Svijet kao zatvor
O projektu Okoliš sjećanja (2020.) koji je na inicijativu Darka Bavoljaka okupio umjetnike/ice koji su posjetili Goli otok od 2016. do 2019.
-
Jumbo plakati u okviru projekta Okoliš sjećanja (2020.), koji je koncipirao Darko Bavoljak, o sudbini otoka na kojemu je desetljećima djelovao u sustavu „nadzora i kazne“ najzloglasniji jugoslavenski zatvor, za koji se govorilo da „ubija čovjeka u čovjeku“, idejno se nastavlja na projekt Goli otok – Novi hrvatski turizam, koji su 2000. godine pokrenuli riječki Multimedijalni centar (MMC) i Udruga građana bivših političkih zatvorenika Goli otok. Damir Čargonja, kao organizator navedenoga projekta, pokreće projekt dvadeset godina prije Okoliša sjećanja s ciljem prenamjene bivših zatvorskih objekata u multidisciplinarnu koloniju, školu mira, ekologije, umjetnosti i upozorenja na nekadašnju namjenu tog prostora, smatrajući kako je na Golom otoku i Svetom Grguru moguće uvesti živopisni art-turizam. Dvadeset godina od pokretanja umjetničkog projekta Goli otok – Novi hrvatski turizam, pandemijske 2020. godine, Damir Čargonja obljetničarski i u kontekstu EPK Rijeka ponovno inicira art-odlazak na Goli otok. Interpretativno spajam idejne koncepte uvodno spomenuta dva projekta posvećena Golom otoku. Tajči Čekada i Ivana Kalc u okviru projekta Goli otok – Novi hrvatski turizam 31. kolovoza 2019. izvele su site-specific performans Radilište 101, na Golom otoku, kojim su tematizirale najgori dio logora gdje su, kako to brojna svjedočanstva navode, trpani ideološki najpotkovaniji prijestupnici. Riječ je o Radilištu 101 ili Petrovoj rupi, kako su je logoraši zvali, a ime je dobila po tome što je toliko radnika/kažnjenika u početku bilo tamo smješteno, odnosno po profesoru Petru Komneniću, predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je bio njen prvi zatvorenik, a koji je samo nekoliko godina po izlasku iz logora preminuo od posljedica robijanja. Logoraši su je također zvali i Manastir.
Tako su se te pandemijske 2020. godine odvila dva umjetnička projekta posvećena golootočkom stigmatiziranim sudbinama prošlosti i zaboravljenoj sadašnjosti tih derutnih prostora. Dakle, temeljna je zamisao projekta M.M.C.-a Goli otok – novi hrvatski turizam bila preobrazba jadranskih otoka Goli otok i Sv. Grgur u otoke umjetnosti, čime su se nastojale razmotriti mogućnosti turističkoga razvoja otoka u vidu art-turizma kako bi se izbjeglo njihovo pretvaranje u turistička naselja s uobičajenom komercijalnom ponudom, a time, kako navode i njihovi autori, i opasnost „od falsificiranja tragova njihove prošlosti“.
I dok je kao prostor nadzora i kazne funkcionirao do 1988. godine (do 1956. godine, do kada je funkcionirao kao politički zatvor, kroz njega je prošlo 13 000 zatvorenika), danas Goli otok posjećuju turisti kao i ribari i pastiri s otoka Raba koji tu preko ljeta dovezu brodicama ovce na ispašu. Danas jedna daska (u funkciji oglasne ploče) opominje posjetitelje performativom „Spiritual Retreats Silence!” (performativ ispisan crvenim na dasci koji je za svoj istoimeni golootočki rad, kao instalaciju iskoristio Siniša Labrović) s obzirom na to da je Goli otok odnedavno i prostor duhovnih vježbi katoličkih vjernika. Organizator projekta Okoliš sjećanja je Udruga Goli otok Ante Zemljar iz Zagreba u suradnji s umjetničkom organizacijom Art De Facto (Zagreb). Riječ je, naime, o umjetničkoj produkciji voditelja projekta Darka Bavoljaka, kustosice Jasmine Bavoljak i dizajnera Igora Kuduza, pokrenutoj 2016. koja je usmjerena na velike plakate umjetničkih radova. Projekt Okoliš sjećanja, u inicijativi Darka Bavoljaka, okupio je umjetnike/ice koji su posjetili Goli otok u razdoblju od 2016. do 2019. godine, a njihovi su radovi nastali kao vizualna, umjetnička reakcija na Goli otok „okoliša sjećanja“, gdje se priroda devastirala u antropocentričan okoliš kazne, nadzora, sustava ogoljavanja, stigme. Ideja je projekta, kako je to naglasio inicijator Darko Bavoljak, da umjetnici svojim radovima, performansima i instalacijama in situ šalju poruku o tome da mjesta na kojima su počinjeni zločini trebaju biti mjesta sjećanja, učenja i pamćenja, memorabilije.
