Plesna scena.hr

Treba nam institucionalna podrška

Intervju: Ana Kreitmeyer, plesna umjetnica

• 
  
  Plesnoj umjetnici Ani Kreitmeyer prošla je godina uistinu bila vrlo uzbudljiva i izazovna. I to ne samo zbog Covida i potresa. Predstava Podivljalo koju je osmislila zajedno sa Sonjom Pregrad, na dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta proglašena je najboljom plesnom predstavom; ugasio se kolektiv BADco., u kojemu je plesala osamnaest godina, u posljednjem mjesecu 2020. izašla je s premijerom predstave Koga briga.
  
  Razgovor bih počela s nagrađenom predstavom Podivljalo. Iz vaših tijela koja se žele osloboditi odjeće, iz usta koja oponašaju operne pjevače, ali i Munchovu sliku Krik, iščitavala sam snažnu kritiku konzumerističkog društva i svega artificijelnog čime smo okruženi te silnu želju za povratkom prirodi i pravim vrijednostima. Iz koje ste ideje počele graditi predstavu?
  
  Osnovno polazište i interes bilo nam je pitanje osjetilnosti. Kako je dodir tema koja se naslanja na to, krenule smo od sjajne knjige Erin Manning Politics of Touch koja nam je bila vrlo inspirativna. Zanimale smo se za sve ono što nas i kako dodiruje, kako se to upisuje u naša tijela, koje utjecaje ima na nas i druge, koji se sve odnosi otvaraju i koja značenja utjelovljuju.
  
  Sa svim događanjima oko Covida 19, međutim, u predstavu sam utkala i nova značenja. Činilo mi se kao da ste predvidjele blisku nam budućnost. Jeste i vi osjetile promjenu?
  
  Naravno. Prvo što se tijekom korone ukinulo bio je dodir. I taj izostanak međusobnih dodira i istovremeno pojačana svijest o dodirivanju stvara sasvim drugačije odnose, ophođenja, ponašanja. I naravno da je ta aktualnost prožimala i posljednju izvedbu predstave u listopadu i svima nam je bila drugačija od prethodnih. Budući da dodirujemo tkaninu, druga tijela, površine oko nas, dodatno se intenzivirala svijest o tome te su se u sam pokret upisivala nova značenja. Osim toga, jedna drugoj smo u izvedbi vrlo blizu te smo osvještavale i taj prostor blizine i dodira koji se inače pretpostavlja, pogotovo u plesnim predstavama, a sada to više ništa nije tako, trenutno živimo neku drugu stvarnost u kojoj dodir i blizina postaju događaj. I otvorena usta su dobila novo značenje. Počele smo s čistom figurom opernog pjevanja. To nam je bila pozicija koja nam je poslužila da otvorimo unutarnju stranu kože. No, u ovom kontekstu otvorena usta dobila su drugu konotaciju, u njih su se počele upisivati nove informacije onog trena kada smo svi počeli nositi maske.
  
  Zanimljivo je to kako upisujemo različita značenja u tijelo, ovisno o situaciji u kojoj živimo.
  
  Zato što je tijelo aktualno. Vrlo je prezentno i zbog toga nudi različita iščitavanja. Baveći se tijelom i promatrajući ga, možemo razumjeti mnoge odnose.
  
  Podivljalo ste radili u suradnji sa Sonjom Pregrad. Obje ste predstavu koreografirale i plešete u njoj. Kako je raditi u tandemu?
  
  Meni je taj tip autorskog suživota blizak. Razvila sam se u kolektivu tako da je za mene to zapravo blisko i poznato, za mene je veći izazov raditi solo. Sa Sonjom me povezala želja da se otvorim drukčijoj poetici, mišljenju pokreta i njegovoj ekspresiji. Ideje koje Sonja upisuje u tijelo i u koreografiju drugačije rezoniraju od toga kako ja radim i mislim i to mi je bilo iznimno zanimljivo jer sam se htjela otvoriti nečemu drugome, novom prostoru koji otvara taj Drugi ili Druga. Kroz druge pokušavam samu sebe pozicionirati, pomoću njih definiram ono što mi je zanimljivo ili donosim neki sud. Iz tog razloga su mi suradnje dragocjene. Uvijek sam radila kao dio kolektiva i onako kako to određuju prilike u našoj zemlji te sam u takvim odnosima udomaćena.
  
