Kabinet čudovišta, premjerno izveden u prosincu 2020. autorski je projekt Saše Božića u suradnji s izvođačima Jelenom Miholjević, Viktorijom Bubalo, Borisom Barukčićem / Andrejem Kopčokom. Iako nadahnuta romanom Leile Slimani U vrtu čudovišta i dramskim tekstom Dimitrija Kokanova Pornscape ova predstava ne kreće od tekstualnog predloška niti joj je on glavna nit vodilja. Ishodište su izvođači. Kako sam autor kaže: „Riječ je o koreografskoj partituri za plesačicu, glumca i glumicu, ali u tu partituru uključuju i publiku“.
Već pri ulasku u dvoranu toplo nas dočekujete i ponaosob pozdravljate želeći nam dobrodošlicu u Pariz, točnije u jedan pariški noćni klub. Čini se da je od samog početka prisutna ideja nekog sustvaranja (intimne) atmosfere ugode, zajedničkog bivanja u prostoru bez strogih podjela na publiku i izvođače?
J.M.: Zapravo je ova predstava izašla iz neke sanjarije o dodiru. Sašina prvotna ideja (prije uvođenja ovog teksta) bila je da publika na nama radi ono o čem se govori. Zanimalo ga je to pitanje dodira između publike i glumaca, glumaca međusobno. Bile su tu razne ideje i baš je htio raditi predstavu o žudnji i dodiru. I onda se dogodi pandemija! U kojoj nam je svaki dodir zabranjen… Kasnije se to po različitim osobnostima ljudi koji su počeli sudjelovati u predstavi preoblikovalo u ono što je.
A.K.: Ja sam naknadno uskočio u ovu predstavu umjesto Borisa Barukčića i prvo sam je doživio kao publika. I iz tog iskustva kao i nakon prvih razgovora kojima me Saša uvodio u predstavu najviše mi je ostao taj pojam ugode. Želja da bude ugodno. I nama i publici. E sad ne znam koliko je to u ZPC-u, u jednom takvom prostoru izašlo van u usporedbi s Uranijom gdje smo zadnje igrali, a gdje je i bila premijera: mala (crvena) soba, gdje je sve intimnije i prisutnost publike jača.
J.M.: Radili smo mirno i jako dugo i ima tu puno materijala koji nije ušao u predstavu ali je puno pomogao. Na primjer svatko od nas je imao neku svoju scenu ugode. Ja sam pjevala na francuskom, zatvarala ljudima oči, govorila im neka spavaju, pokrivala ih nekim zveckalicama, Boris je kuhao kakao, puštao zvukove tropske šume. Zbilja smo napravili velike komade materijala koji se baziraju na dodirivanju jedan drugog i na činjenju ugode što je zapravo u opreci sa pričom koja je onako očajnički u potrazi za nekakvim zadovoljstvom kroz tijelo.
Da, primjetna je ta veliku suprotnost između onoga što se govori i što se izvodi. Prema tekstualnom narativu preuzetom iz knjige U vrtu čudovišta pratimo mladu ženu i majku Adele u pokušajima ispunjenja svojih praznina preko (čak) sadomazohističkih seksualnih avantura. Nezadovoljna i nezadovoljena u braku ona se baca iz prevare u prevaru s raznim muškarcima kojima ni ne pamti imena. „Adele samo želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.“ Opisi njezinog poniranja u grubi i vulgarni promiskuitet su vrlo eksplicitni a vas troje izmjenjujući sve uloge (Adele, suprug, dijete, ljubavnici…) držite opreku tom postupku pružajući si međusobno podršku, nježnost i razumijevanje. To je dakle materijal do kojeg ste došli prije samog teksta i koji mu stvara protutežu no vjerujem da negdje duboko postoji zajednička točka tih suprotnosti?
