Antikorona hepening, održan prvi put na 23. festivalu FAKI u prostorima AKC Medike, a drugi put na prvom Močvarinom KUM-u u 2021. godini, autorski je projekt Roberta Francisztyja, jednog od idejnih začetnika umjetničkih kolektiva iz devedesetih godina prošlog stoljeća, Ljubičastog Deltoida i Zublje Agape. U Antikorona hepeningu Franciszty spaja dvije problematike tipične za svoj rad – ljudsku i životinjsku patnju. Kako i sam umjetnik ističe (cf. Spomenik bezimenim žrtvama krznene industrije, Zarez V/98), tijekom svojeg djelovanja, od početnog interesa za (isključivo) ljudska prava u kasnijim radovima okreće se i pravima životinja. Antikorona hepening tako problematizira patnju i ljudskih i ne-ljudskih životinja, baveći se globalnom epidemiološkom krizom i njezinim političko-ekonomskim posljedicama s jedne, i eksploatacijom životinja u industrijama s druge strane. Hepening također propitkuje odnos čovjeka prema prirodi i okolišu općenito.
Antikorona hepening zamišljen je kao participativni projekt koji poziva publiku na zajednički katarzični ples na tragu karnevaleskne Čajanke kod Ludog Šeširdžije, a odvijao se u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama – s maskama na licu, na razmaku od dva metra. Antikorona hepening žanrovski bi se mogao odrediti kao hepening po definiciji Michaela Kirbyja, odnosno kao umjetnička forma koje je sačinjena od alogičnih, segmentiranih elemenata. Sve je započelo živom skulpturom umjetnika Roberta Francisztyja koji je, sjedeći s gas maskom na licu ispred zelenih lisnatih biljaka postavljenih na podu, u rukama vrtio crnu Rubikovu kocku dok je u pozadini svirala No Words No Thoughts (Swans). Ekološka poruka ovog statičnog (no energijski snažnog) tableaua podcrtana je video-projekcijom performansa T4 – Work in Progress, koji je umjetnik izveo 2004. godine na ulicama Zagreba, povodom predstavljanja knjige Vječna Treblinka Charlesa Pattersona, kako bi ukazao na svakodnevnu patnju životinja u krznenim, mesnim, mliječnim i drugim industrijama. Franciszty je zatim ustao i započeo s plesom kubističkog stila, dok je u pozadini svirala pjesma Somewhere Over the Rainbow u izvedbi Judy Garland, koja je odavala priželjkivanje nekog boljeg svijeta u budućnosti, u kojem bi čovjekova etička ograničenja u odnosu na sve 'ne-ljudsko' konačno bila prevladana.
U maniri Cabaret Voltairea, tijekom hepeninga Mario Kovač dvaput je čitao dadaističku pjesmicu Covid 19/84, čiji naslov upućuje na distopijsku atmosferu uzrokovanu pandemijom koronavirusa, dostojnu 1984. Georgea Orwella. Riječ 'korona' u dada-stihovima ponavlja se do obeznačavanja: „Boli me vrat. Imam koronu. / Boli me srce. Imam koronu / Boli me želudac. Imam koronu. / Boli me bubreg. Imam koronu. / Boli me mjehur. Imam koronu./ Boli me život. Imaš koronu.“ Ispražnjenost riječi od njezina (isključivo) virološkog značenja reflektira njezinu sveprisutnost u javim i medijskim prostorima u kojima se u imenicu korona upisuju politike i ideologije raznih interesnih skupina. Naglasila bih da se ovim umjetničkim projektom nije pokušalo osporiti opasnost koja izvire iz pandemije, nego prije upozoriti na činjenicu da i u ovom kriznom razdoblju, kako nas i iskustvo povijesti nažalost uči, ima onih koji na prvo mjesto stavljaju vlastite interese i profiterstvo, izlažući patnji sve one koji su manje uspješni u socijalnom darvinizmu i snalaženju u novim uvjetima.
U plesu se Francisztyju naposljetku pridružila i publika koja je uspjela savladati početnu nelagodu i ipak zaplesala. Za glazbeni dio hepeninga bila su zaslužna dva doktora (ali znanosti) – dr.sc. Suzana Marjanić koja je napravila izbor glazbe i dr.sc. Mario Kovač koji je u ulozi DJ-ja puštao terapijski antikorona-miks: noise, rock, punk, disco… Koliko je takvo plesno rasterećenje doista bilo potrebno dodatno naglašava i činjenica da je participacija publike uspješno ostvarena unatoč tome što je svaki član dobio svoju posebno označenu poziciju za ples (točku na podu), koja je osiguravala nužnu epidemiološku distancu. Iako su participativni projekti relativno učestali u suvremenoj umjetnosti, nerijetko se događa da sudjelovanje u pravom smislu riječi izostane, odnosno da se svede na ukočeno izvršavanje traženih radnji. Opisanom nasuprot, plesno-participativni dio Antikorona hepeninga ne samo da je realiziran usprkos distancom pojačane izloženosti tijela plesača, nego je i potrajao. Time se ostvarila jedna od ključnih ideja hepeninga – eliminacija negativne energije kroz kolektivni plesni čin, kako je i najavljeno samim podnaslovom, „Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije“. Taj poznati citat feministice i anarhistice Emme Goldman izvan svog izvornog konteksta (razmirice unutar anarhista) poprima različita značenja, u kojima se ples često povezuje s buntom i pozitivnim promjenama. Temeljna ideja poveznica plesa i revolucije jest da se i plesni pokret – taj zabavni, naizgled bezazleni čin – može pretvoriti u moćno oruđe za osobni ili politički pomak nabolje. Tako je Antikorona hepening omogućio sudionicima da se barem na trenutak izmjeste iz distopijske svakodnevnice i zaborave na neizvjesnu budućnost.
© Monika Bregović, PLESNA SCENA.hr, 12. svibnja 2021.