  Svoju karijeru počeli ste u kolektivu BADco. Plesali ste i stvarali osamnaest godina kao dio tog kolektiva. Mogli bismo reći da vas je BADco. formirao kao plesačicu i koreografkinju.
  
  Apsolutno. I moja potreba za kolektivnim radom proizlazi iz tog iskustva. Prvo što sam intenzivno upoznala bila je ta suradnja, kroz nju sam stasala, razvijala se i učila dalje. Sve što znam i što jesam nastalo je u suradnji sa svim članovima BADco. kroz sve te godine. Ideje o pokretu, koreografiji, radu, odnosima, društvenoj odgovornosti. Osim toga, sva djelovanja izvan rada BADco., poput rada u upravnom odboru UPUH-a, djelovanje kroz Antisezonu i drugi suradnički odnosi, zasnivaju se na vrijednostima koje sam etablirala kroz taj kolektivni rad. Ne mogu ga odvojiti od sebe.
  
  U dvadeset godina postojanja BADco. je postala naša najuglednija, međunarodno prepoznata, suvremenoplesna skupina. Zašto ste odlučili, baš na dvadeseti rođendan, ugasiti skupinu?
  
  BADco. je završio kad smo došli do zaokruživanja jedne faze rada, odnosa i ideja na način kako smo ih radili dotad. Mislim da su te mogućnosti iscrpljene i vrijeme je za neku novu fazu jer nas sustav financiranja i podrška ne mogu pratiti. Dalje više nismo mogli na ovaj način. BADco. je na nezavisnoj sceni napravio sve što se može napraviti. Došao je do vrhunca, ma i dalje od toga. Izvodili smo i surađivali s gotovo svim velikim ustanovama, uspjeli smo prodrijeti u sve te strukture, ostvarili dugotrajne suradnje s nezavisnim partnerima i organizacijama sa šire kulturne scene, imali mnoge koprodukcije u Hrvatskoj i inozemstvu, aktivnosti i projekte s različitim financiranjima i s različitim potporama i suradnjama, ali to nam nije osiguravalo budućnost koja bi na adekvatan način omogućila i stabilizirala uvjete za naš daljnji rad. Financiranje je ostalo gotovo isto zadnjih nekoliko godina. Potpore ne prate stupanj razvoja pojedinih skupina, umjetničkih organizacija ili autora i autorica i to je veliki problem i jedan od razloga našega prestanka rada na ovaj način u ovim uvjetima.
  
  Postoji velika simbolika u posljednjoj trilogiji BADco. U zadnjoj predstavi iz trilogije Rad panike čak plešete u grobovima. Iako oni za vas imaju drukčiju simboliku i nikada niste to doveli u vezu, meni se nekako ta veza sama nameće. Kao da ste i time podcrtali prestanak rada?
  
  Rad panike je apsolutno simbolična predstava, u svim smislovima i na svim razinama. Kako u odnosu na završetak jednog velikog i važnog ciklusa kolektivnog rada i djelovanja kolektiva, tako je velika i u produkcijskom smislu s puno uključenih suradnika: samo izvođača u izvedbi ima 25 (deset izvođačica i petnaest članova i članica orkestra), a cijeli autorski tim broji dvadesetak suradnika (na nezavisnoj sceni to zasigurno nije česta pojava). Biti dio tako velikog mehanizma, kao i igrati na tako prostranoj sceni (izvedba se prostire na zelenim brdašcima u blizini napuštene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu) u kojoj se tijela ponekad izgube u tom okolišu, a izvedba postane važna kao što je važna svaka travka, bilo je dragocjeno.
  