Projekt je izveden u sklopu programskog pravca Doba moći Rijeke Europske prijestolnice kulture kojim se nastojala dovesti umjetnost među građane u kontekstu onoga što se u doba Grupe šestorice autora određivalo kao demokratizacija umjetnosti a danas kao umjetnost u zajednici. Plakati s radovima nastalim u sklopu projekta bili su postavljani tijekom cijele godine programa Europske prijestolnice kulture na području Primorsko-goranske županije na lokalnim cestama, a ne, primjerice, na autocestama. Drugu fazu projekta činila je izložba Okoliš sjećanja 2016./2018. – umjetnost kao otpor represiji (Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2018., kustosi: Darko Bavoljak i Marijana Stanić) kao rekapitulacija dvogodišnjega projekta čiji su radovi izvedeni na Golom otoku, a ovom ih se prilikom pokušalo galerijski objedinjene prezentirati, kako je to u osvrtu na izložbu, među ostalim, istaknula Irena Bekić. U usporedbi s izložbom koja je dokumentirala sve radove nastale tijekom projekta (fotografije, videozapisi i materijal na drugim medijima), billboard projekt, kao završna izvedba programa, čini 25 jumbo plakata postavljenih na odabranim lokacijama Primorsko-goranske županije.
Prigodom predstavljanja projekta, među ostalim, Darko Bavoljak je izjavio: „Ne zanima nas osveta, ne zanimaju nas razlozi zbog kojih su ljudi bili poslani na Goli otok, nego samo želimo obilježiti stupanj patnje koji je bio neprimjeren u odnosu na ono za što su bili optuženi.“ U kontekstu stupnja nanesene patnje zamjetno je da se pored okoliša sjećanja, kulture pamćenja, navedeni billboardi (neki su nastali kao frameovi videoradova, i u tom smislu ponekad izmiče kontekst pojedinoga rada) usmjereni na pitanje svijesti koju je, primjerice, Thomas Nagel tematizirao u svome eseju Kako je to biti šišmiš? iz 1974. godine. Naime, upravo je J. M. Coetzee, preko svoga fiktivnoga alter ega Elizabeth Costello, proširio pitanje o svijesti na domenu suosjećanja. Elizabeth Costello, povodom Nagelova eseja, navodi „nema granice unutar koje ne bismo mogli zamisliti sebe u nekom drugom biću“. Ili kao što je Darko Bavoljak naveo povodom svoga billboarda nastaloga u okviru projekta Okoliš sjećanja: „Na mjestu na kojem se nekada patilo, ubijalo dostojanstvo i umiralo, danas nailazimo na istrošene simbole iskorištavanja patnje, bez imalo pijeteta prema njihovoj žrtvi.“ Ukidanje navedenih granica svijesti i protežnost suosjećanja u patnji u svojim su radovima demonstrirali svi umjetnici/ice. Plakati su oblikovani kao otisak boravka na navedenom otoku sjećanja.
