Zrinka Šimičić Mihanović plesna je umjetnica i somatska praktičarka. Djeluje kao izvođačica, koreografkinja i plesna pedagoginja te somatski pristup primjenjuje kako u umjetničkoj tako i u pedagoškoj praksi. Od 2005. godine brojnim edukacijama iz područja somatike stekla je certifikate: Edukatorica razvojnog pokreta / Infant Developmental Movement Educator (IDME), Edukatorica somatskog pokreta / Somatic Movement Educator (SME), oba na Školi za Body-Mind Centering®, te kroz edukativni program Laban/Bartenieff & Somatic Studies International postaje Certificirana analitičarka pokreta – Somatska praktičarka / Certified Movement Analyst and Somatic Practitioner (CMA-SP). Sva tri programa priznata su od svjetske krovne organizacije za edukaciju i terapiju u polju somatike ISMETA (Somatic Movement Education and Therapy Association). Svoj interes za somatsko područje produbila je i kroz studij psihoterapije kroz pokret i ples nakon završene povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Trenutno je zaposlena kao asistentica na Odsjeku plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje predaje Iskustvenu anatomiju i Analizu pokreta po Labanu, a predaje i na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Kreativne terapije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Uz festival Improspekcije, koji od 2007. osmišljava i organizira zajedno s kolegicom Sonjom Pregrad, suosnivačica je i umjetnička voditeljica umjetničke organizacije Multimedijalna koliba u okviru koje, potaknuta potrebom za povezivanjem umjetnika, edukatora, stručnjaka i šire javnosti oko interesa za somatski rad, pokreće platformu SomaHut. Nedavno završena serija online SomaHut susreta, te priprema novog SomaHut događanja početkom lipnja, povod su za ovaj razgovor.
Vaš ulazak u plesnu profesiju bio je nešto drukčiji od uobičajenog, konvencionalnog tipa školovanja. Možete li nam nešto više reći o svojim počecima te koji su Vas sve utjecaji potakli na odluku da se počnete baviti plesnom umjetnošću?
Iako sam se plesom bavila i kao dijete, pravi početak i odluku od plesu kao profesiji vežem uz srednju školu. Tada sam krenula na satove suvremenog plesa, pratila sve što mi je bilo dostupno vezano uz ples, išla na satove Kiline Cremone, francuske koreografkinje i plesne pedagoginje koja je otprilike u to vrijeme došla u Zagreb… U jednom trenutku sam odlučila upisati srednju plesnu školu, ali brzo sam se ispisala…. Mislim da mi je bilo dosta školskog sustava, ocjenjivanja, rasporeda sati… kroz redovnu školu, i da sam kroz ples tražila neki balans i druge putove do znanja. Informacije su tada bile neusporedivo manje dostupne, ali kopala sam, tražila, i koristila svaku priliku da odem u inozemstvo na neku radionicu, a onda bi to nastavljala sama proučavati i primjenjivati u radu. Dvije godine bila sam članica Zagrebačkog plesnog ansambla i tu sam također puno naučila od starijih kolegica, kolega, gostujućih koreografa i pedagoga. Odgovarala mi je ta sloboda da slijedim svoje interese – to je bio razlog da sam u jednom trenutku i otišla iz ansambla – no istovremeno nedostajala mi je struktura, sustav… Interes za somatsko probudio se kroz interes za improvizaciju… Sjećam se radionice s Kirstie Simson u Italiji, a onda, ubrzo nakon toga, i druge radionice u Francuskoj, gdje sam susretala ljude koji su mi pričali o Body-Mind Centering®-u i nešto me jako privuklo… znanje, pristup, cjelovit i sveobuhvatan, a svidjela mi se i ideja škole, sustava znanja, izvan institucionalnog okvira.
