Plesna scena.hr

Nešto naglavačke, naopačke, neuobičajeno

Intervju: Nikolina Majdak, klaunica

• 
  
  Kod nas su se klauni pojavili prije desetak godina, prilično tiho i samozatajno, s ponekom predstavom na kojoj su brusili svoje umijeće – jer za biti klaunom potrebno je mnogo vježbe, rada i učenja. Oni bi dodali: „i još više ludosti!“. Učili su od jedne od najboljih: američko-francuske glumice, redateljice i glumačke pedagoginje, klaunice Lee Delong. Ona im je prenijela potrebna znanja i pomogla da se osokole duboko i ozbiljno zaroniti u začudan svijet klaunerije. Zahvaljujući tome, danas imamo klaunsku scenu koja se polako, ali sigurno, probija u vidokrug šire javnosti. Nakon mnogih predstava i nastupa po raznim festivalima, prošle godine se pokrenuo i prvi klaunski festival – namijenjen klaunskim i klaunsko mišljenim predstavama, a uskoro počinje i drugi Zagreb Clown Festival. Na njemu nastupa i naša sugovornica, klaunica Nikolina Majdak, s predstavom Obaveza koju je premijerno prikazala u Kulturnom centru Travno 28. svibnja 2021., a s kojom se 6. lipnja zatvara drugi Zagreb Clown Festival.
  
  Predstavu Obaveza ste nazvali „neverbalnom fantazijom“, a ne klaunskom predstavom?
  
  Predstava je naslonjena na klauna, međutim ona nije u potpunosti klaunska. To je mješavina pokreta, plesa, klaunijade, manipulacije objektima na suvremenocirkuski način, no u svakom slučaju klaun je osnova rada. Način dolaska do materijala je isti i temelji se na principima koje sam usvojila kroz rad s Lee Delong upravo na tehnici klauna – improvizacijama, smišljanju materijala, reagiranju na njega, odnosu s publikom i tako dalje.
  
  Koliko je Lee Delong važna za razvoj klaunske scene kod nas? Za nastajanje naših kazališnih klauna?
  
  Mislim da je iznimno važna. Prije njenog dolaska jedva da se išta slično u Hrvatskoj radilo. Lee nam je otvorila područje razmišljanja o klaunu i glumi koje smo jedva i naslućivali. Kroz njezine smo radionice prolazili razna stanja, mnoga od njih su nas plašila, ali čini se da nam je ipak glasnije odjeknula intuicija da treba izdržati, otrpjeti, pasti ako treba u očaj (jer rad na klaunu često budi upravo to), jer vrijedi, ima tu nešto posebno, nešto baš za nas. Tako se nekako i probrala šačica ljudi koja je ostala u ljubavi s klaunom. Tu smo se našli i prepoznali te nastavili pokušavati. Kasnije smo naravno upoznali mnoge druge učitelje i putovali po Europi ne bismo li crpili znanja odasvud, ali Lee je jedna i jedina.
  
  Ona njeguje klaunsku tradiciju koja potječe od Jacquesa Lecoqa, koji je bio njen učitelj. To je vrlo fina tehnika, koja u Lecoq školi u Parizu dolazi u završnoj fazi školovanja, kad su glumci već prošli sve druge tehnike i usavršili se i izgradili na mnogim izvedbenim poljima te su spremni za ono što klaun jest, a to je u neku ruku upravo demaskiranje. Najmanja maska koja najmanje sakriva, a jako puno otkriva. Često se glumci pribojavaju upustiti u klauniranje upravo iz tog razloga. Ovome sam i sama svjedočila asistirajući nekoliko godina profesoru Mladenu Vasaryju na četvrtoj godini Glume na ADU, gdje su se glumci susretali s klaunom. Uvijek s dosta zanimanja, ali rekla bih još više podozrenja i mnoštvom obrambenih mehanizama. Čini mi se da je to prije svega zbog tog otkrivanja, i zato jer se može činiti da klauniranje kontrira svemu drugome što se uči na Akademiji. Profesor Vasary je svakako također zaslužan za klaunsko naukovanje, jedino što je ono bilo rezervirano samo za ADU…
  
  Što ste najviše od nje naučili?
  
