Puljanka Andrea Gotovina plesom se bavi od najranijeg djetinjstva a po završetku studija plesne pedagogije na Theater School of Amsterdam, ples je njezina profesija. Od 2007. radi u Istarskom narodnom kazalištu kao plesna pedagoginja i koreografkinja te suradnica za scenski pokret. Nakon niza kazališnih naslova i autorskih projekata, nedavno je postavila dječju, isključivo plesnu predstavu, Beskrilci u oblacima.
Tvoj je plesni put počeo u Puli. Počela si plesati još kao vrlo mala, i kao jedna od učenica Slavice Šenk.
Tako je, bilo je to davne 1982. Sa samo tri godine roditelji su me upisali u Plesni studio Zaro kod Slavice Šenk i tu je započelo moje plesno putovanje. Na početku bio je to zanimljiv hobi, druženje s prijateljima, kvalitetno ispunjenje vremena, sreća, a zatim, malo po malo ples je prerastao u potrebu i spoznaju da se time želim baviti i profesionalno.
Kad si shvatila da je ples tvoj poziv i odlučila upisati Theater School of Amsterdam?
Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Puli put me odveo u Zagreb. U Zagrebu sam uz, privremeno odabran studij predškolskog odgoja nastavila aktivno pohađati različite radionice suvremenog plesa i baleta. Upoznavala sam kvalitetne i zanimljive ljude/pedagoge koji su me dodatno uvukli u svijet plesa i nakon godinu dana znala sam da želim pokušati upisati plesnu akademiju. Vrijeme provedeno u Zagrebu bilo je odlična priprema za audiciju koja me čekala.
Imala sam nekoliko odabranih destinacija, odnosno akademija na koje sam se prijavila, no već nakon prvih dojmova grada i boravka na amsterdamskoj Akademiji bilo mi je jasno da je to grad u kojem želim živjeti, učiti i plesno se razvijati. Osjećala sam se ispunjeno, bogato i na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao i uvijek, sudbinski, stvari se dogode onako kako trebaju te sam na željenoj akademiji i bila primljena te ponosno započela svoje obrazovanje 2000. Upisala sam smjer plesnog pedagoga na kojem sam i diplomirala 2004. godine a paralelno sam od svoje treće godine studija pa sve do 2005. bila gost-student na koreografskom odjelu, SNDO, na istoj akademiji.
Dojmovi s Akademije?
Početak školovanja bio je šok, ali i otkriće. Prekrasno je tako predano, aktivno i sadržajno studirati ono što voliš i želiš. To ne znači da je lako. Dapače, sjećam se mnogih dana kada mi je bilo izrazito teško, kada sam se osjećala usamljeno, kada sam mislila da me tijelo izdaje, da nemam više snage i kada se činilo da zaista više ne mogu…
Međutim, novi dan, nova iskustva, novi sadržaji i nanovo ljubav i otvorenost prema svemu što me čeka. Akademija je intenzivna. Svakodnevno se radi od 9 do 17 sati, a često i duže. Svakodnevno se prolaze sati različitih i obaveznih plesnih tehnika, zatim improvizacije, eksploracije, kompozicije, koreografski rad, pedagoški rad, teorija, metodika, psihologija, povijest plesa, anatomija… Uz sve to, tu su i projekti, različite radionice, suradnje, vlastiti radovi… Velik je to paket znanja i iskustva. Jednostavno rečeno dojmovi s akademije su veliki, važni, životni i sretni. Taj period života za mene je i dalje pri vrhu ljestvice. U ovim godinama prvo mjesto zauzimaju obiteljske vrijednosti, ali Amsterdam, školovanje i sva stečena i proživljena iskustva tada, ne bih nizašto mijenjala. I danas kada pripremam neke od svojih polaznika za akademije (posebno za amsterdamsku) titra mi osmjeh, sa sitnom dozom slatke ljubomore jer znam kako će im biti lijepo.
Tvoj je diplomski rad, Teleport (2003.), bio sve samo ne uobičajen.