  Što se plesa u grobu tiče i to je bilo vrlo intenzivno. Spustiti se u tako mali prostor, sa svim značenjima koje on nosi, bilo je vrlo zanimljivo. Naravno, kad počne sama izvedba i kad ne razmišljaš o tome, to postane izvedbeni prostor i potencijal tog prostora dobije drugu vrijednost i druge parametre. Osim toga, ne zaboravite da smo plesali u tim rupama koje su bile osvijetljene – nije bilo mračno kao u grobu. Dakle, tu nije riječ o ukapanju ili pokapanju, nego o drugoj perspektivi gledanja na svijet. U mraku je svjetlo. Više smo poput krijesnica.
  
  Je li vam žao što ste prestali s radom?
  
  Žao mi je. Velika je to stvar. No, s druge strane, mislim da je dragocjeno da se otvori prostor za nešto drugo. Mi nećemo prestati raditi zajedno, naša će suradnja krenuti nekim drugim putevima, prebacit ćemo je na neku drugu razinu ili druge formate. Sad je vrijeme za nešto drugo, ali da su završeci i promjene izazovne, jesu. Naravno, ako se stvar sagledava iz perspektive u kojoj staje jedan umjetnički pogon, to je veliki gubitak i za scenu i za nas, i za gledatelje, i za mlađe naraštaje, ali s druge strane, BADco. je ostavio tako velik i značajan trag na umjetničkoj sceni, također je u ovim uvjetima napravio maksimum koji se može postići kao subjekt nezavisne scene, tako da sve to može biti samo poticaj i perspektiva za dalje.
  
  Problem kod etabliranih plesnih skupina jest taj što su, unatoč uspjesima, stalno na početku. Spomenuli ste potpore koje ne nagrađuju uspjeh i rast, a tu je i problem koji ste spomenuli u svojem kratkom govoru na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta – problem repriza.
  
  Tako je. Najveći problem je taj što reprize nisu usustavljene. S Ministarstvom kulture se trenutačno nastoji otvoriti mogućnost za reprizne izvedbe, da ne ostane samo kao opcija koja je otvorena Javnim pozivom za predlaganje programa uslijed Covid krize, nego da postane možda daljnja praksa, što bi bilo sjajno. Veliki nedostatak našeg sustava financiranja jest naglasak na proizvodnji, na novim produkcijama i kontinuiranom generiranju novoga, a onda se reprizne izvedbe ili izvedbe starih predstava jedva odvijaju jer su vrlo sužene mogućnosti da se dogode. Nedostaju ustanove koje bi kontinuirano programirale i distribuirale ples (postoji jedna koja apsolutno ne može biti dostatna da pokrije plesnu nezavisnu scenu). Sva produkcija većinom ovisi o umjetničkim organizacijama u čijim produkcijama predstave nastaju, a one nemaju ni infrastrukturnih niti financijskih kapaciteta da same organiziraju reprize (imaju budžete s kojima jedva pokrivaju produkcijski trošak predstave).
  
  A predstave je važno igrati, one rastu iskustvom, mijenjaju se, razvijaju se, a i taj kontinuitet razvija i druge aspekte – razvoj publike, interesa, prostora vidljivosti. Ono što je nama potrebno jest institucionalna podrška koja izostaje jer i kad je prisutna nije dostatna. Recimo, da ustanove žele producirati plesne predstave, da im ples bude od posebnog interesa, to bi značilo da bi tada i preuzele onaj dio posla koji plesne umjetnice i umjetnici godinama sami odrađuju i na što troše mnogo vremena, umjesto da ga usmjere na kreativni rad. Tu mislim na organizacijske i administrativne poslove, organizaciju, brigu za publiku i razvoj publike, rad na promociji, distribuciji, razvoj partnera, koprodukcijsku podršku itd. Da živimo neku drukčiju stvarnost, ples bi bio od posebnog interesa za ustanove, a ustanove, pogotovo ona za ples sigurno ne bi bila u vodstvu jedne osobe nego upravo suprotno, vodili bismo ih zajedno, horizontalno, udruženo, u viziji inicijative Autonomije plesu! Takve institucije vrijedi razvijati.
  