  Bivanje u trenutku, proživljavanje trenutka. Da ne moraš brinuti, klaun će ti reći što da radiš. Ako uspiješ doći u stanje klauna, jedno drukčije stanje, nije tvoje da brineš što, nego da živiš to stanje. Tada sve stvari radiš na svoj način, nema drugog pravog načina. Sve je tvoj način, način tvog klauna. I ne možeš zapravo pogriješiti, jer nema pravila. No zato možeš propasti (engleski fail – nama nedostaje točnija riječ za klaunski failure), doživjeti neuspjeh, i to treba moći podnijeti. Puno je lakše naravno podnijeti uspjeh, lijepe stvari, kad se ljudi smiju našim forama. Ali kao druga strana medalje kod klauna obavezno dolazi neuspjeh, od toga je čak sazidan. E, tu treba izdržati. Kako bismo mogli utjeloviti Čovjeka. Klaun je Čovjek. To je ogromna sloboda. Otud i ogroman strah.
  
  Percepcija šire javnosti kad se spomene klaun još uvijek jest onaj sa crvenim nosom, odjeven u neskladnu odjeću jarkih boja. Toj je slici pridonio i film It, nakon čega su se neki počeli i bojati klauna. Nije nam strana klaunofobija. Koliko je taj film naštetio širem razumijevanju klauna?
  
  Mislim da je koliko taj film (jer Hollywood često našteti stvarima) naštetila i određena struja unutar samih klaunova, koja se snalazi unutar tog tipa klauna koji je pomalo groteskan, s vrlo napadnom šminkom, za što je u povijesti klaunova postojao određeni razlog i bez kojeg ne bi postojali ni klaunovi kakvi jesu danas. Primjerice jedan od znamenite braće Fratellini je upravo izgledao. Taj izgled kombiniran s dinamitnom energijom može zaplašiti, naravno. To je maska i ona ima svoje zakonitosti. Neki ljudi se plaše i drugog tipa maski. Mogli bismo reći da su klaunu naštetili i ljudi koji se samo obuku u nešto što smatraju klaunskim kostimom i onda rade na ulici (ili nekim mjestima) neke stvari koje smatraju smiješnima, ne dotičući ni na trenutak ljepotu onog što klaun jest, promašivši poantu. Ali polje klauna je danas zaista široko...
  
  Lee Delong podučila je naše kazališne klaune, među kojima ste i vi. Što je to točno kazališni klaun?
  
  Ja mislim da je klaun – klaun. Mi zovemo nešto kazališnim klaunom zato jer ga radimo u kazalištu, a kazalište za razliku od npr. cirkuske arene ili šatora ima svoje zahtjeve – igra ne može biti toliko velika i široka (što cirkus sa svojim kružnim ogromnim gledalištem zahtjeva), nego puno puno suptilnija. No osim toga, mislim da bi se dobar cirkuski klaun jednako dobro snašao u kazalištu ili na ulici i obrnuto, i to naprosto zato jer poznaje publiku. Klaun ne postoji bez publike, on je u ljubavi s njom i rušeći četvrti zid u neizravnom i ogoljenom odnosu s njom. To je ono najvažnije – odnos, komunikacija. Sve ostalo je pitanje estetike i odabira.
  
  Koliko kazališnih klauna ima na našoj sceni?
  
  Klaunova koji aktivno stvaraju u kazalištu i grade neko klaunsko kazalište ima jako malo. Bolje da ni ne izgovaram brojke...
  
  Kad ste se i zašto odlučili posvetiti klauneriji? Što vas kod klauna najviše privlači?
  
  Da budem sasvim iskrena, nisam nikad mislila da ću se time baviti. Mene je u glumi više zanimalo tijelo, Grotowski i slično. Baš u takvom tipu rada srela sam Leona Lučeva, na čiji poziv sam 2008. godine na Zlarinu sudjelovala na pripremnoj glumačkoj radionici za snimanje filma Jasmile Žbanić Na putu koju je vodila Lee Delong. I u jednom trenutku na pozornici (a bilo je vatreno krštenje prolaziti klaunske patnje i muke prvi put pred očima Mirjane Karanović, Zrinke Cvitešić, Ermina Brava i Leona) jednostavno sam dubinski shvatila što je to klaun. I odlučila da idem za tim.
  