Krenimo fragmentarno billboard sjećanjima. Prvi jumbo plakat koji je bio postavljen u sklopu projekta Okoliš sjećanja, projekta komemoracije, a kojega čine radovi pedesetak umjetnika/ica nastalih nakon njihova posjeta Golom otoku, bio je predstavljen u Sušačkoj Dragi u neposrednoj blizini Rijeke 29. siječnja 2020., što je uostalom bilo i predstavljanje projekta javnosti. Riječ je o plakatu (Bez naziva, 2018.) Davora Bavoljaka koji spaja dva okoliša sjećanja: jedan iz razdoblja socijalizma (Goli otok – kaznionica), a drugi kao olupinu maloga prijevoznoga autobusa-vlakića na kojemu se vide ostaci ispisa Goli Otok Excursion, doba kada je posjet Golom postala ekskurzija, ili kao što je u svome radu označio Zoran Pavelić – turistički terorizam, kao što je uostalom i danas. Jednako tako plakatno, fotografski Borko Vukosav (Noćni zapisi, 2017.) bilježi derutan prostor jednoga dijela te kažnjeničke kolonije, olupinu stroja osvijetljenu noćnom lampom.
Zoran Pavelić na fotografiji Turist-terorist: Pobjeći s otoka zaustavlja vlastiti lik turista-terorista s pogledom u pučinu, u crnom s bijelim šeširom, a foto-oko dolazi iz okoliša sjećanja, jedne od ruina kaznionice. Riječ je o radu iz serije fotografije Ponašanje umjetnika na Golom otoku (2016.) koje prate umjetnika u njegovoj namjeri prikupljanja ideje za rad gdje se igra riječima turist-terorist, o turističkom dolasku na mjesto zločina i kazne.
Vlasta Žanić isto tako donosi turistički pogled na Goli otok, trenutak dolaska-odlaska s Golog otoka dviju umjetnica, sudionica navedenoga projekta.
Boris Greiner (Willkommen, 2018.) šalje ironijsku turističku billboard-razglednicu s Golim otokom na kojoj je na njemačkom ispisano „Dobrodošli“, uz njemački naziv Golog otoka (Nackte Insel), a riječ je o jeziku koji je bio turistički najudomaćeniji tijekom socijalizma, gdje su nam Nijemci bili iznimna i posebna, gotovo spasilačka turistička klijentela te se uz Deutsche Marke ubrzo zaboravila trauma naci-Drugoga svjetskog rata. Među ostalim natpisima na njemačkom pojavljuje se plakatna sintagma Povijest i Priroda, riblji specijaliteti te performativ o tome da je potrebno telefonski rezervirati. Vesna Pokas (2018.) isto se plakatno-turistički nadovezuju na reklamnu ironizaciju djelića plakata (manirističkim fotografskim bilježenjem plakata na/u plakatu) na kojemu je zabilježen performativ Discover the Happy Island.
Darko Fritz (Iskorišten, 2016.) ciglama otiskuje riječ Exxxploited koju postavlja pored jedne od zgrada kaznionice, a osobno me podsjeća tekstualno na stih Ivana Slamniga, njegovu pjesmu Ubili su ga ciglama. Naslovnim pridjevom umjetnik podcrtava kako je otok iskorišten, „fizički i simbolički, a svojim je statusom loptice za politička žongliranja spao u sferu političke pornografije“.
Duje Jurić plakatno (Bez naziva, 2018.) se zaustavlja na centriranju leđa na kojima je ispisano, vjerojatno kao posljedica, trag sunčanja, velikim štampanim slovima Goli do boli, čime se može otvoriti pitanje gologa života (zoe) u Agambenovoj refleksiji, ili kao što umjetnik poetski reflektira o navedenom radu – „(…) Oko mene je bezdan nepravde./ Bilo bi bolje ne biti./ Ništavilo je bolje od postojanja.“
Eva Iten u instalaciji Dragičina kosa između dva prozorska okna pozicionira pletenicu plave ženske kose, ovješenu o strop poput beživotne zmije. Kao što umjetnica navodi, navedenim se radom prisjeća zatvorenica, njih 842, koje su bile deportirane na Sveti Grgur (ženski pandan Golom otoku) bez sudske presude. Zatvorenicama su pri dolasku obrijali kosu. Umjetnica se zaustavlja i na dokumentu kazne da pod pritiskom i od srama, bivše zatvorenice vrlo su malo govorile o događajima u tom preodgojnom sustavu nadzora i kazne, a o zatvorenicama se pritom još dodatno malo zna. Rad dokumentira, kako umjetnica sažima, poziciju žena koje ni danas nisu ravnopravno prisutne u govoru o totalitarnom nasilju i otporima tom nasilju u Jugoslaviji početkom hladnog rata.
