Plesna scena.hr

Suptilni queer

Plesne predstave na Queer Zagreb, 1. do 10. listopada 2008.

• Ovogodišnji Queer Zagreb festival približio je zagrebačkoj publici ponešto od plesne scene Brazila što je bilo pravo osvježenje jer su radovi koreografa Jeana Abreua te dua Angelo Madureira & Ana Catarina Vieira u smislu plesnoga vokabulara uistinu impozantni. U duhu ovoga festivala, neobičnost, neuklopljenost koju autori izražavaju odnosi se prije svega na njihove kulturološke različitosti, tradicionalne brazilske plesne korijene koje nastoje združiti sa suvremenim pokretom. Oni se osim toga i tematski bave queer pitanjima. Abreau kao brazilski imigrant u Velikoj Britaniji kroz tri kraće koreografije, Fijis, O Lungo Drom te Urge, istražuje teme seksualnosti, globalizacije i sukoba, dok je predstava Clandestino dua Madureira & Vieira aktivistički odgovor na probleme plesne scene u Brazilu, s kojima se i domaća plesna publika mogla poistovjetiti.
  
  Jean Abreu započeo je plesati u rodnome Brazilu da bi školovanje nastavio u londonskome Laban centru pa stoga ne čudi njegov vokabular koji varira između borilačkih vještina, tradicionalnih brazilskih plesova i prizemljenog fluidnog suvremenog pokreta. Nakon školovanja pridružio se skupini Protein Dance te postepeno i sam počeo koreografirati. Kao plesač posjeduje izrazitu mekoću, brzinu i kompaktnost, specifično malo, ali vrlo snažno i čvrsto tijelo, kao i jaku izvođačku prisutnost i koncentraciju. Kroz tri koreografije Abreu postupno prelazi iz tradicije u suvremenost, pričajući vrlo intenzivnu, emotivnu priču o identitetu, traženju, putovanju, preko sukoba i kolebanja do složenih odnosa modernog čovjeka.
  
  Prvi je rad O Lungo Drom (Dugačak put) solo u kojemu Abreu pokušava pratiti označene svjetlosne tragove (dizajn svjetla Sarah Gilmartin), često se opirući i gubeći na putovanju. Ovdje je pokret onajočitije isprepleten s njegovim brazilskim temeljem s kružnim i nježnim rukama i brzim okretima. U drugoj koreografiji, Urge, vidimo ga u duetu s Andreyem Petrovicem, tipičnim svjetloputim Europljaninom, što je dramaturški najnapetiji dio programa obilježen (kulturološkim) dvobojem u capoeira stilu. Pokret je suvremeniji, bezbojniji, ali odnosi među plesačima sugeriraju sukob, s konstantnim kruženjem oko centra scenskog prostora. Fijis je trio u kojemu im se pridružuje i Eleonor Valere, azijskog podrijetla. Tu Abreu potpuno napušta pokret kakvim se u Britaniji proslavio i dokazuje kao spretan u prostornim kompozicijama grupe, koristeći klasičnu trokut-priču dvoje muškaraca i žene, puno kontakt-podrški, izražavajući čežnju, nježnost, ali i međuetničko nasilje. Tri koreografije mogu uspješno komunicirati jedino kao cjelina, dok su kao samostalni, odvojeni radovi ipak nedovoljno koreografski pročišćeni.
  
  Ângelo Madureira & Ana Catarina Vieira za razliku od Abreua ne uživaju gotovo savršene britanske uvjete djelujući u Brazilu. Svojim radom aktivno se bune protiv stanja na tamošnjoj plesnoj sceni izravno progovarajući o nedostatku državne potpore i razumijevanja za plesnu umjetnost. U Clandestinu militantnom odjećom i tjelesno zahtjevnom koreografijom ukazuju na neprestanu borbu i napor kojeg je potrebno uložiti kako bi plesni umjetnik u Brazilu mogao normalno stvarati. Posebna je vrijednost predstave zanimljiv pokret, energičan spoj baletnih, visoko izbačenih nogu, suprotstavljen s često uz tlo priljubljenim tijelom i rolanjem po podu, gotovo vojničkim puzanjem na podlakticama i nožnim prstima.
  
  Oboje izvrsni plesači, Ângelo Madureira je kao trogodišnjak počeo s popularnim i tradicionalnim plesovima pa postao soloist i koreograf Balé Popular do Recife, dok je Ana Catarina Vieira klasičnog baletnog obrazovanja te negdašnja umjetnička gimnastičarka. U kombinaciji s prigušenom glazbom sa slušalica i govorenim tekstom autori pokazuju na koje se sve načine može plesati, kako se prilagoditi nemogućim uvjetima, kako objasniti ples. Također se pitaju da li je ples uopće potrebno objašnjavati te da li je razumijevanje uopće potrebno za korištenje neka ideje.
  
  Osim Clandestina, autori su se predstavili i radom Kuća drugoga koji je namijenjen izvođenju u privatnom stanu, suočavajući plesače s nedostatkom prostora, na eksplicitan način progovarajući o manjku dvorana za rad.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 10. listopada 2008.

Piše:

Jelena
Mihelčić