  Rad kroz klauna je beskrajno uzbudljiv jer nemaš neku pozadinu stvari. Stvaraš na licu mjesta i gledaš što će od toga ispasti. Uzmeš neku stvar ili neku temu koju želiš obraditi i onda nemaš pojma što će se dalje s njom dogoditi. Ti imaš jednu ideju, međutim to na kraju završi u nekoj potpuno desetoj stvari. Možda ponekad i odbijaš novu stvar koja se desila, ali onda shvatiš da je baš tako trebalo biti. Nikad ne znaš kako će sve skupa na kraju izgledati. Najviše me privlači sloboda i oslobođenje. Sloboda koju smo nakon djetinjstva (ili nekad usred njega) nečujno predali dalje. A klaun bi trebao biti utjelovljenje te slobode jer je poput djeteta.
  
  Napravili ste više klaunskih predstava: Slavuj, Dvije i pol sestre, Noć živih klaunova, Feydeau-re-mi Triko cirkus teatra, Crna Petra Kazališta Mala scena i Triko cirkus teatra. Kako ih publika prihvaća? Jeste li njima pomaknuli percepciju poimanja klauna?
  
  Sigurno jesmo! Tko god da je bio na nekoj klaunskoj predstavi, pogotovo ako ranije nije, promijenit će mišljenje o klaunovima, odnosno dodati novo. Rad s Lee se uz zlata vrijedan produkcijski pogon Triko Cirkus Teatra i Ive Peter Dragan pridonio je stvaranju male, ali značajne domaće scene koja je započela tradiciju klaunskog kazališta u nas, koju (kao što je već odavno slučaj u mnogim drugim europskim zemljama) želimo njegovati i usavršavati te uvoditi u repertoar domaćeg kazališta. Publika u pravilu odlično prihvaća takve predstave, no kao i kod drugih stvari kod nas – nije problem u publici. Problem je u nepostojanju prilika za izvođenje – nezavisna scena kojoj pripadamo je u jako teškoj poziciji. Mi smo primjerice Slavuja igrali u Meksiku, Francuskoj, Belgiji i drugdje, a u Hrvatskoj jedva jedvice.
  
  Kako ste stvarale predstavu Obaveza?
  
  Putem improvizacije, kroz klaunsku igru, užitak i malo dodane ludosti… Ja sam dosta prije naše suradnje neobavezno počela istraživati u prostoru s nekim objektima koji su mi se činili zanimljivima. Zapisivala sam stvari koje su mi se svidjele i neopterećeno išla dalje, pronalazila nove stvari, isprobavala s njima, bez neke posebne priče. S vremenom su se te stvari počele povezivati i sve je dobivalo neki drugi smisao. Tada sam shvatila da će mi trebati pomoć i logičan izbor mi je bila Lee Delong jer nas dvije surađujemo dugi niz godina i volimo raditi zajedno. Ja sam joj pokazala svoje materijale, misleći kako nemam ništa, a ona je rekla: „Pa to je to! Već imaš sve. Samo sve trebamo posložiti.“ Radile smo u Francuskoj na jednoj rezidenciji, zatim je došla na Hvar gdje smo još malo radile i onda nas je korona pobrkala tako da smo morale stalno odgađati zajedničke probe do konačnog trenutka prije same premijere kada smo počele probe održavati on line. Iskreno, u odnosu na rad uživo, to mi je horor, no što je tu je.
  
  Na kraju se ipak naslanjate na literarni predložak, dramu Jeana Giraudouxa Luđakinja iz Chaillota?
  