J.M.: I naša antijunakinja na neki način žudi za dodirom i ugodom. Početak je u tom klubu koji je i u romanu prikazan kao neki prostor izgubljenog raja, a ples je oslobođenje, međutim junakinja se vrlo brzo surva u pakao. Ona se svojevoljno prepušta nekim svojim principima koji su u krajnjoj liniji jako poetski i dirljivi tipa ona rečenica da je kroz svu tu silinu ljubavnika koje ona ne pamti i kroz njihovu žudnju ona sama tisuću puta postojala. Ali ovo je više priča o nama. I zato je to malo smiješno jer između nas četvero (petero, važno je ovdje i Borisa ubrojiti) bilo je stalno puno nježnosti i uvažavanja, i nismo sad takvi tipovi da bi gorili od želje da govorimo o ovakvom nekakvom krajnjem bacanju svog tijela u zvjerinjak – što je Adelina velika želja. Ali neka smo se našli u toj situaciji jer nam je to bilo jako zanimljivo, pogotovo u doba kada se ljudi ne smiju dotaknuti!
I sama sam se kao izvođačica pitala kako je to nositi se s takvim materijalom. Kako tretirati takav neki tekst i ipak, mada mu držite kontru, provući ga kroz sebe?
J.M.: Glavna zadaća bila je prikaz fizičke žudnje. Kako bi bilo da me ne ispunjava do kraja to da sam majka. Kako bi bilo da me ne ispunjava do kraja ovo sada. Taj stalni još i još. A i pitanje je, što mi kao glumci na sceni možemo raditi da nama bude ugodno, pogotovo baveći se tekstom u kojem se zbiva neko žestoko nasilje. Sjećam se da sam doživjela veliko olakšanje na Sašinu uputu: „Vi ovdje sami sebe tješite.“ I pružamo si sigurnost. Zagrlimo se i šapćemo si tekst. Što je dobar odmak za nošenje s tim rečenicama koje znaju biti duge i neprohodne i to recimo baš nakon scene u kojoj se Andrej i Viki ubiju u prikazu pokušaja da se dvoje ljudi spoje. Ne postoji izvedba u kojoj svatko od nas ne pusti to svoje sipino crnilo. I baš sam imala priliku osluškivati i raditi na suučesništvu kad naslućuješ da se otvaraju tuđi tamni prostori. Ima naravno i namjerno efektno napravljenih scena. Na primjer kad kažemo kako prikazujemo besmislenost prisilnih večera. Gdje zamišljaš da si netko drugi negdje drugdje. Da si gol, da te se ljubi, voli, mazi, obožava i to kaže. A i ta, Francuzi to stvarno imaju protkano kroz svoja djela, prisutnost smrti. Toliko snažno o njoj govore da ju stvarno ne treba ni spomenuti. No u svemu smo bili sigurni. Nikad u svom radu sa Sašom nisam osjetila da me gura u nešto.
A.K.: Da, nikad s njim nisam osjetio da bi mi on zatvarao neki prostor. Meni je čak, nekad u prošlim suradnjama nedostajalo da mi da čvršće upute kada sam bio neodlučan, ali znao sam da neće. I onda shvatiš koliko je to lijepo i koliko možeš otvoreno raditi…
Znači, zapravo krenuli ste od ugode da bi se bavili tekstom koji je krajnje neugodan?
J.M.: Da. I baš zato što nismo stavili tu silinu boli u potpuni centar (mislim ona je tu, ona je upisana). Čini mi se to nekako kao priča o životu. O našem životu i to još za vrijeme pandemije.
Andrej ti si naknadno uskočio u predstavu, što bi izdvojio kao sukus uputa koje si dobio ili si ih sam zadao? Ipak je tvoj proces bio drugačiji.
