Povijest umjetničkih avangardi 20. stoljeća, bilježi – između ostalih artističko-medijskih inovativnosti – performans, kao izuzetno referentnu umjetničku točku. Radi se o netradicijskoj izvedbenoj disciplini koja uključuje neposrednu prisutnost umjetnika, njegovog tijela te ostale osnovne elemente poput vremena, prostora u interakciji autora i publike. Akcionistički performans izmjestio se iz prostora galerija i muzeja na ulicu, prolaze i sl., stvorivši sebi proširenu pozornicu raznih sudionika, gledatelja i prolaznika. Temeljni cilj performansa je spontano izazivanje reakcije promatrača, ponekad i njihovog učešća u zamišljenom kreativnom izrazu umjetnika. Teme istaknute prema auditoriju proizlaze iz individualnih opažanja, uglavnom općedruštvenih previranja i gibanja. Radi se najčešće o kritičkim reakcijama, nastalih kroz iskustvo autora performansa. Zbog svoje nematerijalne specifičnosti, performativna se umjetnost često dovodi u vezu s konceptualnom umjetnošću. Od nedavno, performativna umjetnost se nalazi u važnoj korelaciji i vezi s propitivanjem socijalne stvarnosti i politike identiteta. Neki teoretičari smatraju kako performans nije medij, nego je niz izravnih, istaknutih i naglašenih pitanja o relaciji umjetnosti naspram šire zajednice.
Performans Josipe Bubaš (1979) – jedne od najzanimljivijih hrvatskih performativnih umjetnica srednje generacije i, važno je napomenuti, kustosice iz područja interdisciplinarne medijske umjetnosti – Neljudsko, održan u zagrebačkom MM Centru SC-a u ožujku 2019., sadrži uz opće navedeni pravac i značajne dimenzije socijalnog angažmana, naglašavajući delikatnost odnosa ljudi i prostora kao i kompleksnih istraživačkih komponenti u području suvremenog umjetničkog razvojnog jezika samoga performansa. Osnovna karakteristika performansa je pokret, ritam i redukcijski minimalizam. Predmetni performans – u kojem se autorica referira na recentna političko-materijalna-profesionalna zbivanja na lokalitetu Kulture SC-a – proširuje granice uobičajene percepcije i nadilazi ekspresivnošću svoj zadani format. Impresivnost izvedbe performansa upućuju promatrače/publiku i na neka druga područja umjetnosti, poput ambijentalnosti, fizičkog teatra, književnosti, likovnosti kao i psihologije, fiziologije. Taj svojevrsni anti ballet mecanique pri samom vrhuncu izvedbe biva naprasno prekinut, što je bila i jedna od namjera autorice: da njezin rad traje točno onoliko koliko to autoritarna okolina određuje.
Oduzevši sebi sva konvencionalna artistička sredstva i alate, s minimalnom facijalnom ekspresijom i sa totalitetom tjelesne ekstenzije, autorica nam transferira – bivajući konstantno na podu manjeg, zatvorenog prostora – grčevitost jedinke u srazu s vulgarnostima titulara i političkog sustava. Embrionalna pozicija izvođačice sugerira istraživanje predjezične komunikacije, prije nego što će se ona pretvoriti u jezik simbola kojeg poznajemo. Sve se to odvija tijekom prirodnog razvitka embrija, odnosno performans – situacije, koju nam umjetnica kanalizira. Pojam predlingvistički ili predjezični, odnosi se na sve faze prije pojave samoga jezika. Izvedba, između ostalog, problematizira ograničenost vremena, pokreta i prostora, izvan naše audio-vizualne iskustvene mogućnosti definiranja a možda i intuitivne spoznaje. Isti se pojam, unutar okvira performansa, koristi za označavanje neistraženog navedenog primordijalnog fenomena u kojem je komunikacija instinktivna, spontana i nasumična, impregnirana grčevitim pokretima, gestama, minimalnom mimikom lica i samo ponekad, jedva čujnom vokalizacijom izvođačice. Transfer prema publici je neizravan i svjesno kodiran, sublimacija svih vremenskih kategorija prošlog, sadašnjeg i budućeg. Vizualiziranje nevidljivog. Umjetničin prosede lišen je patetike, pojašnjenja, brzih i laganih očitavanja. Publici – a to je od iznimne važnosti – stoji na raspolaganju sva raspoloživa sloboda interpretacije izvedbe.
Zvuk je, iako jedva zamjetljiv, potisnut u drugi plan no ništa manje dramaturški dojmljiv. Izravna komunikacija pogledom je svjesno izbjegnuta, onako kako to diktiraju suvremene, nepisane i neslužbene manire ponašanja među ljudima. Svijet autorice je ograničen, nečujan, vidljiv, traumatičan samo njoj, mi smo samo promatrači, pasivni sudionici nečega što tek možemo naslutiti, nesvjesni činjenice vlastite odgovornosti i inercije. Složenost umjetničkog rada sugerira asocijativne i komparativne linije naspram nekih drugih umjetničkih i različitih medijskih ostvarenja iz ne tako daleke prošlosti. Način izraza umjetnice je poput protagonista filmova Roberta Bressona, kojima je taj neobično važan autor sugerirao: „Nipošto ne glumite, budite modeli!“ Na razini simbolike, Bresson je svijet smatrao zatvorom, njegovi su likovi morali pronaći zamršene labirintske modele, unutar kojeg su se kretali prema možda mogućem oslobođenju, no najčešće, prema potvrđenom ropstvu. Komunikacija, odnosno njen sveopći nedostatak bio je fundamentalni razlog zbog kojeg je taj francuski novovalni redatelj snimao filmove. Autorica navedenog performansa korespondira – dakako nesvjesno – s tom istom idejom. Položajem, pokretima i ritmikom tijela, autoričin performans ulazi i u područje dadaističke i post-kubističke likovnosti.