Tea Hatadi (Pod pritiskom, 2018.) vodeno-kamenom instalacijom podcrtava doživljaj nasilja, gdje kamen „kod pritiska iz napuhane vrećice polako istiskuje zrak te s vremenom prestaje lebdjeti, dotaknuvši tlo, dok se vrećica potpuno ne isprazni“.
Jakov Žaper u radu Vrata (2017.) pozicionirao je pronađene predmete u okvir razbijenih vrata, na tragu, mjestu vrata kao simbola ulaska – izlaska, transfera slobode kao kontrapunkt kažnjeničkom kompleksu imenovanoga Velika žica.
Đorđe Jandrić (Goli, 2017.) postavio je sjećanje muškoga torza za prozorima jednoga dijela kaznionice; torzo, prozor, okvir slike gologa (ne kulturološki nagoga) tijela u kažnjeničkom prostoru.
Kata Mijatović (Iz Arhiva snova/Goli otok, 2016.) preuzima tekst-san Nine Sanctuary iz svog online projekta za sakupljanje snova Arhiv snova. Odabrani san (u kojemu sanjačica susreće žive oderane konje kojima ne može pomoći) evocira bespomoćnost i užas pred fenomenom patnje, sveprisutnim i svevremenskim. Rekla bih, realizirana metafora gologa života u Agambenovoj refleksiji onoga što znači zoe, goli život, i uzlazak sfere zoe u sferu politizacije gdje se protagonist homo sacer smije ubiti a ne da se žrtvovati.
Igor Kuduz donosi fotografiju iz 2017. godine otočkoga kamenoga puta prema pučini sa stablima uz put koja su ukošena zbog vjetra prema desnoj strani fotografije. Martin Previšić i Milica Prokić u tekstu Ekohistorijski aspekti proučavanja logora na Golom otoku 1949.-1956. (usp. ovdje) istražili su na koji je način težak fizički rad/kazna mijenjao sam golootočki okoliš – doslovno je Goli otok pošumljen. Stabla su posadili zatvorenici za druga Tita koji je trebao, no nikada nije, posjetiti Goli otok.
Siniša Labrović (Izgradnja, 2018.) billboard koncipira kao frame na kojemu vidimo posložene kamenčiće na (umjetnikovu) dlanu u formi sitnokamene petokrake. Video rad dokumentira tehnikom vraćanja unazad rasipanje, no ipak formiranje grumena kamenčića u sitnokamenu petokraku na otvorenom dlanu ruke, odnosno kao što umjetnik navodi – video „izvrće vrijeme snimljenog događaja, uzrok i posljedicu, gradnju i razgradnju, kaos i formu“.
Marijan Crtalić (Intervencija bez imena, 2016.) aplicirao je crvenu zvijezdu na crni križ u uvali Tetina na Golom otoku. Navedenom intervencijom umjetnik je reagirao na spomenik žrtvama komunizma koje je doživio kao političku manipulaciju pokojnicima.
Ivan Posavec (Panorama Goli otok, 2018.) daje crno-bijelu fotografiju otiska panorame vanjskoga prostora kaznionice, bez indicije da je riječ o otoku; s desne strane nalazi se dio betonskoga zida, a s lijeve neobični betonski garažni prostori, bez vrata (vjerojatno odvaljenih), i dok su tri garažna prostora prazna, ispunjena prirodom koja preuzima tu betonsku hladnoću, u jednom je garažnom prostoru (prvom s desne strane) smješten odvaljeni izrazito bijeli kamen kao kontrast tom zatvorskom sivilu. Nije se moglo drugačije nego crno-bijelo tehnikom kako bi se dobio taj kamen poput kamena-stanca možda nečije duše.
