Matea Bilosnić, mlada plesačica i koreografkinja iz Zadra započela je plesati s trinaest godina u Zadarskom plesnom ansamblu kod Sanje Petrovski, da bi učenje nastavila u Austriji na Salzburg Experimental Academy of Dance. Nakon diplome surađivala je s plesnim kompanijama u Hrvatskoj i Sloveniji, a danas je i umjetnička asistentica na ADU na kolegiju Scenski pokret. Zanima je koreografija, multimedija, glazba... Na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta njena prva grupna autorska predstava Gozd u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla nagrađena je u kategoriji za najbolje koreografsko ostvarenje u plesu, što je bio izravan povod da pozovemo Mateu na razgovor kao gošću na kolegiju Povijest hrvatskog plesa na Plesnom odsjeku ADU u Zagrebu.
Nagrada hrvatskog glumišta posebno važna jer je i prva nominacija i prva takva nagrada Zadarskom plesnom ansamblu, skupini koja upravo obilježava 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Riječ je o ansamblu (i umjetničko pedagoškom radu Sanje Petrovski) u kojem si i sama usvojila svoje prve plesne korake. Kako ti je bilo u ulozi koreografa u ansamblu u kojemu si i sama počela plesati? Koliki je utjecaj Zadarskog plesnog ansambla na tvoj koreografski i izvođački rad?
Bilo mi je apsolutno sjajno! U dvorani u kojoj smo radili i sama sam počela plesati te se u njoj osjećam kao kod kuće, a članice ansambla su mi i kolegice i prijateljice. Taj novi oblik suradnje započeli smo na Pjesmi protiv žena koju je koreografirala Sanja Petrovski, a ja sam asistirala, i tu sam prepoznala potencijale odličnih plesačica i došla na ideju da i sama koreografiram. Pitala sam Sanju mogu li, a ona kao i inače, uvijek srdačno dočeka naše kreativne ideje. Zahvalna sam jer smo strpljivo i predano radile i razvijale povjerenje u sebe i u proces. Utjecaj Ansambla na moj rad je svakako prisutan, ponajviše mislim da se očituje u otvorenosti spram različitih formi izvedbenih umjetnosti koje smo u radu sa Sanjom uvijek njegovali.
Međunarodni plesni festival Monoplay održava se u Zadru od 2009. Pokrenut je baš radi tebe, kao podrška nastavku tvog plesnog školovanje u inozemstvu. Prije samog festivalskog programa, održavaju se STREAM Zadar plesne radionice.
Ponosna sam na Monoplay – kako se u manjoj sredini kao što je Zadar uspio isprofilirati u međunarodni festival suvremene solo izvedbe. Neizmjerno mi je drago da je u desetak godina uspio napraviti takav korak jer je postao neizbježan dio zadarskog kulturnog ljeta te je postao relevantna opcija van Zagreba kao centra prema kojem prirodno sve gravitira. Mislim da okruženje igranja predstave utječe kako je izvodiš, ali i kako je percipiraš. Nadam se da će to nadahnuti i druge manje sredine. Ali treba ti deset godina i šačica volontera da napraviš nešto…, uz još onih Sanjinih dvadeset prije! Radionice i sam festival idu jedno uz drugo i mjesto su susreta profesionalnih i budućih plesnih i izvedbenih umjetnika te plesnih entuzijasta. Ugošćujemo pedagoge i umjetnike koji su nam inspirativni i koje smatramo relevantnima za trenutni kontekst.
Diplomirala si na Salzburg Experimental Academy of Dance. Što ti je ostalo u sjećanju vezano uz audiciju i vrijeme provedeno na akademiji.
Kada se sjećam vremena provedenog na akademiji prva stvar koja mi se javi jest razvijanje tolerancije spram drugih kultura. SEAD je multikulturalna zajednica plesača na kojoj je oko stotinjak studenata iz svih dijelova svijeta i to stvara posebnu atmosferu. U četiri godine koliko je trajao studij bila sam izložena različitim jezicima, kulturama i pogledima na svijet te me to obilježilo kao osobu i kao izvedbenu umjetnicu. Provesti vrijeme izvan svoga stalnog okruženja vrijedno je i edukativno iskustvo koje uvijek toplo preporučam. Najviše traga na meni je pedagoški ostavila Libby Farr pedagoginja baleta za suvremene plesače. Ona ima izrazito razrađenu metodiku te me naučila kako pedagoški pristupiti radu s ljudima. Uživala sam u radu s koreografom Martinom Nachbarom sjajnim pedagogom kontaktne improvizacije. Bilo je fantastično raditi s Jozefom Frucekom i Lindom Kapetaneom iz Rootless Roota… Svakih pet tjedana izmjenjivali su nam se razni pedagozi što je zahtijevalo pozornost i fizičku spremu jer je znalo biti eklektično. Svakako uzbudljivo iskustvo!