A.K.: Ja sam stvarno puno puta pogledao snimku! (smijeh) I pritom razmišljao što su oni radili, kako su uopće došli do tog materijala. I tu sam negdje komentirajući njih pronašao i samog sebe i neki svoj put. Možda mi je najveći problem bio što nisam znao što od zadataka moram savladati a što da ostane otvoreno ali kroz probe se to posložilo. Saša nije ni najmanje ustrajavao na tome da radim kao Boris. Neke stvari sam preuzeo od njega neke sam sam kreirao. Recimo onaj dio kada na slušalice slušamo monologe te ih izgovaramo tu sam ostavio Borisa. Snimio sam i sebe ali odlučio sam ostaviti njega. Slušam njegov glas i iz toga radim. A sam taj postupak i odmak je za mene na neki način bavljenje pornografskom temom! Slušam pa izgovaram. Ne proizvodim ga sam nego posredno.
J.M.: U tim monolozima koje govorimo uz slušalice našla sam se prvi put pred zadatkom da ne smijem znati tekst! Nego ponavljam za sobom slušajući ne samo sebe nego i Sašine upute i zvuk tramvaja…to zna biti jako duhovito! A i divne su bile te vježbe silent party u kojima svako čuje svoju glazbu i iz nje mora ući u neki susret i interakciju. Kao ljudi razgovaraju a svatko dere svoje! Život!
Jelena, ti i Saša počeli ste suradnju s Madame Bovary u Gavelli koja se zapravo bavi sličnim temama. Gledaš li ti na ovo kao na neki nastavak?
J.M.: Definitivno je ista tema. Kada me Saša nazvao i rekao da želi da igram Emmu, ja ga nisam poznavala i mislila sam da se šali. Ali onda sam pročitala adaptaciju i da, krenulo je. I na sve gledam kao nastavak. Kad se s nekim tako prijateljski i umjetnički nađeš i prepoznaš ja na to gledam kao na ogromni kapital. Pogotovo što mi je to došlo u nekim zrelim godinama kada treba donijeti odluku tko ćeš postati, za što si sam odgovoran. I stalno si otvarati nove prostore. I znam da je Ana Karić (ne uspoređujem se naravnom s jednom takvom zvijezdom), govorila da je mlada zato što radi sa Senkom, s Ivicom, s Prljom, s Mrletom, sa Sašom. Jednostavno, otvarala si je stalno nove prostore.
A kada mi je Saša dao ovaj roman bila sam iziritirana. Idu mi na živce ti romani koji pokazuju sve besmislenim. Mislila sam si, daj ono ženo shvati da si sama složila jednu strašnu dramu uz svoja eksperimentiranja oko seksa. A s druge strane mnogi su mi rekli gledajući predstavu: Da, mi te svoje sjene, svoje žudnje stvarno ne iskopavamo van. A moje žudnje su se ovdje dosta ticale kazališnih postupaka. Isprobala sam neke stvari koje sam žudila isprobati. Kako na sceni biti što življi, što topliji, sa što manje boli, bez prepreka…
A.K.: Ovaj roman ne nudi rješenje ili odgovor nego bi zapravo mi trebali ponuditi odgovor na sceni svojom igrom. Mislim da je to bit predstave.
Kad bi jednom riječi trebala opisati ovu predstavu to bi bez razmišljanja bila – žudnja. Ako se dobro sjećam sve i završava rečenicom: „Ja želim…“ Žudnja za toplinom, punoćom života, dodirom, hrabrošću u odlukama, nježnošću, slobodom, razumijevanjem… Kako je Jelena u ovom razgovoru i spomenula : „Francuzi su slobodni u svojim maštanjima. A najerotičnija stvar je kada te netko razumije.“
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. lipnja 2021.
Kabinet čudovišta
autorski projekt Saša Božić
u suradnji s izvođačima: Jelena Miholjević, Viktoria Bubalo, Andrej Kopčok (alternacija Borisu Barukčiću)
kostimi i scena Ana Mikulić, svjetlo Tomislav Maglečić, produkcija Tena Bošnjaković, odnosi s javnošću Ivana Sansević, fotograf Ivica Ivčević, dizajn materijala Tihomir Filipec, produkcija de facto u suradnji s udrugom Urania
Kabinet čud(ovišt)a inspiriran je romanom U vrtu čudovišta Leile Slimani te dramskim tekstom Dimitrija Kokanova Pornscape