  Iako smo do neke priče same došle, u nekom je trenutku ta drama iskrsnula ispred naših očiju! U predstavi, kao i u drami, radi se o jednoj ženi, pomalo pomaknutoj, malo naopakoj, zbrkanoj, djetinjastoj, ludastoj, koja živi u nekom svom svijetu u kojem joj je lijepo, koji je za sebe stvorila. Međutim, nesvjesna je da je oko nje neka druga situacija – ili se ona tek sad pojavila, a ona je odbija vidjeti. To je situacija koja uništava njezin svijet, sve čega se ona drži i čini njezin život lijepim. To je neka sila koja se iznenada pojavljuje. Ta se sila može čitati kao bilo što. Neka sila koja, uvjetno rečeno, porobljuje čovjeka. To je okosnica drame i predstave. U jednom trenutku morat će otvoriti oči. Hoće li doći do borbe protiv sile, odustajanja, uklapanja – to ćemo tek vidjeti. U drami ima puno likova, a u predstavi su, uz mene, na pozornici glazbenica Lucija Stanojević i moj pomagač Mario Miličić. Osim toga, tekst drame je prelijep, no mi nemamo takvu komunikaciju s publikom (kroz govor) pa se koristimo nekim drugim izrazom, jezikom koji je malo klimav u tom smislu da ga svatko može drugačije razumjeti. Naš jezik su pokreti, glazba i zvuk, govor objekata, emocije. Možda kod naše publike postoji i strah od razumijevanja nečega što nije verbalno. Nadam se da ćemo uspjeti probiti tu barijeru jer kod nas za sada nema puno neverbalnih predstava.
  
  Zašto ste predstavu naslovili Obaveza?
  
  Naslov je predložila Lee. Od početka je imao smisla. Mislim da je to naslov koji zapravo postavlja pitanja. Što je obaveza? Što je moja obaveza? Što je obaveza nas kao ljudskih bića? Ima mnogo takvih pitanja, a još više mogućih odgovora. Pitam to samu sebe, a u zadnje sam vrijeme znala i druge ljude ispitivati: „Što je za tebe obaveza?“. Odgovori su jako zanimljivi, zapravo. Što je zapravo obavezno? Ili obaveze sami sebi namećemo? Neke možda i naslijedimo. Na neke se odlučimo.
  
  Što biste klaunerijom kod nas htjeli postići?
  
  Prije svega bih htjela igrati predstave. Možda je to sebično, ali ne vidim se kao osobu koja će promovirati klaunsku ili cirkusku scenu. Djelomično to i radim, no nije mi to primarno. Zaista želim stvarati predstave i želim u njima igrati, sudjelovati. Strasno se želim time baviti i moja je velika želja da mi to kroz vrijeme ne bude onemogućeno zbog nedostatka novca ili nedostatka energije i umora…
  
  Jedan od najvećih problema je nedostatak prostora za rad. Gdje vježbate?
  
  Veliki je problem kada nemaš prostor za rad. Ja sam to shvatila nakon potresa u Zagrebu. Mi smo prije toga imali dva lijepa prostora u Medici i to više od deset godina. Oni su nekad funkcionirali bolje, nekada lošije, imali smo neke svoje problemčiće koji mi se sada čine smiješni, ali to je bio prostor u koji si svaki dan mogao doći i stvarati. Naravno, kad nešto imaš, onda to doživljavaš zdravo za gotovo. To mi je sada jasno jer nakon potresa, kada su naše obje dvorane uništene, mi smo potpuno ostali bez prostora. Našli smo se u situaciji kad smo htjeli stvarati predstavu i trenirati, a nismo mogli jer nismo imali gdje. Osim toga, nemaš gdje držati svoje stvari – silne kofere, rekvizite, scenografiju. Tijekom godina svi mi skupljamo svega čega se dohvatimo – s Hrelića, s ulice, s glomaznog otpada… nema što nemam. Svime time se koristim, ali i skupljam kao hrčak. Kud sad sa svim tim stvarima? Sad su mi trenutačno u stanu gdje vježbam i radim. I to mi je veliki problem. Postoje kulturni centri, međutim, više je preporuka da oni nama izađu u susret, nego što nam zaista izlaze. Tako se bar meni čini. Možda postoje i druga iskustva. Uvijek nastane neka komplikacija, ili je zauzeto ili se sad ne može. Znala sam poludjeti kad smo radili na predstavi, a nitko nam nije dao prostor. Htjela sam izaći na cestu i raditi probu na cesti. Pa neka me prekinu, ako im smetam. Doista baš glupa situacija. Dobiješ čak i novce da nešto napraviš, a nemaš gdje. Ja sam imala sreću, u nesreći cijele ove korone, da mi je sportska dvorana mjesnog odbora Knežija izišla u susret jer je ostala bez svojih korisnika u ovim epidemiološkim mjerama, a ja sam na probama sama i imam profesionalno kazalište… Da se to nije dogodilo, ne bih imala gdje završiti predstavu.
  
