Izvedbeno-izložbeni projekt vizualnog umjetnika Marka Gutića Mižimakova predstavljen pod nazivom Izvedbeni tereni za afektivne klonove, realiziran je u suradnji s plesnim umjetnicama Lanom Hosni i Sonjom Pregrad te vizualnim umjetnikom Nikom Pećarinom kao i klonovima Acurata2 i LalacurataG8, Svetlana3- i Ona6, MItchG8 i MarQ8.1. Ta izvedba predstavlja najrecentniji u seriji izvedbeno-suradničkih radova koje autor inicira iz sklonosti ka istraživanju suodnosa koje slikovne pojave generirane digitalnom tehnologijom mogu ostvariti s tjelesnim i fizičkim svojstvima prostorno-vizualne stvarnosti (Affective Clones & Whatever They Want, 2018.; Iz tužnog u ono koje se kreće, 2019. i Thank You For Being Here With Me, 2020.). Izvedba koja se u Galeriji Nova mogla posjetiti tijekom pet dana (23. svibnja nije bilo izvedbe, op. ur.) u dvosatnom trajanju (od 18 do 20 sati) u doživljajnom smislu mnogo duguje povoljnim sceničnim karakteristikama nevelikog izložbenog prostora Galerije Nova, sačinjenog od dvije povezane, a ipak odijeljene prostorije, što potpomaže svrhu odvijanja performativnih programa takvog tipa, uprizorujući centraliziran prostor uslojen u dva plana.
Da je izgradnja svojevrsne binarnosti u doživljajnim aspektima prostora autoru i bila polazište, uočljivo je pri prvom koraku u Galeriju na čijim se zidovima u bestežinskim varijacijama trodimenzionalni digitalni izvođači-klonovi kontorcionistički istežu u svim pravcima, olako im se može pripisati i izazivački nabačena konkurentska namjera, nadmašujući anatomske mogućnosti preo-kretanja svojih stvarnih izvođačkih kolega. Dvoje izvođača na početku su strateški raspoređeni svaki u svoju prostoriju. U središtu prve prostorije na podu stoji LCD zaslon sa zamrznutim snimkama anatomskih detalja klonova, a izvođač (odjeven u šorc s kaubojkama na nogama) je pogledom i tijelom okrenut prema njemu. U središtu druge je tepih na kojemu nailazimo na položeno tijelo izvođačice, također s kaubojkama na nogama. Tijela se presporo bude iz obamrlosti zamrznute prostorne slike, kojoj publika sjedi na rubovima označenima bijelom trakom. Dinamika izvedbe također je sačinjena od binarnih rudimenata u kojoj se tijek vodi od jedne epizode mapiranja točaka međusobnih preklapanja izvođača i klonova do druge, nastavljajući se longitudinalno u različitim varijacijama koje su isprekidane dugim, nejasnim, stoga povremeno za publiku i neugodnim pauzama nepokretnosti stvarnih tijela izvođača. Digitalni klonovi egzistiraju u okviru ponavljajućih algoritama, koji se samostalno pokazuju nedostatno uzbudljivima za održavanje svježine pozornosti posjetitelja tijekom dvosatne izvedbe.
U skladu s naslovnim isticanjem afektivnosti kao svojstva izvođača, a ona se očituje smanjenom kontrolom vlastitih postupaka, tjelesne kretnje su naglašeno improvizacijske, dajući do znanja da je ovdje riječ o uvježbavanju pokreta u pokušaju usklađivanja s klonovima. Fizička tijela istražuju mogućnosti prianjanja uz plohe zida, poda ili LCD ekrana, ali i rotacije, zalaženja pod kožu plohi kadra, a pritom pogledom prate klonove kao da iščekuju trenutke suglasja ili traže anticipacije vlastitih pokreta. Kaubojke pokatkad ozvuče prianjanje uz plohu poda, pokatkad se nametnu kao sjena preko projekcije koja istiskuje klonove iz prostora izvedbe.
Reduciranje rasvjete je razumljivo zbog digitalne projekcije klonova i obilja dnevnog svjetla. Kontinuirane zvučne podloge, u smislu vodilje atmosfere ili ritmičke nadopune nema, ali određena priklonjenost zvučnoj znakovitosti postoji, jer izvođači kojima se u jednom trenutku pridruži i treća izvođačica, povremeno pušu u školjku proizvodeći zvuk čija vibracija ima dugi odjek nalik mističnom zvuku OM. Sada bi se vjerojatno trebalo spomenuti da mistiku trenutka povremeno narušava slučajna zvučna kulisa neraspoznatljivih razgovora koja u proizvoljnim naletima iznenada navaljuje u prostor izvedbe iz obližnjeg kafića. Međutim, rascjepkanost izvedbene građe razlog je zbog kojeg većinom izmiče taj doživljaj cjelovitosti trenutka. Stoga, kad se glasovi izvana probiju u scenu oni se prepoznaju kao svojevrstan šum u strukturi, no iako nehotično, ipak posve legitimno ulaze u izvedbenu situaciju jer je ona sklopljena na kompromisu sa šumovima, sastavljena od neke, beskraju otvorene, algoritamske strukture u kojoj se ponavljaju različite varijable suodnosa, pri čemu nema restrikcija.
Što se suodnosi s čime? Suodnose se projekcije digitalnih tijela na zidovima s tijelima u prostoru, tijela se suodnose sa pikseliziranim slikama detalja kože, dijelova tijela ili lica klonova na LCD-u, suodnose se pozicije prisutnosti i neprisutnosti, cjelovitosti i fragmentarnosti, necjelovitost i nadopunjenost, pokrenutost s nepokrenutošću, zamrznuta slika s prostornom slikovitošću, a u jednom se trenutku poentira suodnos neverbalne komunikacije s verbalnom, što dolazi do izražaja u kratkom poetskom tekstu koji izgovaraju sve tri izvođačke persone, a koji u zadnjoj rečenici nalazi šarmantnu prispodobu svojoj strukturalnoj nejakosti „poput muhe koja čudno leprša na tvojoj ruci“. Pritom mi se čini da je upravo pretjerana redukcija pokreta svedenih na redundantne geste najslabija točka. Zbog toga je, sa stajališta pozornosti posjetitelja, vrlo upitno i trajanje tako konfiguriranog dematerijaliziranog šupljikavog prostora od dva sata.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2021.
(tekst se odnosi na izvedbu od 21. svibnja 2021.)