Na Monoplayu 2013. si se predstavila solom This is you? u kojemu pronalaziš inspiraciju na koncertu na kojemu masa ljudi pleše i headbanga?
To je prvi solo koji sam napravila nakon što sam diplomirala i to je bio čisti, klasični bunt spram akademskog obrazovanja. Headbanging mi je bio je jako zanimljiv kao fizički pokret i kao fenomen te sam uzela taj motiv i razrađivala ga. U tom periodu života i rada bilo mi je potrebno inzistiranje i iscrpljivanje jednog motiva. Inspirativna mi je bila energija mase koja se javlja na koncertima i kako se to translatira u solo izvedbu.
Surađivala si sa plesnim kompanijama poput ZPA i En Knap Group. Istakla si se u predstavama Anything ZPA i Dark Union En Knapa. Kako je došlo do suradnje? S kojim si još kompanijama surađivala i kakva su tvoja iskustva rada u kompanijama?
Prva suradnja nakon završetka akademije mi je bila sa Zagrebačkim plesnim ansamblom u predstavi Anything, potom sam surađivala sa Studijem za suvremeni ples, pa sa umjetničkom organizacijom 21:21. Nisam ulazila u kompanije jer mi se u tom trenutku to nije učinilo kao opcija, kao moje pleme. Radila sam i sa BADco.-om, Martinom Granić, Anom Mrak, te svoje autorske radove... No, nedostajala mi je neka druga perspektiva, pa nakon što sam saznala za audiciju za kompaniju EnKnap u kojemu je plesala moja bliska prijateljica Lada Petrovski otišla sam u Sloveniju. Prošla sam audiciju i bila sam tamo dvije godine. Zbog umjetničkog neslaganja izašla sam iz kompanije, ali zahvalna sam jer sam upoznala Josefa Nadja i radila repertoar Trishe Brown te imala iskustvo turneje sa predstavama. Iskustvo rada u kompaniji mi je iskristaliziralo da sam prvenstveno autorica i koreografkinja te da najbolje funkcioniram u autorskom radu.
Predstava Gozd u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla osvojila je publiku i kritiku svojom preciznošću, izražajnošću i zajedništvom. Kako je predstava nastala i u čemu pronalaziš inspiraciju?
Predstava Gozd je ritual nadahnut izmjenom ciklusa života i smrti. Podnaslova je danse macabre što je srednjovjekovna metafora koja upozorava na čovjekovu smrtnost, u prijevodu: ples smrti. Predstavu odlikuje zajedništvo i repeticija, a nadahnuli smo se artefaktima preostalima iz starih civilizacija na kojima su prikazi plesa, arhetipskom simbolikom te smo s time na umu istraživale pokret stvarajući autentičan, začudan, jasan i precizan plesni jezik. Željela sam ispričati priču o životu i smrti, o početku i kraju kroz pokret, a da nije pantomima, napraviti predstavu koja je maksimalno plesna, a posjeduje radnju tj. dramaturški jasnu liniju. Tražili smo što začudnije materijale koji su nastajali kroz improvizacijske sesije inspirirane vizualima koje sam donosila na probe. Vrijeme mi je jako bitan faktor u stvaranju, radili smo skoro pola godine sa pauzama. Kamerom sam bilježila trenutke kreacije plesačica koje bi onda probale rekonstruirati. Bitno mi je da iza svakog pokreta stoji misao, postoji jasna intencija i razlog zašto se nešto događa. Radim vrlo intuitivno, ulovim se za ono što mi zapne za oko, a kasnije, kroz rad pronalazim racionalno opravdanje za taj odabir. Glede nadahnuća za tu predstavu treba spomenuti knjige: Ane Maletić Povijest plesa starih civilizacija, Marie-Gabriele Wosien Sacred Dance: Encounter with the Gods te filmove The Color of Pomegranates Sergeija Parajanova i Kurosawin The Dreams. Slikarstvo mi je inače veliko nadahnuće, u ovom slučaju francuski nadrealizam i srednjovjekovne kršćanske ikone. Od ostalih vizualnih referenci tu su i ilustracije iz Nürnberške kronike koje su mi bila nadahnuće za kreiranje vlastitih ilustracija i gotičkog fonta za programsku knjižicu.
Što te najviše zainteresira kod izvođača i što misliš što je tvoj specifični koreografski pečat?