  Uspjeli ste otvoriti Muzej suvremene umjetnosti, zahvaljujući programu Antisezona – ples u Gorgoni, koji ste zajedno s Ivom Nerinom Sibilom, Silvijom Marchig i Sonjom Pregrad pokrenuli 2019.. Otvorili ste muzejsku instituciju plesnim premijerama, reprizama, razgovorima o plesu, plesnim susretima. Jeste zadovoljni postignutim u ove dvije sezone?
  
  U potpunosti. Antisezona je napravila bitan pomak u cijeloj viziji kamo bi scena suvremenog plesa mogla ići i može ići. Prije svega mi smo sada dio programa MSU-a što otvara dugoročniju perspektivu koja je važna – otvaranje još jednog prostora u kojem se financira i relativno kontinuirano prezentiraju plesne predstave. Postali smo i dio šireg konteksta koji nam je dao prostor muzeja. On otvara multimedijalni prostor koji nam je važan za program koji radimo i za suvremeni ples općenito. Antisezona je logičan nastavak inicijative Autonomija plesu, naslanja se na dugotrajno djelovanje na plesnoj sceni, kroz umjetnički i aktivistički angažman, naše samoorganizacije i aktivnosti kroz upravna tijela plesnih udruga i drugih inicijativa. To je i posljedica borbe za Zagrebački plesni centar i napora da ples dobije svoju samostalnu ustanovu. Program je u potpunosti realiziran, a u prošloj, valjda najizazovnijoj godini, održana su čak četiri bloka uživo, jedan dio programa išao je kroz Online+live format koji se održavao tijekom lockdowna i kasnije kroz godinu se nastavio povremeno, ugostili smo prvi put radove naših kolega i kolegica i otvorili prostor za reprize. Međutim, i dalje Antisezona počiva na entuzijazmu i velikom angažmanu pojedinaca, ne samo nas, nego i ljudi iz Muzeja suvremene umjetnosti koji projekt koordiniraju i za njega se zalažu. No, za ozbiljnu viziju koju mi imamo i želimo, to nije dovoljno. Dolazi opet do vrlo sličnog simptoma na plesnoj sceni, a to je da se pokrenu razne sjajne inicijative i vizije, ali s neadekvatnom sustavnom podrškom, entuzijazam i ljudski resursi se potroše. I uvijek se iznova mora pokretati, misliti novo, tražiti drugačije pristupe i načine. Dok god je tako, ne može ni biti ozbiljnijih strukturnih pomaka.
  
  Entuzijazam Vam srećom ne popušta pa ste tako, oslabljeni od korone, ipak na kraju godine izašli s premijerom Koga briga. Tema predstave nastala je prije korone i potresa, a postala je nevjerojatno aktualna nakon tih nesretnih događaja koji su obilježili 2020. Bavili ste se, naime, temom zajedništva i solidarnosti.
  
  Inicijalna ideja odnosila se na zajedništvo kroz prizmu zaokreta, na snagu zaokreta prema mogućnosti promjene. U knjizi Ovo mijenja sve Naomi Klein kaže da je potrebno sve zaokrenuti. Mora se promijeniti cijela paradigma, a da bi promjene bile moguće, moramo ih napraviti svi zajedno. Već smo u zakašnjenju, ali još uvijek imamo malo vremena. Samo je potrebno skupiti se. Njezine su mi misli poslužile kao generator želje da to aktualiziram kroz pokret, kroz propitivanje zajedništva. U početku sam se bavila brigom za okoliš, ali onda se, kroz cijelu 2020., nametnuo koncept brige kao takav – to je briga o uvjetima, o tijelu, o nama, o Drugome – što se počelo upisivati u koreografski rad. Htjela sam afirmirati prostor brižnosti u nama. Sam je rad bio dosta intenzivan u uvjetima u kojima smo svi živjeli i radili, u kontinuiranoj neizvjesnosti i strepnji na dnevnoj bazi: hoćeš li ostati zdrav ili ne, hoćeš li koga zaraziti i slično. Sve smo još tijekom procesa preboljele Covid koji nas je prilično izbacio iz cipela. Vrijeme nam je curilo, a tijelu je trebalo da se oporavi. Nije bilo lako raditi u svemu tome, ali opet, sve je to dio ove okrutne svakodnevice koja ima razne dinamike i izazove.
  