Bilo je to izazovan pothvat. Akademija mi je omogućila da dio svog staža odradim u rodnoj Puli. Ideja za predstavu nastala je nekako jednostavno, iz okruženja prijatelja u Puli, od kojih sam se tada jako razlikovala. Često bi, onako u šali, znala čuti „Lako tebi, ti tamo nešto plešeš po Amsterdamu.“ Bile su to simpatične ali i bolne riječi, jer je bilo sve samo ne lako. Ta suprotnost umjetnosti (kojom sam ja bila okružena) i znanosti (koju su većinski moji prijatelji tada studirali) bila je polazišna točka. Na scenu je postavljen taj kontrast kroz pokret i tijelo. Znanost odjevena u bijelo, sterilno se i hladno kretala scenom, rutinski, gotovo robotski nizala pokretne sekvence. Uz simbol rođenja nastala je promjena. Umjetnost je unijela mekoću pokreta, slobodu i nepredvidivost, te je poput pravog yina i yanga došlo do nadopunjavanja i simbioze.
S odmakom vidim Teleport kao polazište moje potrebe i za koreografskim stvaralaštvom. Koliko god školski odrađen (što unazad vidim u svojoj zrelijoj dobi) Teleport je na neki način bio moja osobna teleportacija, prihvaćanje i postavljanje trenutnosti na scenu.
Ono najljepše vezano za cijeli taj projekt je da su u njemu redom sudjelovali meni bliski prijatelji i da smo dijelili scenu na toj jednoj jedinoj izvedbi koja je trajala samo dvadeset minuta ali je do zadnjeg mjesta ispunila Veliku scenu Istarskog narodnog kazališta.
Je li bila laka odluka o povratku u Pulu? Kako je počeo tvoj rad u INK-u?
Odluka za povratkom došla je nekako spontano i kao takva bila je laka. Nakon sedam godina Amsterdama, vratila sam se u Pulu 2007. Međutim, sam povratak i prilagodba na njega nisu bili laki. Na početku mi je strašno nedostajao Amsterdam, život koji sam tamo živjela, neprestana akcija i bogatstvo ponuda te je trebalo vrijeme da se smirim, odnosno, primirim te prepustim. Relativno brzo se dogodila moja prva suradnja s Istarskim narodnim kazalištem i malo po malo otvaralo se sve više vrata i prilika, duh je bio sve mirniji i pronašla sam svoje mjesto unutar kolektiva kojemu već dugi niz godina pripadam.
Tvoj prvi koreografski rad ostvaren u Puli i produkcijski podržan od INK-a, Plavi petak (2008.) privukao je veliku pažnju. Predstava je nagrađena na Tjednu suvremenog plesa, Platformi mladih koreografa i Međunarodnoj platformi koreografa u Almadi. No, nakon toga slijedi još samo Neboje 2011.
Istina, ubrzo nakon povratka u Pulu uslijedio je i susret, odnosno želja za suradnjom između nas, bivših Zarovaca. Okupili smo se, izmijenili ideje i nekako međusobno podijelili uloge. Sve redom bliski prijatelji i kolege odlučili smo uči u projekt zajedno. Putem su se dogodile dvije trudnoće i broj nas koreografa i autora se smanjivao. Prvi Plavi Petak bio je u sastavu: Roberta Milevoj, Ognjen Vučinić, Ivan Blagajčević i ja uz vanjsko oko Matije Ferlin, Aleksandre Mišić i Elde Kosanović. Work in process je imao svoju prezentaciju u dvorani Dr.Inata u Puli. Bilo nam je jasno da bi voljeli nastaviti s projektom i zaista postaviti predstavu na scenu. No Aleksandra i Elda krenule su u majčinstvo, a Ognjen poslom u Zagreb.
Sjećam se sastanka u Istarskom narodnom kazalištu kada sam prvi puta prezentirala projekt ravnateljici koja me s pažnjom slušala i vrlo kratko i jasno rekla kako joj se ideja sviđa i kako bi voljela s nama ostvariti suradnju. Na neki način ta predstava bila je početak moje suradnje s INK koja traje i danas.
Plavi Petak je bio posebna predstava u mom životu jer je obilježila povratak u Pulu, suradnju s bliskim prijateljima, dašak povijesti, dašak budućnosti i veliku melankoliju koju sam tada osjećala. To je bila ideja i polazišna točka u kojoj smo svi troje izvođača: Roberta, Ivan i ja pronašli svoje mjesto i jednako stvarali i kreirali te zajednički koreografirali predstavu u kojoj nas je, kao i uvijek vješto, nadzirao Matija.