Subjektivna vizura između triju pruga, u centru grada, u tom bermudskom trokutu kulture. Šok, grč, avangardistički teatar, promicanje performansa vječne zatvorenosti. Ona ondje, mi tamo, izvan, neka prohladna večer prodire u noć. Mi publika, udobno smještena, ona na podu kroz staklo; Josipa Bubaš izvodi performans tog – kako su ga već nazivali – Majčinog dana ili Dana žena 8. ožujka, 2019. Neljudsko, angažirajući svoju tjelesnost i mentalnost u svrhu naglašavanja onoga što je u nama i oko nas, sveopće dehumaniziranosti i nekomunikativnosti (uža tema/cilj: okupiranje institucije i njeno deinstitucionaliziranje u području kulture, oslobađanje institucija od nameta konvencionalnosti i finalno prepuštanje istih prostora zainteresiranim, kreativnim, inventivnim pojedincima. Neposredno navedeno, zvuči poput nekih teza anarhičnog pozitivizma). Scenografija jednostavnosti, ulaz kroz stakleni kavez u kultnu Dvoranu MM, koju su svojim audiovizualnim prohodom pohodili mnogi artisti, za neke pjesnici uvrnute stvarnosti. U tom staklenom kavezu, akcentirane razdvojenosti svjetova, našega i njezinog. Umjetničina (samo)izolacija, fizička izolacija u odnosu na promatrače, djeluje anticipacijski nestvarno, a opet poznato s obzirom na to da se nalazimo u izolacijskom ciklusu, ovisni o višim autoritetima i njihovim procjenama našeg realiteta, bez naznaka i predvidivosti razdoblja trajanja. Istovremeno, izvođačica je i čuvarica institucije u koju se ne može ući. Paradoksalnost, iskrivljenost, paralaksa, izvitoperenost, ekstenzija tijela i autoričine ekspresije nemoći. Embrionalna drama, razlomljeni ritam i narušena geometrija tijela, privid poroda bez rađanja, samo naznaka enterijerne usamljenosti i nastojanja da se nekako izađe izvan konteksta tijela, društvenosti, konvencija, samoće i simbolizma s nastojanjem da se simboli ne mogu izravno očitati.
Umjetnost tjelesne ekspresivnosti nosi sa sobom kafkijansku odrednicu o nevidljivom sucu i preoblikovatelju svih bića (Metamorfoza). Promatrano ipak budi težnju da se isti fenomen i premosti. (To nastojanje traje u lukovima vremena, sve od onda kada je onaj netko uzeo žezlo moći i njime zamahnuo prema manje vrijednoj svjetini.) Zatomljena muzikalnost čujnog, vidljivog i nevidljivog; angažiranost, ritam, prizor, svjetlo i zatamnjenje, pokret, ples, pod i niskost, akt uzvišenosti, upozorenje prizorom, mi i oni, ona i njena nutrina, to je sveobuhvat, kako bi se govorilo bez riječi o onome velesajamsko-logorskom okruženju među trima prugama. Tri pruge su enigmatično univerzalne, svugdje ih možemo, ako malo pomnije sagledamo svijet, uočiti. Što je to na što se možete osloniti? Recimo da je to minimalističko tijelo, a ono je promjenljiva kategorija, savršena nesavršenost. Umjetničke vizije dodiruju nesavršenost, preispituju, analiziraju, promatraju. Bez pogleda. Angažiranost, bez pogleda lišenog patetike. Neki umjetnici nastoje pridonijeti promjeni vizure svijeta, dubinskom sagledavanju problema sveprisutnih u suvremenim alijenativno-beskrupuloznim politikama moći društva, oni to čine povećanim angažmanom o promjeni okolnosti ili barem o lociranju i adresiranju pravih problema koji nas okružuju. U ovom slučaju to je brisanje i izmještanje ljudi iz njihovih prirodnih staništa, kao što su rad, pronalaženje vlastitog autorskog i profesionalnog identiteta.
Trenutne pozicije moći u parlamentarnim sustavima se često mijenjaju i nose sa sobom naplavinu ostrašćenih vulgarnosti i pokvarenosti šekspirijanskih antilikova. Na radnoj pa i na ljudskoj pozornici, sve se brzinski mijenja, bez imalo razloga, pitanja, valoriziranja minuloga rada. Klike apologeta i istomišljenika, klimavaca, dolaze i preuzimaju ulogu i manire velikih ili velikog vođe, u čijem je rukama sva moć. To su naše politike, lokalno, globalno, kako god. Krajnji cilj je jasan, priskrbiti sebi – ne petnaest minuta warholovske medijske pozornosti, nego moći i eksploatacije i manipuliranja ljudskim sudbinama. Umjetničin performans, bez zvuka, govori o tome.
© Ivan Paić, PLESNA SCENA.hr, 2. lipnja 2021.
