutinu. Ali... ponovno sam se vratila i počela se baviti koreografijom, pedagoškim radom i to me obuzelo. Također, oduvijek sam bila u ustanovi, i u inozemstvu i u Hrvatskoj. Kada živiš od ustanove, a svoj projekt radiš uz to ne misleći hoćeš li biti plaćen ili ne, to je potpuno druga vrsta slobode. Protivnik sam iskorištavanja ustanova da se čovjek uhljebi, prima plaću za nerad. Moji plesači moraju odraditi svoju plaću, ja odrađujem svoju plaću. Kod nas je kriva percepcija ustanove. Često se kritizira kako je to udomljavanje hrpe neradnika i mislim da se moramo boriti protiv takve slike koja svima šteti.
Na hrvatsku scenu se vraćaš plesački u predstavi Maraton Mirjane Preis (2007.), no tvoj je povratak zapravo obilježen s više vrlo pamtljivih i za hrvatsku plesnu scenu značajnih koreografskih radova. Prvenstveno, riječ je o dva dueta koja si radila u autorsko-izvođačkom partnerstvu sa Zoranom Markovićem: BoNeT (2009.) i The Morning After the Night Before (2010.). Zoran i ti ste definitivno svojim dolaskom donijeli svježi, visoko tehnicirani kinestetički potpis. Kako je ovdašnja publika prihvatila predstave s obzirom na njihovo odstupanje od više-manje konceptualnih radova hrvatskih koreografa, koji su bili na granici s performansom?
Hrvatska plesna scena je za mene tada bila novum. U prvih nekoliko godina isprobavala sam se putem različitih suradnji kako bi profilirala svoj umjetnički sukus. Moje tadašnje radne navike bile su u sukobu s postojećim radnim uvjetima hrvatske plesne scene. Sjećam se da sam često bila u strahu hoću li pronaći adekvatne alate i zadržati postignutu kvalitetu tehničke izvedbenosti te se istovremeno kapacitirati novim poetikama. A hrvatska publika se vrlo brzo prilagodila mojim kompetencijama i potencijalima, te mi svojom povratnom kritikom pružila poticajno i kreativno ozračje.
Neobično je da su vam predstave izašle u produkciji Gradskog kazališta Sisak?
Gradsko kazalište Sisak i njegov tadašnji ravnatelj, dramski glumac i režiser Jasmin Novljaković bilo je u potrazi za suvremenim domaćim koreografima i koprodukcijskim partnerima. Zajednički smo ostvarili dvije rezidencije, izvedbe i gostovanja na najvišoj mogućoj produkcijskoj i umjetničkoj razini. Suradnja s Gradskim kazalištem Sisak, Jasminom Novljakovićem i njegovim timom ostala mi je u najljepšem sjećanju.
Od 2017. godine si ravnateljica riječkog Baleta. Može jedan rezime rada s tim ansamblom?
Početak je bio krvav, pun upitnika i tjeskobe. Dođeš na nepoznati teren, u kolektiv koji se zna od prije, koji je izgradio neki svoj identitet i sada ti kao neko strano lice moraš izgraditi novi identitet s njima. U to vrijeme ansambl je bio generacijski išaran; bilo je starijih plesača koji su došli u godine u kojima se jednostavno ne mogu aktivno i vrsno baviti baletnom umjetnošću. U Hrvatskoj još nije riješeno pitanje beneficiranog staža. Što s ljudima koji su profesionalni baletni umjetnici, koji nemaju ni godine niti staž za starosnu mirovinu, ali im dob i tijelo više ne dopuštaju bavljenje baletom? Suočavanje sa svojom nemoći da taj problem riješim, i spoznaja da je taj problem kočnica napretka ovog ansambla, ubijao me u pojam. Na sreću u toj prvoj sezoni je bilo nekoliko praznih mjesta pa sam ja dovela pet plesača izvana. Oni su se vrlo brzo integrirali u ansambl i tako je to krenulo. Prošle godine smo uspjeli napraviti unutrašnju reformu; stariji plesači koji su bili pred penziju, ili su otišli na druga radna mjesta ili su otišli u prijevremenu mirovinu. Došlo je par novih kolega. Mali smo. Sedamnaest plesača plus jedna studentica na Erazmusu koja je ovdje godinu dana na usavršavanju; završava akademiju u Rotterdamu.