Nakon toga uslijedila je pauza prije nego se javila nova potreba za stvaralaštvom i nastankom predstave Neboje. Sasvim drukčiji projekt, drukčije vrijeme, drukčija ja. Također nekako vezan za Amsterdam. Na Neboje s odmakom gledam kao na svoj konačni pristanak da je sada Pula moja baza i vjerujem kako je ta silna bjelina prisutna u toj predstavi predstavljala mir i čistoću odluke povratka koja je nekako bila konačna. Moje drage prijateljice i kolegice koje sam upoznala na akademiji Maja Drobac i Urška Vohar zajedno sa mnom ispunile su tu bjelinu prostora.
Već u tim prvim godinama u Puli situacija je postavljala neke nove izazove i budila nove ambicije. Vrlo brzo sam se pronašla kao koreograf u dječjim dramskim predstavama i to je za mene bilo veliko otkriće. Spoj dramskog i plesnog svijeta puno mi je značio i već 2012. godine sam se ohrabrila i krenula samostalno stvarati predstave za djecu. Uživala sam u tom radu, kao i u radu s Dramskim studijem INK-a, čiji članovi su uvijek uz profesionalne kolege glumce, sudjelovali u tim projektu. Iza mene su naslovi: Petar Pan, Knjiga o džungli, Robin Hood, Palčica, Čarobnjak iz Oza te Eni. Svaka godina donosila je uzbudljiv jesenski period kada se aktivno i intenzivno stvaralo i na neki način to je postalo najuzbudljivije doba godine. Ono važno što je iz svega izašlo je spoznaja da za mene redateljsko ili koreografsko stvaralaštvo ima smisla i puno više entuzijazma kada postoji i ono pedagoško. To je postala veza koja me vodi već dugi niz godina.
Zadnji put si bila na sceni kao izvođačica u koreodramskom projektu Miloša Sofrenovića Meduza: duhovi Sylvije Plath (2019.). Čini se da izlaziš iz plesačke i izvođačke prakse sve više ideš prema kazališnoj i pedagoškoj.
Miloša Sofrenovića poznajem s jedne davne radionice u Beogradu, koja mi je ostala u lijepom sjećanju. Mislim da je bila 2005. godine. Od tada je ostao kontakt i poznanstvo te je spletom okolnosti uslijedio ponovni susret u Puli. Nakon dugo godina bilo je izazovno ponovno stati na scenu, ovoga puta u meni osobno drukčijoj formi koreodrame. Dugi niz godina nalazila sam se s druge strane scene, bodrila, stvarala, vodila a taj put na sceni. Nije bilo lako prepustiti se i pronaći u izvođačkoj ulozi, ali sretna sam da sam ipak nanovo probudila i taj dio sebe.
Iskreno, mislim da sam iz izvođačke prakse izašla već ranije i da je pedagoška oduvijek moj prvi izbor. Zaista vjerujem da je pedagogija iznimno važna i da je jako bitno da joj pristupamo s ljubavlju. Moje učenje plesa ne svodi se na isključivo na plesne tehnike i classeve. Svaki moj sat je radionica za sebe, jedno malo poglavlje plesa i pokreta, sloboda prepuna improvizacije i kao takva ima i svoju terapijsku kvalitetu.
U INK-u radim kao plesni pedagog i koreograf od 2008. Ispratila sam već mnoge generacije i dočekujem nove. Prenosim ljubav prema pokretu i plesu mladima, polaznicima našeg Dramskog i plesnog studija, radim plesne i dramske predstave za djecu te surađujem s mnogim redateljima i glumcima kao koreograf ili suradnik za pokret. Volim raditi i stvarati i sretna sam da sve ove godine to nije stalo već da raste i razvija se.