Volim raditi s izvođačima koji se ne plaše iskušati nove stvari i koji imaju želju ne samo za plesom nego možda i za tekstom, sviranjem instrumenta koji ne poznaju, mulitmedijalnošću.. Zanima me hrabrost. Volim izvođače koji imaju jak fizički potpis. Zanima me i autentičnost, ali povrh svega odvažnost da se proba nešto u čemu nisam dobar. Npr. Filipa Bavčević je završila osnovnu glazbenu školu za violinu i zna svirati klavir. Nikad nije svirala harmoniku, ali je pristala kad sam je pitala hoće li probati. Harmonika koju svira u Gozdu je stara i pola tipki ne radi, pa je Filipa na temelju toga napravila melodiju. Prepreka je poticaj... Što se tiče koreografskog pečata, nije mi važno kojim ćemo stilom plesati ako imam jasnu ideju i znam što želim reći, stil se u jasan kontekst uklopi. Forma i sadržaj su mi jednako bitni i međusobno se nadopunjuju. U radu sa Josefom Nadjem naučila sam da uvijek treba postojati kontra, da se nešto može odbiti od nečega, minimalno dva scenska elementa koji se suprotstavljaju u svojim različitostima i tako kreiraju napetost, trenje i uzbuđenje kako izvođaču tako i gledatelju. Nadj nas je uputio na intuiciju kao primarno osjetilo u umjetničkoj kreaciji. On kao da nema ego; s njime je prekrasno raditi. Na jednoj probi mi je rekao nešto što mi je ostalo kao fantastična zagonetka: „Zamisli da s jednim pokretom možeš ispričati cijeli svoj život.“
Na ovogodišnjem Monoplayu predstavila si solo Klown u sklopu kolaborativnog triptiha Ab Ovo. U ulozi Klowna pjevaš, plešeš, govoriš, produciraš glazbu... Čime se sve baviš?
U Gozdu sam htjela istražiti princip što znači biti suvremena plesna koreografkinja, a Klown je komentar na mene samu kao plesnu koreografkinju. Klown je koncipiran kao kabaret za vanzemaljca koji je u potrazi za smislom. Nastavljajući se na priču arhetipa, ovdje me nadahnuo arhetip dvorske lude i klauna. Istraživala sam kako progovarati o meni izrazito bitnim temama s maskom klauna dok pjevam i plešem. Predstava je potraga za smislom kroz adresiranje problema mentalnog zdravlja, stvari koje primjećujem da se događaju meni i mojoj generaciji koja se rodila prije interneta, ali smo s internetom u formativnim godinama odrasli. Mislim da ta potraga za smislom mojoj generaciji (a možda i mlađoj) dolazi upravo iz te problematike odnosa stvarnog i virtualnog svijeta te je predstava i komentar na sve veću upotrebu umjetne inteligencije u svim aspektima života bez da se taj način uporabe propita. U Klownu se postavljaju pitanja: Who am I? Where do I come from? Why are we here? What is truth?, a kako to govori klaun – zabavljač kojeg se ne shvaća ozbiljno, to meni pruža mogućnost da budem maksimalno ozbiljna. Samim time zanimljivo mi je i uzbudljivo što sve može pružiti maska i već postojeći arhetip suprotstavljen sadržaju o kojem progovara. Bilo mi je bitno da je predstava vizualno elaborirana. Kostim, glazbu i tekst napravila sam sama. U Klownu sam si postavila veliki kreativni izazov. Inače se bojim javnih nastupa, ali sam shvatila da što više zadataka izvršavam istovremeno zaboravim na sebe, na to tko me gleda i što tko misli i to sam si uspostavila kao jedan od principa izvedbe. Glazba me oduvijek zanimala, a nisam mogla pronaći zvuk koji bi mi točno odgovarao pa sam shvatila da to moram sama napraviti. Najbolje učim dok radim, volim biti u akciji. Htjela sam se izazvati u dramskoj predstavi – Klowna tretiram kao takvu. Ples je ovdje u službi entertainmenta pa tako i u predstavi kažem: „Let's relax with some contemporary dancing.". Tu su izražene sve moje kreativne izvođačke želje: želim svirati, pjevati, igrati se, glumiti… taj ću si izazov postaviti sama jer to nitko drugi neće napraviti za mene! Bio mi je izrazito stresan, ali istovremeno i zabavan taj proces preuzimanje potpune izvođačke i autorske odgovornosti. Ako mogu nešto preporučiti to bi bilo učenje rada na nekakvom softwearu jer otvara puno veće mogućnosti kreacije. Živimo u vremenu u kojemu skoro svaki tehnički problem ima rješenje koje možemo pronaći u tutorialu na youtubeu. Došlo je do potpune demokratizacije znanja.