Repertoar više naginje prema modernom, nego baletu. Dijelu publike je to odlično, dok vam drugi baš to zamjeraju?
Sedamnaest nas je. Ta brojka ne dopušta rad bilo kakvog klasičnog repertoara. To je od početka bilo jasno. Kada sam napravila istraživanje što je snaga riječkog ansambla, to definitivno nije bio klasični repertoar. Uz deset godina vodstva Staše Zurovca nije bilo za očekivati da se ovaj ansambl profilira u klasičnom baletu kao na primjer zagrebački. Ali to ne znači da Rijeka nije imala zanimljivu putanju. Mi smo se usmjerili na interpretaciju klasika, ali s drugim pristupom. S pametnim repertoarom se može privući publiku, ali ona također mora shvatiti da baletna umjetnost ima pravo biti suvremena i ima pravo biti jezik koji progovara o svakodnevici. Mislim da je to razlog ovom repertoaru. Također riječki ansambl mi se činio jako zanimljiv baš po tome što nije specifičan baletni ansambl, u zadnjih deset i više godina koliko ih ja pratim i mapiram da postoje. Naravno da su oni radili klasične odnosno neoklasične balete, ali to je uvijek bilo u nekoj međuigri između suvremenog i klasičnog. I to mi se dopalo u Rijeci. Pretpostavljam da je ansambl slika i prilika liberalnog duha koji je postojao u gradu već prije. Što se tiče veličine ansambla, kad uspoređuješ situaciju institucionaliziranog plesa u Hrvatskoj s europskim zemljama, s Njemačkom na primjer, u njoj je već godinama prisutna postojanost velikih, srednjih i malih ansambla unutar gradskih i nacionalnih kazališta. I svi oni jako lijepo rade, imaju svoju publiku. Naravno manje grupe ne plešu klasiku, ali izvode plesne predstave. Također to omogućava da edukativne institucije koje obrazuju mlade plesače pronađu partnerstvo s tim ansamblima i svojim studentima osiguraju radni prostor.
Nakon komornih formi sola i dueta (Alie, Trijade, Merry Christmas for Naughty Kids, The Memory of Water.. ) Maša Kolar je dobila priliku za velike koreografije. Za HNK u Zagrebu i Rijeci postavila je Ravelov Bolero, u HNK Ivana pl. Zajca još i Macbetha i nedavno Čipku. Kako pristupaš koreografiji? Postoje li neki rituali, obrasci po kojima radiš, strategije koje primjenjuješ u stvaralačkom procesu?
Kada razmišljam o koreografiji uvijek proživljavam neke traume i crnilo. Kada znam da nešto moram kreirat uvijek me hvata panika: ,,Hoću li smisliti nešto novo? Kako će to biti?" Sada je taj osjećaj još intenzivniji zbog cijele ove situacije, neizvjesnosti… ali čim krenem u akciju, u proces i rad koji je uvijek kreativan sve se homogenizira i uspijem prevladati strah i paniku. Isto tako kada imam literarno djelo kao predložak lakše je, djelo te vodi, daje ti strukturu. Imaš mentorstvo književnika koji je to djelo napisao. Kod drugih stvari više je to tabula rasa. Tipa Čipka. Ali ja nikada ne radim sama, uvijek imam suradnike tako da na kraju to nije samo moja koreografija, nego djelo autorskog tima. To isto pomaže jer odgovornost nije samo moja, bez obzira što ja to potpisujem. Pomaže ne biti sam u procesu.