Milomir Kovačević Strašni (Goli otok, 2018.) donosi fotodokument kostura umrle ovce koji se može iščitati i kao dokument sukoba vlasnika stada ovaca koji vode žučni spor s državom; ili kao što bilježi umjetnik – „zatvor koji je bez rešetaka, okolo su priroda i more, a opet je zatvor“…
Marijan Molnar (Tranzicija, 2018.) postavlja sebe na fotografiju na kojoj vidimo tri zastave socijalističke Jugoslavije instalirane o žuti, razderani zid; lijeva i desna zastava, njezino središte, petokraka, prekriveno je crvenom šiltericom s kineskim ikonogramom (socijalizam je prekriven kineskom paradigmom neoliberalnoga socijalizma), a središnja petokraka zastrta je umjetnikovom likom s maskom Mickeyja Mousea (ručne izrade) kao metonimije poduzetništva tranzicije – američki neoliberalni program između dviju kineskih šilterica. Masku Mickeyja Mousea povodom performansa Kinderwagen (2016.), koji je izveo u staroj (napuštenoj) sinagogi u Koprivnici, umjetnik kontekstualizira na sljedeći način: „Masku Mickeyja Mousea koristio sam kao već uobičajeni i pomalo ofucani znak i simbol jednog drugog svijeta u koji zbunjeno i nesnalažljivo uranjamo, koji sve ideologije miksa u jedinstveni hedonizam potrošačkog društva.“ Umjetnik je koristio isprintanu zastavu kako bi s njom izveo dvije varijante rada. Prvo je izveden rad Tranzicija 1 snimljen fotografijom a poslije toga Tranzicija 2. Riječ je isto tako o nizu tri zastava socijalističke Jugoslavije s kojih je umjetnik sastrugao petokraku i na svakoj pisanim slovima napisao po jednu riječ (pisanim slovima) – strah, sram, strepnja. Nedešifrirani kineski znak na crvenim kapama na Tranziciji 1 upućuje, kako umjetnik navodi, na novog globalnog igrača koji je također u nekom prijelazu… novi svijet između Kine i Amerike.
Bojan Mucko (Bez naziva, 2019.) izlaže dokument ruke, podlaktice koja je metalnim obodom pričvršćena, učvršćena za zemlju, bez pomaka. Metalni obod umjesto ručnoga sata ili narukvice. Riječ je o frameu videoperformansa osmišljenoga za televizijsku emisiju o Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture (HRT, 2020.). Performans je umjetnik strukturirao site specific – „moje tijelo u odnosu na zatečene ruševine infrastrukture Golog otoka i u odnosu na krajolik, neki vid osobne komemoracije žrtvama, kolaž mikro long durational gesta koji emitiranjem u okviru emisije na javnoj telki postaje na neki način i medijska site specific intervencija“.
Ana Mušćet predstavlja se fotografijom na kojoj je zabilježila transparent koji podsjeća na mali jarbol a na kojemu je crnim na bijelom zabilježen poetski i mentalni performativ velikim slovima Na Promjenu Zraka. Istoimeni rad nagrađen je Nagradom za slobodu na VII. po redu Passion for Freedom festivalu u Londonu kao i Posebnim priznanjem za ostvarenje od međunarodne važnosti Sveučilišta u Zagrebu. Rad se sastoji od zastave i video zapisa, snimljenog na Golom otoku u svibnju 2015., a bilježi čin Miljenke Jantolek, kći Vladimira Bobinca, bivšeg političkog zatvorenika na Golom otoku. Kći naime na prvu godišnjicu smrti svoga oca podiže zastavu s parolom „Na promjenu zraka“ koji aludira na nekadašnji izraz koji je služio za obavještavanje obitelji nestalih o tome gdje se oni trenutno nalaze (da su zatvoreni na Goli otok). Ukratko, otići „Na promjenu zraka” značilo je mnogo toga, ali ponajviše, kako navodi umjetnica, otići po nova, ponuđena uvjerenja, od kojih je najjače isticano ono o osobnoj krivnji.
Marijana Stanić (Baloni, 2018.) instalacijom uzdignutom o strop kaznionice uvodi kategoriju nemoguće crvene nježnosti u nasilje: prostor, točnije strop umjetnica ispunjava uzdignutim balonima kao kontrast kažnjeničkom ambijentu. Balonskim ambijentom umjetnica je podigla zračnu snagu crvenih balona u kažnjenički prostor kao prostor izvanrednoga stanja.