Nedavno smo imali priliku vidjeti premijeru predstave Beskrilci u oblacima. Kako je raditi s mladima? Neki od tvojih učenika sada su na plesnim akademijama…
Tijekom svog pedagoškog rada u INK-u već sam stvarala plesne predstave, ali za mlade (Manje je više, 13, Zatvaramo!, One…). S tim predstavama gostovali smo na različitim festivalima kazališta za djecu i mlade i susretima Assiteja. Predstava Zatvaramo! dobila je i nagradu na Assiteju u Bjelovaru 2016. iako smo bili jedina plesna predstava. Zadnja predstava One posebno mi je dirljiva jer ispraća divnu generaciju djevojaka…
Beskrilci u oblacima je moja prva, isključivo, plesna predstava namijenjena djeci. Izvođači u predstavi su polaznici mojih radionica suvremenog plesa i scenskog pokreta kojima je plesni izričaj blizak i drag. Osim što je sam proces bio ugodan, kreativan, zabavan, i intenzivan predstava je i jako dobro prihvaćena. Bilo je lijepo promatrati najmlađu publiku na koji način prate predstavu, razgovarati o dojmovima i emocijama nakon te vidjeti razumijevanje koje su dobili, iako nije bilo izgovorenih riječi.
Moji plesači su snažno i samouvjereno izveli predstavu i u svakom trenutku uživam svjedočiti njihovu profesionalnost i predanost. Rezultat je to obostranog predanog rada i ulaganja. Iako je scenski pokret u Dramskom a sada i Plesnom studiju započeo kao popratna grana dramskim radionicama, postupno se nadopunio i iznjedrio prave zaljubljenike suvremenog plesa i improvizacije. Rodili su se i prvi interesi te malo-pomalo krenule i pripreme za plesne akademije ili akademije fizičkog teatra. Trenutno je troje bivših polaznika na prestižnim plesnim akademijama, a novih troje se aktivno sprema.
Kao odgovor na ova neugodna vremena snimila si i eksperimentalni plesni film Karavan u kojem putujuća skupina traži svoj prostor za djelovanja… Kakvi su ti daljnji planovi, možeš li uopće išta planirati s obzirom na epidemiološku situaciju?
Prošle godine u ovo vrijeme našli smo se u neizvjesnoj situaciji lockdowna i sve je stalo. Taj stop bio je nagao i težak. U početku smo radili online, tražili načine zadržati kreativnost i redovitost ali naravno da nije jednako onom radu u dvorani i u živo. Kako su popustile mjere i bilo dozvoljeno sastajati se na otvorenim prostorima dogovorili smo da ćemo nastaviti s našim satima na otvorenom. Nalazili bi se i tražili gdje se možemo smjestiti i ugodno prepustiti radu. Ta potraga postala je događaj za sebe. Skupina mladih ljudi koji hodaju u koloni i traže svoje mjesto za stvaralaštvom. Javljale su se ideje a kako nam je kraj školske godine već tradicionalno razdoblje završnih produkcija i prezentacija bila je idealna prilika za nešto novo. Zaista novo. Amaterski, s jednim mobitelom i improviziranim stalkom snimali smo zamišljene scene i stvarali kadrove da nalikuje predstavi koju gledamo kroz ekran mobitela. Nakon dana snimanja uslijedili su dani i dani montaže koja je meni bila, a i dalje je na neki način, potpuna nepoznanica. Zaista težak i iscrpan posao ali i novi izazov. Prezentaciju našeg filma Karavan organizirali smo na Velikoj sceni Istarskog narodnog kazališta i prvi put su i sami izvođači sjedili u gledalištu zajedno s ostalom publikom. Bilo je emotivno i borbeno. Svjesna sam kako film nije profesionalan i koliko mi nedostaje znanja i mogućnosti, no ipak bila sam ponosna da sam si potvrdila kako kod mene način uvijek postoji, samo ga treba pronaći.
I ova je godina izazovna i vidjet ćemo kako je privesti kraju. Nije lako planirati u trenutnoj situaciji u kojoj se svi nalazimo, a nije niti lako biti osoba kao ja, koja jako voli planirati. Nedostaje mi intenzitet rada plesnih radionica koje inače vodim, osmišljavanje i kreiranje završnih prezentacija, ali sretna sam da smo uspjeli realizirati Beskrilce te da im slijedi repriza 27. travnja. Veselim se i obnovi plesne predstave One za mlade koja će imati svoju izvedbu na Međunarodni dan plesa, 29. travnja 2021. Nakon toga vidjet ćemo što nas čeka, ali u svakom slučaju u skladu sa situacijom, mogućnostima i mjerama, pronaći ću način za nastavak svog rada.
© Paola Albertini, PLESNA SCENa.hr, 9. travnja 2021.