Također ja koreografiju nisam osjetila kao nešto primarno što moram raditi. Ona je došla kao nastavak karijere. Dok sam aktivno plesala nisam koreografirala, no kada sam prestala plesati tražila sam ono što je srodno tome i to je prvotno bio pedagoški rad. Deset godina sam vodila satove djeci i omladini u ZKM-u te sam morala koreografski djelovati i za svaku grupu osmisliti dvije koreografije koje su se izvodile dva puta godišnje i tu sam se pomalo oslobađala. Upravo zato što se to plesačko tijelo počelo baviti pedagogijom i koreografijom, ta koreografija nije izlazila iz mentala, nego iz tijela. Bez obzira što ja te stvari nisam plesala, morala sam ih iskusiti u sebi, svom tijelu. To sada dolazi na naplatu jer nisam razvila instrumentarij i mehanizme da koreografiju razvijem na drugi način. Ona još uvijek prolazi kroz moje tijelo, međutim ono je s godinama ograničeno, ima svoje limite, više nije toliko fleksibilno da može istraživati neka neistražena mjesta. I možda je to jedan od razloga zašto mislim da se i ta epizoda bliži kraju. Ne vidim sebe još dugo u koreografiranju. Mislim da je vrijeme za umnije bavljenje plesom.
Što najviše voliš u svom poslu?
Volim rad s ljudima, mislim da to oslobađa. Rad u dvorani s ljudima koji se bave onim što vole, intimnost rada s plesačkim umovima… to je stvarno prelijepo i u tome uživam.
Je li trenutna situacija s koronom utjecala na tvoju radnu motivaciju?
Na radnu motivaciju puno, na rad ne. Bili smo nekoliko puta u karanteni. Prva karantena, kada je cijela država bila u lockdownu nam je svima godila; odmorili smo se od svega, plesači su iskoristili vrijeme za sanaciju povreda, što psihičkih što fizičkih. Kada smo ponovno krenuli imali smo dodatnu injekciju motivacije. Izveli smo Čipku u dva tjedna. No zanemarila sam predviđanja da će jesen i zima biti kritične, bila sam previše optimistična. Super smo krenuli u rujnu, imali smo nekoliko turneja s Čipkom i Plamtećom vodom po Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Ali onda smo imali dvije samoizolacije, a u međuvremenu konstantna strepnja i strah hoće li se netko zaraziti. Nisu plesači imuni na takva psiho-fizička stanja. Nije bilo ugodno niti njima niti meni. Stalno sam mijenjala raspored i još uvijek ga mijenjam, što mrzim. Neizvjesnost je uplivala u sve pore svakodnevice, u poslovno i privatno. Ali nema druge, nego da radimo s tim. Nismo otkazali puno predstava, a i te otkazane ćemo uskoro izvesti. Predstave su pokazatelj učinka baletne kompanije. Također programacija sezone je bila s tom mišlju pandemije. Nisam planirala pet premijera jer sam bila svjesna da će možda jedna biti moguća. Tom pripremom sam stvorila konstrukciju da se osjećamo manje-više uspješnim.
Pogled na plesnu scenu?
Većina plesne scene je centralizirana u Zagrebu. Epidemija je usporila tranzicije i putovanja zbog čega sam malo izgubila osjećaj da sam u žarištu plesne scene, da znam što se događa. Teško mi je reći što se događa, ali s druge strane znam da je cijela scena malo zaspala. Žudim za gledanjem predstava. Želim gledati velike predstave, kolektivne predstave. Dosta mi je sola i dueta. Potrebne su mi umjetnički velike predstave, veliki kolektivi, da vidim što se može. Inače ćemo svi izgubiti sposobnost za rad s velikim grupama ljudi. Struktura grupa, kanoni, repeticije, to su alati koji se ne koriste zato što svi rade sola i duete. Puno ljudi se bavi nekakvim polu fizičkim istraživanjem plesnosti s teorijama, što je super, ali vi mladi koji imate ta sposobna i moćna tijela... bilo bi lijepo vidjeti što se s tim tijelima može, što možete pružiti sada, a nećete moći za deset, petnaest godina. Drugim riječima, želim gledati novostvorene umjetničke identitete i kolektive koji su spremni na eksperiment, inovaciju i rizik. Želim gledati plesnu scenu koja nije odustala od publike. Želim gledati plesnu scenu koja ne napušta ambiciju daljeg povećanja zanimanja publike. Želim plesnu scenu koja zna štititi i širiti ugled naše umjetnosti unutar tih novih konstrukcija društvene zbilje.
© Katarina Barešić, PLESNA SCENA.hr, 21. siječnja 2021.