  Što Vas najviše veseli u koreografiranju u dvorani?
  
  Veseli me prevesti ideju, problem, misao u kretanje, odnosno, istražiti načine na koje ću je prevesti u tijelo, promatrati kako će se ona dalje prevesti u koreografiju i može li otići dalje od koreografije. Ili dokle sve seže koreografija, u čemu se sve reflektira, što sve dotiče, uključuje. I kako se tijelo u tome snalazi.
  
  A kad se probudila vaša znatiželja za plesom?
  
  Vrlo, vrlo rano. S četiri sam godine krenula u Plesni studio Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih i od tada se ne mogu odvojiti od plesa. U jednom periodu života htjela sam se od njega maknuti, no ubrzo sam shvatila da je on neodvojivi dio mene. To što se bavim plesom reflektira se i u onome što mislim, što i kako osjećam, i kako živim svoju svakodnevicu.
  
  Niste završili formalno plesno obrazovanje. Nedostaje li Vam to?
  
  Dugo godina mi je nedostajalo i osjećala sam to kao manjak jer iz pozicije koju sam ja imala, a to je vječna samoorganizacija i samoedukacija, učiti ples i sve oko plesa na akademskoj razini ima specifičnu vrijednost. Kada sam bila u godinama za studiranje, tada još nije postojao studij plesa. Iz raznih okolnosti nisam otišla u inozemstvo, ali evo, ta mi se želja i dalje povremeno javi u nekim oblicima – možda danas više kao potreba da stvorim drugačiji prostor i uvjete da bih se bavila određenim temama koje me privlače, a koje traže drugačiju pažnju i specifičan fokus.
  
  Završili ste Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, a postali ste i certificirana voditeljica ContaKids metode. Time ste na neki način spojili obje svoje struke. O kakvoj je metodi riječ?
  
  To je metoda koja koristi fizički kontakt kroz pokret i igru kako bi se produbljivala komunikacija između djeteta i roditelja. Vrijednost same metode je višestruka: dijete razvija motoričke vještine i povjerenje u sebe, dok roditelj razvija povjerenje u svoje dijete i njegove vještine, ali istovremeno uči o vlastitom tijelu. Stvara se prostor, prilika u kojem se uloge izmjenjuju, u kojem se odrasli mogu prisjetiti što znači biti dijete, u kojem roditelj makar i na trenutak pažnju posvećuje sebi i svom tijelu. Gibaju se u različitim položajima, kotrljaju se, valjaju. I ono što je najvažnije: dijete i roditelj su u procesu učenja zajedno i ravnopravno, što je vrlo dragocjeno! Tom sam se metodom počela baviti kad sam i sama postala majka. Htjela sam stvoriti neko naše posebno mjesto zajedničkog stvaranja. To je za mene bilo dodatno učenje i razvoj profesionalne vještine, a da sam pritom sa svojom kćeri mogla provoditi što više vremena.
  
  Počele su Vam prve probe s plesačicama i plesačima Studija za suvremeni ples. Prvi put ćete koreografirati u većem plesnom ansamblu? Kako se u vezi s time osjećate i što planirate raditi?
  
  Da! Vrlo uzbudljivo i izazovno. Još je faza pripreme, krećemo za koji dan. Krećemo s prvom fazom rada u obliku dvotjednog laboratorija u kojem želim otvoriti različite tematske ulaze, ali i maštu oko procesa na neke nove načine. Zanima me rad s imaginacijom kao prostorom mogućnosti, drukčijeg i nespojivog koji potencijalno proizvodi humor, a i otvara prozor u bolju budućnost.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 19. veljače 2021.

Piše:

Katarina
Kolega