Dosta godina kasnije, u Zagrebu sam upoznala Janet Kaylo, koja je vodila međunarodnu edukaciju iz područja Laban/Bartenieff analize pokreta (Laban / Bartenieff Somatic Studies International). I premda je bilo dosta izazova, upisala sam tu edukaciju i nisam požalila… Učenje još uvijek traje, formalno ili neformalno, mislim da je u konačnici svejedno. Važan je interes, pitanje i ustrajnost. Smatram da je jako važno da postoji institucionalni obrazovni okvir, ali jednako tako i da postoje uvjeti za stvaranje i stjecanje znanja van tog okvira. Znanje je ključno. Kojim putem se do njega dolazi, manje je važno.
Ponekad je neupućenom čitatelju teško objasniti pojam somatike. Imate li neku svoju definiciju somatskih tehnika i somatskog pristupa koju bi voljeli s nama podijeliti?
Somatika je način mišljenja i djelovanja koji polazi od some, živog tijela u njegovoj cjelovitosti, kompleksnosti, jedinstvenosti, a istovremeno i univerzalnosti. Pojam tijelo odnosi se na živo, kao i na neživo, no soma podrazumijeva živo tijelo, što znači tijelo u pokretu, tijelo koje misli, osjeća, relacijsko tijelo, duhovno tijelo, tijelo koje se mijenja, odnosi spram okoline i na nju utječe. Thomas Hanna uvodi pojam somatika definirajući ga kao pristup tijelu iz pozicije subjekta, vlastitog otjelovljenog iskustva.
Pa iako je istina da somatski pristup predstavlja svojevrsnu prekretnicu u afirmaciji subjektivnog doživljaja, kao i interes za tijelo iznutra, za procese koji ga oblikuju, za razliku od orijentiranosti na vanjsku formu i rezultat, iskustvo somatskog rada uči me da je to rad usmjeren prema unutra kako bismo mijenjali način na koji smo u interakciji s vanjskim, sa svijetom koji nas okružuje. I u tome vidim ogroman transformativni, pa onda i društveni i politički potencijal somatskog rada. Iscjeljujući učinak postoji, ali ponekad se, po meni sasvim pogrešno, somatski rad poistovjećuje s praksama koje za cilj imaju odagnati nelagodu, odnosno povećati osjećaj ugode u vlastitom tijelu. Osobno, somatski rad vidim kao puno dalekosežniji i sveobuhvatniji.
Tehnika je skup vještina usmjerenih na efikasnost s obzirom na određeni cilj. Moj fokus usmjeren je prije na proces te na širenje mogućnosti izbora pa kad govorim o svom radu koristim riječ somatska praksa, ili pristup, a ne somatska tehnika. Praksa je nešto što radimo, čemu smo opetovano izloženi i što posljedično otjelovljujemo. Ona označava trajanje, bavljenje, preispitivanje, učenje…
Na ADU-u u Zagrebu predajete iskustvenu anatomiju i Analizu pokreta po Labanu. Što zapravo uključuju ti predmeti i kako studenti reagiraju na nova saznanja koja im nudite?
Iskustvena anatomija je kolegij kroz koji se studenti upoznaju s osnovama anatomije i fiziologije kroz pokret. Anatomsko polazište u osnovi je mnogih plesnih tehnika, a na ovom kolegiju pristupamo mu kroz razvojnu perspektivu. Sadržaj tako povezuje povijest i geografiju tijela, građu i proces nastanka tjelesnih sustava te stvaranje osnovnih neoroloških obrazaca kretanja. Laban/Bartenieff analiza pokreta (Laban Movement Analysis) je sveobuhvatan sustav analize pokreta koji se temelji na učenjima Rudolfa Labana, Irmgard Bartenieff i njihovih suradnika. Taj sustav pokret analizira kroz četiri osnovne kategorije: Tijelo (Body) / Dinamika (Effort) / Oblikovanje (Shape) / Prostor (Space), i kao takav predstavlja osnovu za razumijevanje pokreta koja je primjenjiva u plesačkom radu (koreografskom, pedagoškom), ali jednako tako i u mnogim drugim područjima ljudskog djelovanja. Cilj oba predmeta je stvoriti temelje za dublje razumijevanje tijela i pokreta, afirmirati i razvijati specifična znanja koja proizlaze iz tijela i pokreta te tako stvarati uvjete za što dugotrajnije i održivije bavljenje plesnom umjetnošću.