Jasenko Rasol (Otok – Moja domovina, 2018.) radi instalacijski, skulptorski spoj malenoga drvenoga križa i (stolne) hrvatske zastave (riječ je isto tako o frameu videorada) s pogledom na zatvorski derutni prostor, a sve uokviruje gotovo haiku pozicioniranjem kritike oba sustava jer crveno je crno, crno je crveno ili kao što kritički pozicionira Dušan Makavejev u filmu W. R. Misterij organizma – „U gradu crveni fašist“.
Sandra Sterle (Revisiting Heritage, 2018.) dolazi odjevena poput astronautkinje, štiteći se od okoliša sjećanja. Riječ je o fotografskom dokumentu i umjetničinoj intervenciji Kisik (2016.) posvećene njezinom noni Anti Jelenkoviću koji je završio zatočen na Golom otoku 1951. godine. Ili o umjetničinom sjećanju na djedove priče iz djetinjstva: „Za vrijeme moga djetinjstva najviše ga je zanimao Ruski svemirski program o kojemu sam slušala priče na tri njegova materinja jezika (hrvatskom, talijanskom i albanskom).“
Sven Stilinović (Bez naziva, 2001.) ispisuje grafit velikim štampanim slovima „Nered se povećava s vremenom zato što mjerimo vrijeme u smjeru u kojem se nered povećava“ (Stephen Hawking), što potpisuje potpisnicima-nositeljima-stradalnicima na tome prostoru, da bi sve potencirao ispisom (imena i prezimena) Ante Zemljara i svojom SS-abrevijaturom potpisa kojim namjerno potencira zlokobni kontekst političkoga zla.
Vlatko Vincek donosi fotografski dokument pod nazivom Excercise (2018), frame video zapisa gdje punim ustima (ne zemlje, već jezične zapreke) pokušava izgovoriti latinske riječi vezane uz Goli otok – ira, furor, atrocitas, tri riječi koje mogu podcrtati strahotu kazne Golog otoka, svih logora smrti.
Užas imaginacije kako je to biti koji se mora – u određenju Elizabeth Costello – posvetiti, što se tiče našega kulture i okoliša sjećanja, i Jasenovcu. Problem zla, rekao bi, zapisao bi J. M. Coetzee sa svojom fiktivnom Elizabeth Costello. Ili kao što to izrazito jako zapisuje Marijan Molnar u kontekstu svoga golootočkoga rada – „Današnji svijet kao veliki zatvor.“
I u tome smislu Okoliš sjećanja, jer kao što navodi Johann Schreiner, a bilježi u svome Leksikonu socijalne ekologije Ivan Cifrić pod pojmom prirode razumijeva se skup svih živih ili neživih pojava koje nije stvorio čovjek, te je opsežnija od pojma čovjekova prirodnog okoliša koji predstavlja samo djelić prirode. Priroda ne poznaje kategoriju Zla golog života. A što se tiče sjećanja, kulturolog Jan Assmann ističe da se kod kulture sjećanja održava društvena obaveza u odnosu na grupu – riječ je o pitanju „Što ne smijemo zaboraviti?“. I nastavlja, gotovo centripetalno tautologijski o tome da je predmet kulture sjećanja – sjećanje koje stvara zajednicu. Gotovo prema načelu mnemotehnike, kako to nadalje sažima Assmann, a ako primijenimo na ovu umjetničku zajednicu, kulturno pamćenje – što je samo prijevod grčkog imena muze Mnemozine, tj. sjećanja – prema auri mjesta stradanja – svatko je od sudionika/ica odabrao određeno mjesto, stvorio mentalne slike „nadzora i kazne“ (da uporabim ponovo Foucaultovu jaku sintagmu), a zatim stvorene slike prispodobio s izabranim i osviještenim mjestima. Rekla bi Elizabeth Costello na tragu Nagelova eseja o pitanju svijesti Kako je to biti šišmiš? (1974.) – zamislite i doživite mnemopotos. Giorgio Agamben razmatrajući koncentracijski logor kao nomos modernog, navodi kako je logor izvanredni prostor – „komad teritorija koji je postavljen izvan normalnoga pravnog poretka, no poradi toga nije puki izvanjski prostor. Ono što se u njemu isključuje jest, prema etimološkom značenju termina, iznimka, iz-uzeto, uključeno vlastitim isključenjem.“
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2021.
(Ulomak iz teksta za budući katalog projekta)
Piše:
SuzanaMarjanić