Glazbu za Klowna, Gozd, I don't know her... potpisuješ umjetničkim imenom Meteo? Kakvu glazbu stvaraš? Kakvu glazbu slušaš?
Slušajući glazbu pokušavam pokriti što veći spektar; od povijesno obilježenih klasika do pjesama koje su jučer izdane. Bitno mi je razumjeti što se danas u glazbi producira i kakve trendove postavlja upotreba softwera za glazbu. Nemam problema sa žanrom. Trenutno slušam zadnji album od FKA twigs, Phillipa Glassa, Posvećenje proljeća Stravinskog i Rihannu. Potpisujem se „Meteo“ u svim djelatnostima za koje nisam službeno obrazovana. To mi pruža odmak i slobodu u radu. Meteo je lik, avatar koji producira glazbu, radi filmove, snima i kroz koji se mogu distancirati od svoga rada. Ime je nastalo sasvim slučajno u EnKnapu kad sam imala prvu izvedbu, a produkcija je napravila tipfeler i napisali su Meteo što je nama plesačima bilo jako smiješno. Na kraju su me svi u kompaniji krenuli tako zvati i ja sam to prihvatila kao još jedno ime. Meteo na francuskom znači vrijeme. Glazbu koju stvaram opisala bih kao apokaliptični dance pop.
Zanima te i filmski medij. Nedavno si s Ladom Petrovski Ternovšek imala premijeru svog prvog eksperimentalnog filma.
Film More Mora je kratki eksperimentalni plesni film koji stilizira noćne more. Glazbu sam radila ja u kolaboraciji sa Josipom Kresovićem koji je također samouki glazbenik na violini. U filmu igramo Lada Petrovski Ternovšek, Gilles Noel i ja. Predstavljen je na Festivalu minijatura u Zadru u sklopu projekta Generator Povratka. Osim gore spomenute glazbe, dakle bavim se snimanjem i montažom. Snimanje i montažu tretiram kao koreografiju i to su meni jako slični procesi koji nadopunjuju i proširuju moju koreografsku praksu.
Osim svih tih interesa, radiš kao umjetnički asistent na kolegiju scenski pokret na ADU u Zagrebu. Kako je raditi s glumcima? Kako međusobno učite jedni od drugih i postoji li razlika u radu s glumcima i plesačima?
Postoji razlika, drukčiji su ulazi i pristupi materijalu jer je obrazovni put različit. Kroz rad s glumcima primjećujem da im je puno prirodnije dovesti se do motivacije i emocionalnog stanja jer automatski traže što im je lik, što im je karakter i uloga, tko je to koga igraju. Plesačima je prirodnije kroz fizičke zadatke razumjeti kontekst jer im je tijelo primarno. U radu s glumcima provociram stanje kroz pokret, kroz jasan fizički zadatak umjesto kroz psihologizaciju lika, a plesačima volim reći da je u redu imati ekspresiju na licu tj, da je izvedba punokrvna akcija iza koje stoji jasna namjera. Volim to kombinirati u radu jer mislim da plesači mogu imati puno koristi od razumijevanja namjere i motivacije, ne samo iz akcije nego i iz sadržaja. Glumci često imaju tekstualni predložak i ulogu koju je možda netko igrao prije njih dok suvremeni plesač često počinje od tijela i sam gradi nešto svoje. Inspirativno mi je kako glumci rade, a uvijek se divim plesačkoj disciplini i mislim da bi bilo dobro imati neki zajednički predmet za plesače i glumce na akademiji ili barem organizirano mjesto susreta. Ali isto tako, ovo je generalizacija načina rada. Iz mog iskustva ne postoji recept kako raditi s kim. Uđeš u dvoranu i prvo pogledaš kakvi su ljudi tamo, a ne nužno iz koje su profesije došli.
Radiš i u Zadru i u Zagrebu. Kao mlada umjetnica što misliš o hrvatskoj plesnoj sceni? Čemu se nadaš? Što misliš da treba promijeniti? Vjeruješ li u domaću plesnu scenu?
Apsolutno vjerujem. Mislim da je raznolika i ima veliki potencijal za još više slojevitosti. Ali nije sve ni na umjetnicima, na rad utječu i modeli financiranja i kulturna politika, socijalni kontekst i trenutne prilike. A s obzirom na sve naša plesna scena ipak uspijeva preživjeti. Nadam se većem eksprimentiranju s formama rada i sadržajima koji se prezentiraju, hrabrim predstavama, nadam se daljnjoj decentralizaciji i nadam se naravno većem broju gledatelja.
© Dora Šesto, PLESNA SCENA.hr, 12. veljače 2021.