Probuditi interes za somatski rad kod mladih ljudi zna biti zahtjevno, što je razumljivo. Somatski pristup traži određenu zrelost, koncentraciju, strpljenje… no studenti/ce koji upisuju plesnu akademiju uglavnom dolaze s prethodnim plesačkim iskustvom i odlučni su u svom izboru plesa kao profesije, tako da uglavnom prepoznaju na koje ih načine somatska znanja mogu podržati u plesačkom radu. Vrlo često se interes za somatsko nastavlja razvijati i produbljivati i nakon što kolegij završi. A zanimljivo je da kod nekih studenata u početku postoji određeni otpor, a onda se zainteresiraju i vrate sadržaju kasnije, s odmakom… Rad sa svakom skupinom polaznika, pa tako i sa studentima plesne akademije, otvara mi, uvijek iznova, pitanja o tome kako somatski rad učiniti dostupnijim. No, usprkos pitanjima, imam veliki interes za to što predajem i povjerenje u materijal koji podučavam, kao i u studente i u to da će oni sami naći primjenu ovih znanja u vlastitom radu.
Paralelno s pedagoškim radom aktivna ste izvođačica te osnivačica festivala Improspekcije. Koje ste umjetničke prakse željeli približiti publici kroz festival i kako se to uklapa u vaš somatski pristup plesnoj umjetnosti?
Festival Improspekcije pokrenule smo prije petnaest godina. Na to me potaknulo sudjelovanje u umjetničkom projektu koji je okupljao umjetnike iz različitih medija kroz izvedbenu improvizaciju. Potreba za strukturom, za platformom koje će okupljati i podržavati afirmaciju i razvoj specifičnih znanja vezanih za improvizaciju i somatski rad, meni je osobno bila poticaj za pokretanje Improspekcija. Projekt se kroz godine razvijao, mijenjao, prilagođavao aktualnim potrebama scene kao i našim interesima koji su se razvijali u različitim smjerovima, no izvedba, somatski rad i edukacija nastavili su se provlačiti kao tri linije Improspekcija koje se međusobno prožimaju i nadopunjuju.
Godine 2017., kroz festival Improspekcije, organiziran je sastanak ljudi, kolega, profesionalaca i svih zainteresiranih za somatski rad. Taj sastanak potvrdio mi je potrebu za pokretanjem inicijative koja će biti usmjerena specifičnije na afirmiranje, razvijanje te širenje znanja i dobrobiti somatskog rada. I tako je pokrenuta platforma SomaHut. Osim povezivanja praktičara, stručnjaka i umjetnika različitih disciplina, jedna od glavnih misija SomaHuta je učiniti somatski rad dostupnijim širem krugu ljudi. Iako polazi od iskustva some, koje je individualno, ali nam je i svima zajedničko, somatski rad lako postaje ekskluzivan, za one koji imaju vremena, novaca, koncentracije, prethodnog znanja… za koga točno? A tko bi sve mogao imati koristi, povećati kvalitetu svog života, odnosa, prisutnosti, kroz ovaj rad? Jedan od programa koji sam završila usmjeren je na razvojni pokret i rad s djecom, osobito malim bebama i roditeljima. Uvjerena sam kako je to silno važan rad, jer je prva godina života temelj kasnijeg razvoja. No kada sam vodila radionice / satove / susrete s roditeljima i bebama, to su uglavnom bili roditelji (mame) kojima je takav pristup bio na neki način već blizak. I puno sam razmišljala o tome kako proširiti doseg, kako doći u kontakt s roditeljima koji imaju manje razvijenu svijest o tijelu, o važnosti pokreta… To nije jednostavno i za to bi trebala podrška institucija, ali ostaje mi to kao otvoreno pitanje i fokus daljnjeg rada i djelovanja…
Kroz svoj umjetnički rad i predstave koje sve više izmiču iz klasičnog formata izvedbe u kojoj su s jedne strane izvođači, a s druge gledatelji, također pokušavam na različite načine osvijestiti iskustvo tijela, pokreta, some… Umjetnički rad zanima me kao mjesto dijaloga, razmjene, više nego reprezentacije.