  Unatoč svemu, prošle ste godine osnovali umjetničku organizaciju, kazališnu skupinu Cirk Pozor. Zašto?
  
  Da bismo mogli prijavljivati projekte i raditi svoje predstave, s umjetnicima koje volimo. Ne samo predstave, već i projekte iz polja vizualne umjetnosti, te film i video, a i da bismo i sami nekome pružili priliku za rad, kao što su nama toliko puta ljudi pružili.
  
  Kako biste opisali Cirk Pozor?
  
  Cirk Pozor je skraćenica od Cirkusom Inspirirano Rubno Kazalište Pozor. Međutim, mi nismo samo kazališna skupina. Cirk Pozor je umjetnička organizacija koju smo 2020. godine osnovali Mario Miličić i ja, uz želju da u stvaranju surađujemo s drugim umjetnicima i umjetnicama, kao i s ostalim organizacijama u kulturi i umjetnosti. Mario je vizualni umjetnik, koji je najviše znan pod pseudonimom Mane Mei. CIRK Pozor je fiktivni prostor u kojem spajamo naše najveće ljubavi u umjetnosti: kazalište, film, vizualnu umjetnost i cirkus, s obaveznim začinom naše najveće strasti: ulice. Dozvoljavamo pritom da se ta područja pretope, preklope, miješaju i surađuju, no također da idu svako svojim putem, usporedo, samostalno i slobodno. Želimo se baviti onime čime se već dugo bavimo, samo ne pod tim imenom. To je kazalište koje je kazalište ulice, svijeta, slučajnih prolaznika ili kazalište koje je pomalo naslonjeno na cirkuski šator, cirkusku atmosferu, na neke izokrenutosti cirkuskog svijeta, barem simbolične. Nešto naglavačke, naopačke, nešto ne baš uobičajeno, ne baš svakodnevno, nešto u jarkim bojama ili potpuno bez boje, ili nešto što nije opće prihvaćeno. Neki pobunjenički teatar, također – nešto što želi neku promjenu ili donosi čak neku promjenu, ako smijemo biti tako pretenciozni. Nešto što je preglasno ili pretiho. Ili potpuno bez riječi. Ili samo s riječima. Puno toga.
  
  Nevjerojatno je da ste kazalište otvorili prošle godine u ožujku, kada smo svi morali biti zatvoreni unutar svoja četiri zida. Tada ste se predstavili svojoj prvoj publici – susjedima?
  
  Istina. Kazalište smo otvorili prošle godine u trećem mjesecu, u istom mjesecu kad su potpuno prestala sva kulturna događanja i kada je nastala velika crna rupa i neizvjesnost. Meni je to bio veliki klaunski moment jer je klaun uvijek bio na putu uspjeha, a onda uvijek pronalazi jedan veliki neuspjeh. I baš je to tako izgledalo. Potpuno promašen trenutak za otvoriti jednu umjetničku organizaciju. Ali nama je to bilo beskrajno zabavno. Odmah smo počeli sa svakakvim akcijama. Nakon potresa izvodila sam predstave ispred svoje zgrade, za susjede zatvorene u svojim domovima koji su nam se činili prilično preplašenima. Gledali su nas sa svojih prozora i izuzetno su nas lijepo popratili. To je bilo nevjerojatno iskustvo. Možda nikad u životu nisam tako nešto osjetila, takvu energiju. Doslovno kao neki amfiteatar stvoren od zgrada i sedam katova prepunih ljudi, koji s prozora gledaju dolje na travnjak, što mi to radimo. Nije bilo toliko bitno što mi to radimo, bilo je bitno da smo svi zajedno i to je bilo prelijepo. Radili smo zatim neke pomaknute video radove i male filmiće koji su se zvali Umjetnost u bunkeru, koji su nas jako zabavljali, a čini se i ljude koji su ih gledali. Počeli smo odmah žestoko, iako bez pravih angažmana. Onda su krenuli i projekti pa smo dobili neke novce za prvu predstavu. I evo... tako guramo već godinu dana.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2021.

Piše:

Katarina
Kolega