Kao umjetnička ravnateljica umjetničke organizacije Multimedijalna koliba, kako uspijevate balansirati obiteljski život kao majka troje malodobne djece s profesionalnim izazovima?
Intenzivno je, no ne mogu reći da me to što sam mama zaustavilo na profesionalnom putu. Usmjerilo da, svakako, jer svako iskustvo nas usmjeri, a roditeljstvo je intenzivno i transformirajuće iskustvo. Koliko god sam si ponekad predbacivala kad zbog edukacije ne bih bila s djecom, mislim da me somatska edukacija podržala u tome da budem bolja mama, a s druge strane da kroz majčinstvo, roditeljstvo, puno učim o pokretu, razvoju… što me sve podržava i u profesionalnom radu. Ono što mi postaje sve izazovnije je da se obaveze množe, a dan je jednako dug, odnosno prekratak za sve što bih htjela… Kada me preplavi taj osjećaj da ne stižem, da je previše, znam da moram usporiti i vratiti se praksi, tijelu.
Potreba da povežem roditeljstvo i profesionalni rad potaknula me u jednom trenutku na pokretanje edukativnih i izvedbenih programa namijenjenih djeci, djeci i roditeljima… Iz toga su nastale neke od Kolibinih predstava za djecu koje se još uvijek izvode. Trenutno mi je želja rastvoriti pitanje primjene somatskih pristupa u radu s djecom te u tom smjeru promišljamo nove SomaHut susrete.
Nedavno ste u okviru SomaHut platforme završili niz online susreta na kojima su svoje prakse podijelili brojni inozemni stručnjaci s područja somatike različitih područja interesa. Kako ste zadovoljni nakon te završene cjeline i što su Vam planovi za budućnost (premda ih je u trenutnoj situaciji teško definirati)?
SomaHut je platforma, pokrenuta 2020. pod okriljem Multimedijalne kolibe, usmjerena na povezivanje ljudi i razmjenu informacija te dobrobiti somatskog rada između praktičara, edukatora, terapeuta, umjetnika i aktivista i svih zainteresiranih za somatski rad. Iza pokretanja SomaHuta stoji želja da se afirmira somatika kao pristup te način mišljenja, društvenog i političkog djelovanja, kao i umjetničkog stvaranja. Susret je zasad osnovni format ove platforme. Prvo okupljanje bilo je planirano na jesen / zimu 2020. Kako se zbog epidemiološke situacije nismo mogli susresti uživo, SomaHut susreti krenuli su u online izdanju. Prije par godina činilo bi nam se nemoguće somatsko iskustvo dijeliti preko ekrana, međutim pandemija nas je sve prisilila da nađemo načine… i baš zato što takav rad angažira somu, cjelinu, otvorilo se puno prostora za dijeljenje, kao i osjećaj zajedništva i povezanosti unutar grupe koja je bila fluidna, ali postojana.
U lipnju, točnije 12. lipnja, planiramo novi SomaHut susret, ovog puta uživo u vanjskom prostoru. Bit će to prilika za učenje, prakticiranje, razgovor i razmjenu. Svi detalji bit će objavljeni na našoj internetskoj stranici. Jedan dio bit će usmjeren na somatski rad s djecom, a drugi na razmjenu iskustava i specifičnih znanja kroz praktični rad i razgovor.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 22. svibnja 2021.
